Trombonista, skladatelja, aranžera i vođu sastava Conrada Herwiga kritičari su, između ostalog, proglasili najboljim jazz trombonistom u DownBeat Magazinu. Godine 2006. dobio je nagradu »Paul Acket« (bivša Bird Award) koja se dodjeljuje na North Sea Jazz Festivalu, a namijenjena je umjetniku koji, prema mišljenju međunarodnog žirija, zaslužuje pozornost šire publike.

Herwig je također dobitnik stipendija za izvedbu i podučavanje od Nacionalne zaklade za umjetnost. Izabran je u Odbor savjetnika Međunarodne udruge trombonista te je predavao na Mason Gross School of the Arts, na prestižnom jazz programu na Sveučilištu Rutgers u New Brunswicku, gdje trenutno radi kao umjetnički direktor i predstojnik studija jazza.

Tijekom četrdesetogodišnje karijere sudjelovao je u snimanjima više od 200 albuma, a kao vođa sastava objavio ih je tridesetak. Tijekom karijere vrludao je između modernog jazza i afro-kubanske glazbe.

Svirao je s nekima od najvažnijih glazbenika u oba stila, primjerice s Joeom Hendersonom, Gilom Evansom, Tomom Harrellom, Toshiko Akiyoshi i Joeom Lovanom, ali i Mariom Bauzom, Titom Puenteom, Michelom Camilom, Paquitom D’Riverom i Eddiejem Palmierijem.

Zato je logično da se upravo on domislio spojiti ta dva idioma na jedinstven način. Naime odlučio je snimiti seriju albuma pod zajedničkim nazivom »The Latin Side of…« s djelima nekih od velikana jazza, ali u Afro-Cuban obradama.

Počeo je prije 28 godina s posvetom Johnu Coltraneu, a nastavio također s osebujnim izvedbama skladbi Horacea Silvera, Joea Hendersona, Herbieja Hancocka, Waynea Shortera, Charlesa Mingusa i McCoya Tynera. Svaki od tih projekata dokumentiran je na zasebnom albumu.

Za snimanja tih izdanja Herwig je okupljao vrhunske jazz i Afro-Cuban glazbenike, između ostalih Randyja Breckera, Rubena Bladesa, Michela Camila, Joea Lovana, Eddieja Palmierija, Paquita D’Riveru, Davea Valentina i druge.

Dva idioma

Novi album iz serije, »The Latin Side of McCoy Tyner«, posveta je ovom sjajnom pijanistu kojeg je obožavao od djetinjstva, s kojim je svirao i koji je, zapravo, bio jedan od njegovih mentora. Isti odnos imao je i s ostalim glazbenicima čija su djela bila teme spomenutih albuma.

I na ovom iskazuje smisao za spajanje ovih dvaju idioma – organski, inventivno i autentično. Između ostalog, to je bilo moguće ostvariti zahvaljujući vrhunskim glazbenicima. Za snimanje je angažirao klaviriste Eddieja Palmierija ili Billa O’Connella, tenor i bariton saksofonista Craiga Handyja, trubača i krilničara Alexa Norrisa, kontrabasista Rubena Rodrigueza, bubnjara Robbyja Ameena te konga i bata bubnjara i vokalista Camila Molinu.

Posveta je to, prije svega, Tynerovom skladateljskom radu. Odabrao je neke od njegovih najpoznatijih skladbi kao što su »African Village«, »Passion Dance«, »Four by Five«, »Walk Spirit, Talk Spirit«, »Mellow Minor«, »Search for Peace«, »Peresina«, »Fly with the Wind«, »Blues on the Corner« i »Reaching Fourth«. Aranžmane za te skladbe pripremili su Conrad Herwig i/ili Bill O’Connell, poneki u suradnji s Marcom Stasiom, Camilom Molinom ili Eddiejem Palmierijem.

Da bi se mogao upustiti u takav projekt, Herwig je morao proći dugogodišnju pripremu koja se sastoji od mnogobrojnih suradnji. Desetak godina svirao je Afro-Cuban i Afro-Caribbean glazbu, prvo s Mariom Bauzom, a zatim s Eddiejem Palmierijem.

