Odan marksizmu

Između ideala i stvarnosti. Čitali smo Šuvarovu političku biografiju iz pera Rade Dragojevića

Jaroslav Pecnik

Stipe Šuvar ostao je dosljedan sebi i svojim političkim i znanstvenim idealima



Iako je Stipe Šuvar, dugogodišnji profesor sociologije na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta i svojedobno među najistaknutijim jugoslavenskim političarima, zapravo više socijalističkih tribuna snažnog marksističkog, intelektualnog pedigrea, odavno sišao s hrvatske političke scene (u ljeto 1990. Sabor RH ga je, uvođenjem višestranačja, smijenio s mjesta člana Predsjedništva SFRJ), praktički sve do svoje prerane smrti (rođen u Zagvozdu, 17. veljače, 1936., a preminuo u Zagrebu, 29. lipnja, 2004.) bio izložen beskrupuloznom šikaniranju, fizičkim napadima, prozivanju i raznim, primitivnim, brutalnim podmetanjima, gotovo javnom linču kao simbol »omraženog komunističkog režima«, on se usprkos svim napadima nije dao ponižavati, sve je dostojanstveno, uz dozu specifičnog humora i svoj, pomalo ironičan, pa i ciničan osmijeh (koji je mnoge tako iritirao) podnosio i dosljedno, čak tvrdoglavo ustraja(va)o pri svojim uvjerenjima. Svojom je principijelnošću i odanošću Marxovoj misli, marksizmu kao političkoj filozofiji i ideologiji, koju je, neovisno o visokim partijskim i državnim funkcijama koje je obnašao, svestrano kritički propitivao i nastojao stvaralački, sukladno svojim nesumnjivo iznimnim kompeticijama, kao i širokom, gotovo enciklopedijskom znanju razvijati, na koncu je kod mnogih na hrvatskoj političkoj, ali i široj javnoj sceni, pa i onih koji se s njim gotovo ni u čemu nisu slagali, izazvao poštovanje jer je, za razliku od (bez)brojnih moralno besprizornih likova, u pravilu bivših članova SKH/SKJ koji su u novim političkim okolnostima bez ikakvih skrupula pretrča(va)li u tabor pobjednika, tražeći novo uhljebljenje i novog gospodara, ostao dosljedan sebi i svojim političkim i znanstvenim idealima.


Vrstan sociolog i analitičar


Na koncu, ako je netko u bivšem sustavu žestoko, ali i teorijski utemeljeno kritizirao nacionalizam i u svojim knjigama, ali i brojnim javnim istupima ukazivao na pošast nacionalističke bludi i sve opasnosti po stabilnost zajednice koje iz toga proizlaze, onda je među takvim istaknutu ulogu imao upravo Stipe Šuvar, pa je njegov »grijeh« bio time veći, jer se nije dao »privesti«, niti »prilagoditi« masovnom i često maloumnom nacionalističkom arlaukanju po receptu vladajuće stranke, već je i dalje, bez ogleda na posljedice, upozoravao na tegobnu političku zbilju, slijedeći načelo Friedricha Nietzschea i njegove riječi kako »svatko posjeduje upravo onoliko sujete, koliko mu nedostaje razuma«. Osim toga, osnovao je (1997.) SRP (Socijalističku radničku partiju), kao alternativu Račanovom SKH/SDP-u, kasnije SDPH, na hrvatskoj ljevici, ali nakon pada Berlinskog zida i u uvjetima sloma komunističkih sustava na globalnom planu, a posebice velikosrpske agresije na Sloveniju, Hrvatsku i BiH i krvavog raspada SFRJ, ta i takva stranka, sa stigmatiziranim liderom za kojeg socijalistička Jugoslavija nije bila balast i prijetnja po prosperitetni razvoj Hrvatske, već suprotno, stvarni interes i zalog bolje budućnosti svih njezinih građana, naprosto nije imala nikakvu realnu šansu na novokomponiranoj javnoj i političkoj sceni postkomunističke RH.