Počeli su sa salsa bendom iz Puerto Rica. Bio je to all-star salsa sastav s najvećim glazbenicima, kao što je, primjerice, Giovanni Hidalgo koji je pokrenuo Afro-Caribbean oktet s Brianom Lynchom, Donaldom Harrisonom i Herwigom.

Neke od tih koncerata svirali su s Johnom Benitezom, Giovannijem Hidalgom i Horaciom »El Negrom« Hernandezom. Snimili su tri CD-a.

»Dok smo svirali s Eddiejem, u nekim prilikama bismo svirali jednu od njegovih melodija i spontano ubacili elemente skladbe ‘Impressions’ Johna Coltranea«, rekao je u razgovoru koji smo vodili prije jednog od njegovih koncerata.

»Eddie je skladao ‘EP Blues’ koji smo također svirali, a ponekad bismo u izvedbu spontano dodali ‘Blue Train’ Johna Coltranea. To je uvijek bilo jako uspješno. Ponekad bismo na isti način svirali Monkovu ‘Straight No Chaser’.«

Jazz s latino začinom

Veliku ulogu u realizaciji projekta na diskografskom planu odigrao je Bob Belden, jedan od najboljih Herwigovih prijatelja. Belden je bio uključen u produkciju ploča, u Blue Note Records i Verve, kao i u etiketu Astor Place koja je bila podružnica Profile Recordsa.

»U razgovoru s Bobom rekao sam da bi bilo sjajno snimiti Coltraneove skladbe s latino začinom«, prisjetio se.

»Rekao je da je to sjajna zamisao, ali nismo imali novaca, nismo imali resurse za produkciju. Jednog dana producent i vlasnik te etikete Steve Plotnicki došao je na koncert Mingus Big Banda. Rekao je Bobu da je čuo zanimljivog tipa koji svira s Mingus Big Bandom i da ga želi snimiti.

Pitao ga je zna li tko je to. Bob mu je rekao da je to Conrad Herwig i da planiramo snimiti Coltraneove skladbe latino pristupom. Rekao je: ‘Učinimo to!’ U to je doba diskografska kuća bila u dobroj situaciji, imala je puno novca jer su objavljivali albume rap i hip-hop glazbenika, tako da je bilo sredstava za produkciju.

To mi je omogućilo da za snimanje angažiram Eddieja Palmierija, Ronnieja Cubera, Briana Lyncha i puno glazbenika iz benda Eddieja Palmierija. Pridružili su nam se John Benitez i Andy Gonzalez, također Danilo Perez u nekim izvedbama.

Tako smo snimili album ‘The Latin Side of John Coltrane’. Bio sam mladi trombonist koji je imao sreće. To nam nije bio cilj, ali album je bio nominiran za Grammy i imao je određenog uspjeha. Uspjeli smo napraviti nekoliko turneja i bili smo pozvani na svirku u klub Blue Note.«

Nedugo nakon objavljivanja albuma Herwig je dobio poziv da u Montreuxu svira na koncertu Milesa Davisa s Quincyjem Jonesom. Snimka tog koncerta objavljena je na albumu.

»To je bio još jedan san mog života«, tvrdi.

»Nakon što sam svirao na tom koncertu i našao se na toj ploči pomislio sam kako bi bilo super nakon Coltranea snimiti album s glazbom Milesa Davisa. Došao sam na zamisao da snimim album s glazbom s njegovog albuma ‘Kind of Blue’.

Snimili smo ga i objavili pod nazivom ‘Another Kind of Blue’, s Paquitom D’Riverom, Daveom Valentinom, Robbyjem Ameenom, Johnom Benitezom, Richiem Floresom i ostalim sjajnim glazbenicima s kojima sam inače svirao.

Jedno je vodilo drugome. Mislili smo na sve naše junake: Waynea Shortera, Herbieja Hancocka… To se prirodno nametnulo. Naime, svirali smo nekoliko tjedana godišnje u Blue Noteu gdje smo odlučili snimiti ‘Latin Side of Miles’.

Zapravo, kao posvetu Milesu snimili smo album ‘Sketches of Spain y Mas’. S Paquitom smo obradili cijeli ‘Sketches of Spain’, na neki način iznova osmišljenu glazbu s tog albuma. Zatim smo snimili album s glazbom Waynea Shortera.

U vezi toga, nije nam to bio cilj, ali je također bio nominiran za nagradu Grammy, što je komercijalno poguralo stvar. Potom smo snimili ‘Latin Side of Herbie Hancock’ s Randyjem Breckerom i Eddiejem Palmierijem.

Nakon toga morao sam odlučiti kako ću nastaviti. Budući da sam svirao s Joeom Hendersonom odlučio sam snimiti njegove skladbe. Svirao sam također s Horaceom Silverom i odlučio sam snimiti album s njegovim skladbama. Bilo je to kao blagoslov u mom životu. Sada sviram s Mingus Big Bandom i glazba Charlesa Mingusa bila je logičan sljedeći korak.«

U drugom smjeru

Herwig je dugogodišnji član Mingus Big Banda s kojim je snimio šest albuma, uključujući 2011. Grammyjem nagrađeni »Live at the Jazz Standard«. U tom jazz orkestru djeluje kao umjetnički voditelj i aranžer.

»Njegova udovica Sue Mingus, koja je utemeljila i vodila Big Band, bila je velika dobročiniteljka i prijateljica, tako da postoji osobna veza«, govori.

»Drugim riječima, to mi je iznimno važno, ne samo kao zamisao, nego stvarno cijenim Mingusovu glazbu. Ona je za mene veličanstvena. Bio je genijalac. Bio je genijalan skladatelj. Zapravo genijalan je cijeli Mingusov paket.

Za mene, koji sam već 25 godina predan toj glazbi, jedna od najdubljih stvari je poruka. Zalagao se za društvenu pravdu, bio je tu za širenje poruke slobode za sve ljude. Osim poruke o socijalnoj pravdi, njegovu glazbu odlikuje filozofska i politička angažiranost.

Osim toga zanima me glazba koju može svirati početnik. Desetogodišnje dijete i iskusni sedamdesetogodišnji jazz glazbenik mogu na potpuno drukčiji način svirati istu skladbu i to s veseljem. Možeš nastaviti svirati tu skladbu svaki dan, svaki tjedan svog života.

Znaš li da se skladba poput ‘Goodbye Pork Pie Hat’, na primjer, može svirati na puno različitih načina? Mogu je svirati rock and roll glazbenici ili tko god. Naravno, Mingus je također pisao najdublju, najzahtjevniju, složenu glazbu koju mogu svirati samo stručnjaci.

Ona je slojevita, kao luk koji guliš. Postoji beskrajna raznolikost bluesa koju nalazimo u njegovoj glazbi. Zanimljivo je proučavati i pokušati uzeti te koncepte za našu vlastitu glazbu, crpiti nadahnuće iz toga.

Nastavljamo guliti… Gospel također. Moja baka je bila orguljašica u crkvi. Puno jazz glazbenika dolazilo je u crkvu. Tu duhovnost, taj gospel čujem u njegovoj glazbi. Čujem složenost promjena akorda, kao primjerice u skadbama ‘Tijuana Gift Shop’ i ‘Peggy’s Blue Skylight’.

Čujem složene bebop, a zatim modalne harmonije… Često Miles Davis i John Coltrane dobivaju zasluge za stvaranje modalne glazbe, primjerice za izvedbe skladbi ‘So What’ i ‘Impressions’, ali Mingus je tako svirao prije njih, primjerice u izvedbi skladbe ‘Pedal Point Blues’.

Svirao je modalno, poput dorskog načina, ali Mingus je to uvodio gotovo neprimjetno. Kad bismo svirali njegovu skladbu ‘Jelly Roll’, Sue Mingus bi mi govorila da je u njoj sadržana cijela povijest jazza. Nešto što se doima tradicionalnim i zvuči zastarjelo, završi kao free jazz ili bebop ili zaokrene u nekom drugom smjeru. To je Mingusova dubina.«

Bebe plaču blues

Među Mingusovim skladbama moguće je odabrati mnoge s latino prizvukom, primjerice one s albuma »Tijuana Moods«. No Hervig je postupio potpuno drukčije.