Zaboravlja se da je Šuvar, u razgovoru za jedne austrijske novine lijeve provenijencije jasno ustvrdio: »Nisam za novu Jugoslaviju po svaku cijenu; ne zanima me ni socijalistička Jugoslavija«, jer za njega su socijalizam i iskustvo NOB-a bili kohezijski faktor jugoslavenske zajednice. SRP se nikada na parlamentarnim izborima nije ni približio prelasku izbornog praga, ali to Šuvara nije obeshrabrilo, imao je previše političkih utakmica u svojim nogama da bi samo tako lako odustajao, jer bio je uvjeren kako socijalizam kao svjetski proces, usprkos postojećoj, privremenoj malaksalosti zarad demokratskih deficita i ideoloških deformacija, nije izgubio na smislenosti i privlačnosti svojih sadržaja, nije prestao biti alternativom kapitalističkom svijetu, u kojem, po logici unutrašnjeg razvoja, nije moguće prevladati klasnu podjelu društva, već je samo trajno legitimirati i na taj način legalizirati društvenu nepravdu kao vrijednost od Boga (za)danu.




Iako vrstan sociolog, analitičar, ali i znalac bitnih fenomena naše političke i društvene zbilje, dr. Stipe Šuvar je i na znanstveno-teorijskom i na publicističkom planu bio gotovo dvadeset godina programirano »skrajnut«, s javne scene; do 1990. godine objavio je preko 20 knjiga, među kojima valja istaknuti »Nacije i međunacionalni odnosi« (1971., s predgovorom Mike Tripala), »Samoupravljanje i druge alternative« (1972., tiskana u čak pet izdanja), »Između zaseoka i megalopolisa« (1974.), »Škola i tvornica« (1977., za koju je dobio NIN-ovu nagradu za publicistiku) ili »Pitanja kontinuiteta«, osamdesetih godina minulog stoljeća, za koju je dobio Vjesnikovu nagradu imenovanu po Vladimiru Bakariću, da bi nakon toga bile objavljene samo dvije knjige: »Hrvatski karusel« (2003.) i posthumno (deset godina nakon što je preminuo) »Historia tragicomica« (izbor intervjua koje je dao raznim novinama i tjednicima između 1990. i 2004. godine, kao i izbor autorskih tekstova iz tog razdoblja), ali su ostavile upečatljiv trag, ma koliko se sve one zajedno danas ignorirale i(li)marginalizirale.


Socijalistička perspektiva


Oštrim je skalpelom duboko, ali i suptilno precizno »zarezao« u hrvatsku političku i društvenu zbilju, a o tome svjedoči Hrvatska ljevica (pokrenuta 1994.), glasilo SRP-a, ali zapravo daleko više od toga: to je bio mjesečni magazin u kojem su se mogli naći brojni aktualni, ozbiljni teorijsko-analitički tekstovi, domaćih i stranih autora s (post)komunističke i (neo)komunističke ljevice koji su živo svjedočili kako Marxova misao nije »mrtva«, dapače kako još uvijek ima što poručiti ljudima naše epohe, pa tako i nama u Hrvatskoj, posebice u tegobnim (postratnim) vremenima koja nam slijede nakon sveobuhvatno kriminalne pretvorbe i mafijaške privatizacije. Ujedno je autorskim, ali i tekstovima svojih suradnika pokuša(va)o trezveno smiriti strasti nacionalističkih euforija i kritički propitati tragične posljedice velikosrpskog hegemonizma i Miloševićeve ratno-huškačke politike koja je u ime lažnog očuvanja Jugoslavije, a zapravo u ime Velike Srbije, počinila strašne zločine (ne zapostavljajući pritom ni one počinjene s hrvatske strane) i time na dugo vrijeme zakrvila nacionalne, vjerske i kulturne hrvatsko-srpske odnose, koji su kroz povijest imali daleko više svijetlih no tamnih trenutaka. Potrebno je vratiti međusobno narušeno povjerenje, ali nacionalističke elite koje su vodile rat, ne samo one agresorske, već i one koje su se nacionalizmom (o)branile, za to jednostavno nisu spremne ni sposobne. Socijalistička perspektiva, pisao je Šuvar, tu nudi daleko više i bolje od svih danas postojećih opcija i stoga je bio uvjeren kako vrijeme moderniziranog, sadržajno obogaćenog socijalističkog pokreta tek dolazi.


Istaknuti novinar (Novog lista, Feral Tribunea i Novosti, glasila srpske zajednice u RH, danas u statusu »slobodnjaka«) i publicist Rade Dragojević nedavno je objavio interesantno i informativno napisanu knjige »Šuvar, politička biografija« (Srednja Europa, Zagreb, 2024.) i odmah treba reći kako je to, nakon 20 godina, odnosno od vremena otkako je preminuo, prva studija o ovom, kako se to nekad govorilo, istaknutom društveno-političkom radniku bivšeg režima i intelektualcu od formata koji se, za razliku od niza svojih kolega s političke scene, nije bojao ulaziti u polemike sa svojim oponentima; dapače kao da ih je nepopustljivošću u promociji i obrani svojih stavova samo još više, namjerno provocirao. Općenito, naša je historiografija u bitnom zaostatku u obradi istaknutih ličnosti iz vremena Titove Jugoslavije, posebice vodećih hrvatskih političara u proteklih 50-ak godina, tako da u tom pogledu niti »zaobilaženje« Šuvara nažalost nije ništa čudno i(li) neobično, ali je prava šteta, jer bi se kritičkim, znanstveno utemeljenim analizama njihova lika i djela sastavila potpunija slika prethodnog socijalističkog razdoblja, a samim time i cjelovitije artikulirali naslijeđeni problemi, koji još uvijek opterećuju naš politički i društveni sustav, odnosno epohu u kojoj i s kojom živimo.


Moćnik pa outsider


Istina, u razgovoru za jedne hrvatske dnevne novine, u povodu objave studije o Šuvaru, Dragojević je najavio kako se priprema još jedna knjiga (Tomislava Branđolice) o liku i djelu ovog istaknutog političara, a kako su u posljednje vrijeme tiskane političke biografije Vladimira Bakarića, Budimira Lončara, Mike Špiljka i Većeslava Holjevca, ipak se polako popunjava galerija portreta značajnih za našu suvremenu povijest. A Šuvar među njima svakako zauzima posebno mjesto, jer ovaj nekadašnji moćnik, a onda, stvaranjem suverene i neovisne RH outsider, niti nakon posvemašnjeg, u biti prisilnog »umirovljenja«, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Naravno, više se nije nalazio u fokusu medija i javnosti, ali je uporno nastavio, u tjedniku koji je uz velike poteškoće izdavao (tražio je potporu Sörösevog instituta Otvoreno društvo Hrvatska, ali ga je Mika Tripalo, tadašnji predsjednik Upravnog odbora zaklade odbio) ukazivati na »nepodnošljivu lakoću kapitalističke restauracije i povampirenog nacionalizma« u RH, kritizirajući sve one koji su »bezglavo« prigrlili ove opasne stvari, ne mareći kako time širom otvaraju vrata »dragovoljnom ropstvu« našeg društva u svijetu u kojem je sve podređeno interesima međunarodnog kapitala i profita, dakle povlaštenih struktura koje kontroliraju i raspolažu ogromnom većinom svjetskog bogatstva, a sve navodno pod egidom naše bolje i sigurnije budućnosti.