»Mogli smo, ali namjerno nismo odabrali te skladbe«, tvrdi.

»Nema nijedne koja je iz latino konteksta. Nismo snimili nešto kao ‘Tijuana Gift Shop’, nismo napravili ‘Cumbia & Jazz Fusion’, nismo izvodili ‘Ysabel’s Table Dance’. Odabrali smo neke od najvećih hitova i izmaštali ih na nov način, primjerice ‘Boogie Stop Shuffle’.

Od svih izvedbi koje su na ovoj ploči, najponosniji sam na izvedbu njegove skladbe ‘Don’t Let It Happen Here’, kojoj smo dodijelili španjolski naziv ‘No Dejes Que Pase Aqui’, u kojoj je Ruben Blades narator. Mingusove protestne tekstove govori na španjolskom jeziku. To nikad prije nitko nije učinio. O tome sam sanjao.«

Jedan od njegovih ostvarenih snova je sviranje jazza, posebice inačice te glazbe koja se naslanja na latino zvuk.

»Blagoslovljen sam jer to je posao koji poznajem i sretan sam što napredujem i sviram afro-kubansku glazbu, afro-karipsku glazbu«, govori.

»S Eddiejem Palmierijem svirao sam tisuću koncerata za salsa plesove. Bili smo u Kolumbiji, Peruu, Panami, sve do Portorika, Meksika. Upoznali smo svaku zemlju španjolskog govornog područja. Kažu da smo zaslužili salsa medalju.

Jedan od mojih junaka te glazbe je Barry Rogers koji je bio veliki trombonist. Svirao je s Eddiejem. Iako puno ljudi misli da je sve što radim sviranje afro-kubanske glazbe, živim i drugi život svirajući jazz, straight ahead jazz.«

Kad je riječ o straight ahead jazzu, nezaobilazan sastojak je blues. Upravo na blues Herwig polaže veliku pažnju.

»Mnogo toga temelji se na blues formi koja očito dolazi iz pentatoničke ljestvice i mola«, objašnjava.

»Zovem to minor cry. Naime studentima govorim kako bebe plaču. Plaču jako sretno ili tužno. Dakle bebe plaču, a to je blues koji mi osjećamo. Čim izađemo iz majčine sigurnosti ulazimo u svijet u kojem plačemo blues.

Prema mojoj teoriji učenici moraju svirati blues jer svi veliki jazz glazbenici i svi veliki inovatori moraju moći svirati blues u bilo koje vrijeme na bilo koju melodiju. Mogu svirati blues bilo kada i bilo gdje.«

Jazz džentlmen

Važan segment Herwigovog djelovanja zauzima pedagoški rad. Na studente prenosi svoje bogato iskustvo nastojeći im usaditi poimanje o važnosti stjecanja znanja o tradiciji te glazbe, ali i raznim inačicama koje su postale legitimni podžanrovi jazza.

»Studenti kažu: ‘Želim svirati kao Wynton Marsalis, nevjerojatno, fantastično, virtuozno’, ili: ‘Želim svirati kao Woody Shaw’, ili tako nešto. Kažem im da se moraju vratiti na početak. Trebaju shvatiti tko je bio uzor njihovom uzoru.

Dakle, Wynton Marsalis je očito puno slušao Freddieja Hubbarda, Hubbard je slušao Clifforda Browna, Brown je slušao Fatsa Navarra koji je slušao Dizzyja Gillespieja koji je slušao Roya Eldridgea koji je slušao Louisa Armstronga.

Ne morate svirati kao Louis Armstrong, ali ako nemate nikakvo znanje o tome što dolazi prije, to nije dobro. Kako izgraditi fantastičnu katedralu ili hram bez temelja?! Pitaju me: ‘Ne znam što da vježbam.