Još uvijek nismo shvatili o čemu nam je to govorio Šuvar, na što nas je to sve upozoravao, ali ako i kada shvatimo, bit će već kasno jer smo prihvatili i ušli u svijet, u kojem kao zajednica, osim kaste povlaštenih, nemamo nikakvih izgleda za pristojan i čovjeka dostojan život. Utoliko možemo biti zahvalni piscu ove knjige, Dragojeviću, što se prihvatio nimalo lakog zadatka: obraditi složen i u mnogočemu kontroverzan politički i duhovni profil čovjeka, kojeg smo tako (o)lako odbacili, povodeći se za stereotipima vezanim uz njegov životopis i naslijeđenim iz prethodnog sustava u kojem mu čak ni »partijski drugovi« nisu brojali zasluge, već samo greške i propuste kojih je svakako bilo, ali ni izdaleka tako bitnim da bi ga to »denunciralo« kao čovjeka koji je držao do svojih uvjerenja. Svoj posao Dragojević je pošteno i korektno, zašto ne priznati: sjajno obavio, iz teksta se vidi koliko je široku literaturu i građu konzultirao, a posebnu vrijednost knjizi daju iskazi Šuvaru bliskih suradnika (Pero Kvesić, Goran Babić itd.) koje je (za)bilježio razgovarajući s njima, ali kao kuriozum treba spomenuti da su pojedinci, primjerice Stipe Orešković, u vrijeme socijalizma Šuvaru odani »poletarci«, nisu odazvali zamolbi autora knjige, odbivši s njim razgovarati. Šteta, ali to govori daleko više o njima i očevidno nekim neraščišćenim problemima koje imaju sami sa sobom.


Novodobni Iso Kršnjavi


Naravno, kad Dragojević piše o glavnom junaku svoje studije, nastoji zadržati objektivnost i potrebnu kritičku distancu u obradi teme i u tome je u velikoj mjeri i uspio, ali nedvojbeno, ne skriva svoje simpatije za ovog bezrazložno (o)klevetanog čovjeka, samo stoga što nije prista(ja)o »pjevati« u nacionalističkom koru s ostalim hadezeovskim konvertitima koji su promjenom sustava preko noći otkrili svoje »nacionalne«, a zaboravili »klasne« osjećaje, u koje su se do toga vremena zdušno zaklinjali. Uostalom, zašto bi Dragojević uopće i skrivao svoje simpatije, jer koliko je Šuvar mnogima bio kriv i za ono što nije skrivio, istodobno je, posebice kao ministar prosvjete socijalističke RH (u dva mandata), pokrenuo čitav niz projekata i inicijativa epohalno značajnih za nacionalnu kulturu, u najširem smislu riječi, tako da će u neka bolja vremena, koja će valjda ipak doći, ostati upamćen kao »novodobni Iso Kršnjavi« i kako će usprkos sveopćoj neomiljenosti ostati zabilježen kao osoba par excellence zaslužna za zagrebačko »udomljavanje« velikog i umjetnički značajnog Mimarinog blaga i otvaranja istoimenog muzeja u koje je smješteno, pokretanje izgradnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu; bitno je pridonio otvaranju sveučilišta u Rijeci, Splitu i Osijeku, za njegova »vakta« otvoreno je oko 700 osnovnih i stotinjak srednjih škola, ali kada je bilo svečano otvorenje nove nacionalne knjižnice (1995.), on kao spiritus movens ovog nesumnjivo povijesnog poduhvata za hrvatsku kulturu, nije bio čak ni pozvan da prisustvuje tom činu, a kamoli da netko spomene njegove zasluge u realizaciji ovog veličanstvenog projekta.


Šuvar, kako kaže Dragojević, nije bio sentimentalan tip, nije se previše obazirao na primitivna razračunavanja, ali sigurno ga je pogađala nepravda i javni bojkot kojem je bio posljednjih dvadeset godina izložen. Naravno, pojedinim projektima, poput famozne »Bijele knjige« (1984.), ili reforme školstva moglo se, s pravom, puno toga prigovoriti, ali ako znamo kontekst u kojem je do tih stvari došlo, onda možemo racionalnije prosuditi, ali ne i opravdati propuste do kojih je došlo i za koje nesumnjivo snosi najveći dio krivnje, iako mu nakane nisu bile loše. Ali, kako se kaže: put u pakao popločan je dobrim namjerama.


Velika većina, posebice nas njegovih suvremenika, imali smo, ili još uvijek imamo negativno mišljenje o njemu kao političaru iz bivšeg, komunističkog režima; vežemo ga uz sve ono loše što nam se u Hrvatskoj (gušenje Maspoka, u kojem nije vidio nikakvu vrijednost, već samo omalovažavanje hrvatskog naroda i neutemeljene priče o ekonomskoj eksploataciji RH), ali i čitavoj Jugoslaviji posljednjih godina događalo uoči raspada bivše države, pripisujemo mu ideološke, dogmatske stavove pod čijim je teretom Hrvatska patila i stenjala, ne pitajući se na temelju kojih argumenata izvodimo takve zaključke; jesmo li uopće išta pročitali od onoga o čemu je pisao, znamo li primjerice kako je upravo on podmetnuo leđa i pomagao Draženu Budiši, studentskom lideru u vrijeme tzv. Masovnog pokreta 1971. godine da se kao politički uznik, nakon izlaska s višegodišnje robije u Lepoglavi i Staroj Gradiški, zaposli u Sveučilišnoj i nacionalnoj knjižnici, što u tadašnjoj partijskoj nomenklaturi nije bilo baš primljeno s odobravanjem. Nismo mu oprostili činjenicu kako je obećao Miloševiću i svim rušiteljima bivše države reći »popu pop, a bobu bob«, a da do toga nikada nije došlo. Ili, barem nije to (u)činio na pravi način…


Ali, kada se svi ti banalni stereotipi iz javnog, opće prihvaćenog pogovora počnu ozbiljnije razlagati, onda vidimo, a to nam sjajno ilustrira Dragojevićeva knjiga, koliko smo tog čovjeka krivo procjenjivali, s koliko se predrasuda još i danas prema njemu odnosimo, a da to nije ustvari zaslužio. Na koncu, priznajem i vlastiti grijeh prema tom čovjeku, svojedobno sam ga i osobno krivio kao odgovornog za pojavljivanje »Bijele knjige«, ali i kao glavnog eksponenta za duhovno okoštavanje bivšeg soc-sustava, ali nakon što sam ga i osobno upoznao, a potom se i susretali i pričali na raznim skupovima nevladinih aktivista diljem raspadnute, a nekada zajedničke zemlje, počeo sam bolje razumijevati neke od njegovih razloga za pojedina (ne)postupanja. Ali, ostaje suštinsko pitanje, na koje će svatko prema mjeri vlastite pameti i savjesti znati odgovoriti: je li se stvarno moglo nešto učiniti protiv Miloševića u vremenima njegova uspona na vlast i masovne potpore koju je imao u velikim dijelovima Jugoslavije, i naravno, posebice među vojnim strukturama, kao i u vrijeme rasapa SKJ, kojem se na čelu nalazio Šuvar, tada već bez stvarnih poluga vlasti i moći, a uz to i silnih otpora koji su mu dijelom dolazili i iz redova vlastitog SKH-a.


Reforma školstva


Dragojević naglašava četiri ključne teme svoje knjige: Šuvarov sukob sa Slobodanom Miloševićem, zatim s desnim krilom hrvatskog SK-a, koje je predvodio Mika Špiljak, obračun s tzv. kulturnom desnicom (posebice u književnosti, historiografiji i publicistici) i »dosege i propuštene šanse školske reforme«. Kad autor knjige govori o toliko napadanoj reformi školstva, vjerojatno najkontroverznijeg dijela Šuvarove političke ostavštine, činjenica je kako nije bila najsretnije zamišljena, a još manje realizirana; u cijeli se projekt ušlo »kao grlom u jagode«, ali iz ove naše, današnje perspektive, možemo s velikom dozom sigurnosti potvrditi: koliko god imala mana, a imala ih je, ona je pokuša(va)la demokratizirati školstvo, približiti znanje i mogućnosti obrazovanja, a samim time društvenog napredovanja, djeci svih društvenih, posebice siromašnijih slojeva. Omogućiti im da misle svojom glavom. Utopija? Možda, vjerojatno više donkihotovska iluzija, ali po Šuvaru neophodno je bilo pokušati, ako se želio (p)ostvariti »socijalizam s ljudskim/samoupravnim licem« i promovirati prednosti i vrijednosti »udruženog rada«.