Recite mi što da vježbam!’ Kažem im: ‘Trebao bi vježbati blues.’ I oni se čude, zašto blues? Postoji mnogo okvira harmonije koji su važni, ali ako niste utemeljeni u bluesu, nemate se na što osloniti. Također, treba biti ritmički utemeljen.

Sviram s Joeom Chambersom, još jednim od mojih velikih uzora. Kad je držao majstorski tečaj pitali su ga: ‘Želiš li raditi na timeingu, ritmu i feelingu, što ćeš učiniti da postaneš bolji?’ A on je rekao: ‘Vježbajte latino glazbu, afro-karipsku, afro-kubansku glazbu.’

Ako mogu svladati, ne u potpunosti, ali ako mogu doći do točke u kojoj će razumjeti i osjećati se stvarno ugodno svirajući afro-kubanski jazz, neka samo slijede to. Studentima postavljam pitanja, recimo: ‘Tko ti je najdraži saksofonist?’ Ponekad ne znaju što reći.

Mogli bi reći Branford Marsalis, što je fantastično. Tada počnemo govoriti o ljudima poput Jimmyja Forresta, ili o Tini Brooksu, ili naravno Hanku Mobleyu, ili Dexteru Gordonu, ili Colemanu Hawkinsu ili Benu Websteru.

Začudim se, jer stvarno je ludo da ne znaju njihove ploče. Jednom, dok sam s Clarkom Terryjem svirao u Birdlandu, pridružio nam se Randy Brecker koji je nevjerojatan. Randy je svirao prvi, a onda je krenuo Clark – vaaaau! Boo-dee-boo – vaaaau! Božanstven zvuk!

Nakon seta rekao sam mu: ‘Randy, čovječe, to je bilo nevjerojatno’, a on je rekao: ‘Da, Clark me uništio u pet nota. Pokopao me s pet nota. Bio sam pečen, čovječe, bio sam posječen.’ Možemo svirati sve što znamo, ali to što su svirali velikani, to je bilo božanstveno.

Tjera me da plačem. Uvijek će biti oluja koje ispiru ono što smo izgradili, ali temelj je uvijek tu. Uvijek možemo obnavljati temelje, ali ako ih niste izgradili, nemate iz čega krenuti.«

Herwig je do tih spoznaja došao iz prve ruke, surađujući s velikanima jazza, između ostalih i sa spomenutim Clarkom Terryjem. Svirao je s njim gotovo 35 godina.

»Bio je kao sunce, a sve se okreće oko sunca«, objašnjava.

»S CT-om je uvijek bilo nevjerojatno. Bio je totalni profesionalac. Kad sam mu se pridružio imao sam pohabanu odjeću, traperice ili tako nešto. Kad me vidio, Clark je rekao: ‘Ne, ne.’ Dao mi je nešto novca i rekao: ‘Kupi odijelo i kravatu, odjeni se.’

Učio nas je kako da budemo profesionalni, na stvarno pozitivan način. Bio je genijalan trubač, veleposlanik, kralj. Bio je duhovit glazbenik, utjelovljenje pozitivne energije. Nikad negativnost. Takva pozitivna energija stvara uzlet na pozornici, potiče glazbenike da sviraju bolje.

Zbog toga se ljudi osjećaju bolje u vezi samih sebe. Bio je pravi džentlmen. Svi su ga voljeli. Jednostavno uvijek je davao. Ohrabrivao nas je, poticao. Kad bi netko ušao u njegov bend nikad ga ne bi želio napustiti.

Učinio je da se svi osjećaju kao da su dio obitelji. Ponekad si tužan, depresivan, jer iz nekog razloga, možda nemaš gaže ili ti se nešto događa u životu… Ponekad sam bio bez novca, u lošoj vezi, što god to bilo, i zazvonio bi telefon.

Bio bi to Clark Terry. Rekao bi: ‘Hej, Rads, upravo sam te čuo na radiju. Zvučalo je dobro. Hej, čovječe, znaš, volim te, čovječe, nastavi tako. Sjajno ti ide.’ Nije me morao zvati, nije morao odvojiti vrijeme za mene, ali on je to učinio.