Zapravo, reforma je na neki način bila i u funkciji »razvlašćivanja« privilegirane kontraklase, koja se po Šuvaru otuđila od društva i svojim se privilegijama počela pretvarati u »unutrašnjeg neprijatelja socijalizma«, pa se na tom fonu počeo »kačiti« s nizom istaknutih ličnosti i »struja«, kako na ljevici, tako i na desnici, pa je tako »prozvao« praktički nedodirljivog Vladimira Bakarića i Edvarda Kardelja, zamjerajući im da su pojam radničke klase zamijenili pojmovima »radni čovjek«, odnosno »radni narod« i kako ta naizgled neutralna »pojmovna« transformacija može imati dalekosežne, negativne posljedice po čitavo društvo, može omogućiti poistovjećivanje svih društvenih slojeva s radničkom klasom i tako dovesti u pitanje oslobođenje rada od klasnih monopola i privilegija. Tijekom 1972. godine Šuvar je kao perspektivan partijski kadar bio kooptiran u CK SKH-a, ali to ga nije priječilo da kritički reagira na pojave oko sebe, pa čak ni onda kada mu to i nije išlo u prilog, dapače samo moglo škoditi njegovoj političkoj karijeri.


Istup protiv Bakarića i Kardelja na skupu sociologa u Opatiji (1973.) svakako nije bio oduševljeno prihvaćen u tvrdolinijaškim strukturama; na koncu i sam je to shvatio i malo je reterirao od početnih teza. Iako je u biti prihvaćao Bakarićeve stavove, kroz spomenutu kritiku samo je pokušao hrabrije iskoračiti i promovirati ideje na tragu novih teorijskih paradigmi i aplicirati ih na naše društvene (ne)prilike. A, taj se njegov »koncept« ponašanja, »nezgodni« karakter mogao pratiti praktički od početka njegovog javnog političkog i intelektualnog djelovanja, odnosno od vremena kada je počeo pisati za novine i kada je radio kao urednik Studentskog lista (1958.) i u kojem su svoje priloge objavljivali Igor Mandić, Igor Zidić, Branislav Glumac, Ivo Štivičić, Zvonimir Mrkonjić i drugi, kasnije istaknuti »kulturni radnici« s kojima se Šuvar često sukobljavao i »idejno« razilazio tijekom svoje političke i akademske karijere.


U to je vrijeme upoznao i svoju buduću suprugu Miru Babić koja je radila kao lektorica u Studentskom listu. Tu praksu »društvene neprilagođenosti« Šuvar je nastavio i kao urednik časopisa za politička i društvena pitanja Naše teme (1963. – 1972.), u kojem je desetak godina kasnije (1984.) i objavio uvodne napomene o idejnoj borbi u kulturi i umjetnosti, potom ukoričene u famoznu »Bijelu knjigu« koja je digla veliku medijsku prašinu i uzbudila podjednako partijsku, kao i liberalnu, građanski orijentiranu elitu, ali o tome nešto kasnije. Kako bi sredinom 80-ih godina minulog stoljeća prodrmao »učmalu« partijsku, ali i općenito društvenu javnost, Šuvar je kao član CK SKH-a iznova posegnuo za novinama, izvršio je »udar« na glasilo SSOH-a (Saveza socijalističke omladine) Polet, postavio »svog« urednika i novinske »poletarce« koji su imali zadaću osloboditi novinarstvo »lakih« sadržaja, osmisliti društveno provokativan koncept i slobodno, bez cenzure pisati o dominantnim političkim temama (od nacionalizma do inflacije) tadašnje Hrvatske, ali i šire u SFRJ-u. I u tome je Polet uspio, postao je čitan, tijekom 1985. dostizao je tiražu od oko 80 tisuća primjeraka, a pojedini, provokativniji brojevi, prelazili su nakladu i od sto tisuća.


Sukobi


Šuvar nije pristajao na tezu kako je jugoslavenski model samoupravnog socijalizma »drveno željezo«, odnosno pojam bez pravog sadržaja, neka vrsta političke (samo)obmane i da radnička klasa (više) nije subjekt promjena, a samim time da je i socijalizam kao pokret na izdisaju, budući da nije uspio, ne samo »prekoračiti« građanski horizont, već je (za)ostao daleko ispod njegove razine, o čemu su pisali brojni autori, dijelom i naši filozofi okupljeni oko časopisa Praxis, što je, uz neke druge, pa i njihove osobne animozitete, bilo dovoljno da se rasplamsa žestoki sukob koji je na koncu štetio samoj stvari socijalizma za koji su se obje strane, svaka na svoj način, zalagale. U svakom slučaju, Šuvar koji se osjećao obveznim »gurati svoj nos« u sve i svašta, tako je samo iritirao brojne oponente i time dokazivao kako nesumnjivo raspolaže iznimnim talentom stvarati si na svakom koraku neprijatelje, a među najtežim sukobima upravo su bili s onim sobama i(li) krugovima s kojima je po prirodi »ideje« trebao biti blizak, ali gotovo u pravilu ispadalo je drukčije. Primjerice, Predrag Matvejević je 1988., u ljubljanskoj Mladini, uputio otvoreno pismo javnosti i članovima CK SKJ-a s molbom da ne izaberu Šuvara za predsjednika (tada već raspadajućeg) SKJ-a, jer po njegovom sudu »ne zna javno komunicirati, a suradnicima nameće svoje mišljenje«.


Takva mu prosudba svakako nije pomogla u sukobu koji je vodio s Miloševićem kada je na koncu izgubio i potporu vlastite partijske »baze«. Znatno prije toga, zaratio je s prof. dr. Rudijem Supekom i prof. dr. Milanom Kangrgom, kolegama sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji su mu osporili pravo na znanstveno napredovanje (izbor u status redovnog profesora), budući da kao sociolog nema potrebne stručne kvalifikacije. Naime, Šuvar je diplomirao i doktorirao pravo, prigovorili su mu da nema istraživačkih radova, kako je osoba »provincijalne svijesti«, ne govori svjetske jezike i želi politički položaj iskoristiti za znanstveno napredovanje. Općenito, praksisovci su mu predbacivali da ne vidi kako se nova eksploatatorska klasa u socijalizmu upravo regrutira unutar privilegirane partijske nomenklature, kojoj i sam pripada. Naravno, on im je istom mjerom uzvratio, kritizirajući praksisovce da su se pretvorili u »kabinetske marksologe« i kako je njihova stvaralačka filozofija »zakržljala na plitkoj kritici staljinizma«. Rasplet je bio očekivan, stručna komisija Filozofskog fakulteta nije u radovima dr. Stipe Šuvara našla ništa sporno što bi ometalo njegov izbor u trajno profesorsko zvanje. Sam je Šuvar zaključio kako se nije radilo o objektivnoj procjeni njegova znanstvena rada, već mu je Znanstveno-nastavno vijeće »sudilo« kao ministru i cijeli je igrokaz imao zadaću oklevetati ga kao osobu koja je za svog ministarskog mandata pokrenula procese s kojima se veliki dio akademske zajednice nije slagao.


Da paradoks bude veći, nakon 1990. godine i Matvejević i Kangrga su zaboravili što su ranije govorili i približili se Šuvaru i s njim počeli surađivati. Očevidno, nitko od njih nije bio zlopamtilo, a i zajednička im je bila muka s »galopirajućim nacionalizmom« i (uzaludnim) pokušajima njegova obuzdavanja. Važno je podsjetiti kako nakon obračuna vlasti s praksisovcima Šuvar i tadašnji rektor zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Predrag Vranicki (i sam filozof i profesor na katedri za filozofiju) nisu dozvolili da se profesori Gajo Petrović, Milan Kangrga, Rudi Supek, Danko Grlić, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović i ostali iz grupe praksisovaca izbace s posla, s fakulteta, kao što se to dogodilo praksisovcima, profesorima filozofije s beogradskog sveučilištu (Ljuba Tadić, Svetozar Stojanović, Mihailo Marković, Miladin Životić, Dragoljub Mićunović, Zagorka Pešić-Golubović, itd.). Istina, časopisu Praxis bilo je onemogućeno daljnje izlaženje, ali u Hrvatskoj se nije išlo s većim i širim odmazdama.