Samo 30 sekundi razgovora s Clarkom Terryjem i osjetio bih uzdizanje. To je učinio uvijek s pozitivnom energijom. Bio je jedan od najvećih koje sam poznavao. Toliko mu se divim.«

Najluđi glazbenik

Herwig je svirao s još jednim velikanom jazza, legendarnim bubnjarom Maxom Roachom, koji je sudjelovao u stvaranju bebopa, ali je ostvario i mnoge inovativne projekte. Roach je bio intelektualac koji je stekao reputaciju zaguljenog tipa sa stavom, na kojeg su glazbenici gledali sa strahopoštovanjem, kojeg su se pribojavali.

»Max je jedan od najvećih genija svih vremena koji je ikada živio na planetu«, tvrdi.

»Samo biti uz njega je ostvarenje najljepšeg sna. Jednom mi je zazvonio telefon. Nazvao me Mario Bauza s kojim sam tada svirao. Mislio sam da je to zbog koncerta s njima, ali rekao je da Max Roach treba trombonista.

Rekao sam mu da Max Roach sigurno neće zvati baš mene, no Mario je rekao: ‘Ne, Max Roach me nazvao i rekao da mu treba trombonist pa sam mu rekao da te nazove.’ Pola sata kasnije telefon je zazvonio.

Bio je to Max Roach koji mi je rekao: ‘Trebam te. Imam nekoliko koncerata u Washingtonu. Možeš li mi se pridružiti?’ Bio sam u sedmom nebu, ali i pomalo zabrinut. Često se govori o tremi pred nastupom, anksioznosti prije nastupa.

Danas to zovu anksioznost pred nastupom, a nekad se to zvalo trema. Uvijek sam mislio da je to glupo jer smatram da je najvažnije vježbati kako suzbiti strah, svaki dan kad se probudiš. Naravno, ako znam da sviram s Maxom Roachom, kad izađe sunce probudim se, sviram, slušam njegove ploče, slušam Maxa, slušam njegov timeing. S kim god sviram proučavam ga.

Naravno da mi je to čast, to je moja dužnost. Tako sam uvijek funkcionirao, uvijek sam se pripremao. Tko god se priprema i ima disciplinu, fokus, čast, odanost i dužnost, taj će pobijediti. Ne kažem da je jazz bitka, ali na neki način je.

Zato, kad sam svirao s Maxom Roachom bio sam spreman reagirati i vjerovao sam sebi. Znao sam da sam se maksimalno pripremio i rekao sam sebi: ‘Dobro, sad se samo trebam opustiti i svirati, jer dao sam sve od sebe.’

Kad ljudi osjete taj strah, ili što god, to je zato što se nisu pripremili, možda i psihički. Nisam bio prestravljen kad sam svirao s Maxom. Bio sam uzbuđen, ali znao sam da moram ostati usredotočen. Bio sam blagoslovljen svirati s puno mojih junaka, a on je bio jedan od njih.«

Jedan od Herwigovih junaka, ali i mentora, bio je trombonist Trummy Young.

»Bio je moj idol, najluđi glazbenik na planetu«, kaže.

»Bio je utjelovljenje pravog džezista. Kada je Trummy napustio bend Louisa Armstronga, oženio se djevojkom s Havaja, gdje sam živio. Kad sam imao 13 godina, otišao sam ga slušati. Svirao je u otmjenom restoranu koji se vrti.

Da biste ušli morate nositi kaput i kravatu. Kad sam otišao u toalet, Trummy je bio tamo. Imao je tregere i stavljao je svoje umjetne zube. Bio sam u strahu jer jednostavno bio je veći od života. Rekao je: ‘Hej, mali!’ Rekao sam: ‘Znate, g. Young, ja sam trombonist. Rođendan mi je.’

Rekao je da će namjestiti svoje zube i odsvirati neke visoke note u sljedećem setu. Na nastupu je rekao: ‘S nama je jedan mladić, trombonist. Rođendan mu je. Rekao sam da ću mu nešto odsvirati.’ Nevjerojatno je svirao. Mislim, on je Trummy Young! U tom trenutku odlučio sam da želim biti trombonist.«