»Bijela knjiga«


»Bijela knjiga«, vjerojatno je od svih Šuvarovih »poteza« izazvala najveću buru u javnosti, čak je i unutar SKH/SKJ-a nisu odobravali, ali iako nije bila najsretnije rješenje, iz ove današnje perspektive, dobar broj istraživača tadašnjih društvenih zbivanja priznaju mu kako je »namirisao« opasnosti nadolazećeg velikosrpskog nacionalizma, a to dokazuje i sama činjenica da se »Bijela knjiga«, neka vrsta pregleda oporbenog djelovanja u SFRJ-u, u svojoj kritici »uglavnom koncentrirala na antisocijalističke pojave u kulturi u Jugoslaviji, a među kritiziranim dominiraju autori iz Srbije«. Što je zapravo Šuvar želio ovom knjigom (»konsolidiranje soc-snaga u kulturi?«), do danas nije najjasnije, ali činjenica je kako su stvari izmakle kontroli i pretvorile se u skandal, jer su reakcije liberala i demokrata, kako u redovima partije, tako (još više) i izvan nje bile žestoke, a Dragojević piše da je »Bijela knjiga« zapravo razotkrila činjenicu kako je i desna, oporbena pozicija ideološka, koliko i ona lijeva, često proskribirana za monopol u kulturi u cilju nametanja svojih političkih ideja.


Nakon što je HDZ 1990. godine ostvario na izborima veliku pobjedu i došao na vlast, Šuvar je pod hitno bio smijenjen s funkcije člana Predsjedništva SFRJ-a, ali nije na njoj niti pokušavao ostati, jer mu je bilo jasno kako su on i Tuđman dva posvema nespojiva svijeta. Ali, to mnogima unutar glasnog nacionalističkog korpusa nije bilo dovoljno i na Šuvara se otvorila prava hajka i sručila lavina optužbi za »nacionalnu izdaju« (Hido Biščević u Vjesniku), jer nije zaustavio nadolazak zla u liku Slobodana Miloševića, a bio je na funkciji s koje je to mogao; Branimir Donat ga je pozivao da se ispriča hrvatskom narodu za sve što je dotad radio i javno se pokaje itd. Ali, čini mi se kako bi ovaj prikaz najbolje bilo završiti riječima filozofa Borisa Budena, svojedobno (80-ih godina) žestokog kritičara Stipe Šuvara, koji je nakon 1990. priznao kako je često znao biti nepravedan prema njemu i da je došlo vrijeme za uravnoteženo vrednovanje njegova lika i djela. Između ostalog, Buden je za potrebe Dragojevićeve studije (kolovoz, 2020.) napisao: »Bio sam prestrog u osudi njegova lika i djela… Šuvar je u moj život ušao prije svega kao autor reforme školstva s kraja sedamdesetih. Atmosfera na Filozofskom fakultetu koju sam zatekao kao brucoš već je bila nabrijana protiv te reforme… koja je sama po sebi bila proturječna; s jedne strane njezin cilj bio je transformirati socijalistički sistem obrazovanja u smislu klasne jednakosti… i otuda je Šuvar, njezin autor crpio svoju motivaciju i u tome je bio autentični socijalist, odnosno (jugoslavenski) komunist. Ideal socijalne pravde u sferi obrazovanja – i dalje mislim da je to ne samo plemeniti cilj, nego danas još i preča potreba – nužno je izazivao sukobe s interesima građanske elite čije privilegije tadašnji sistem nije u bitnom doveo u pitanje… Kao student, čovjek je mogao doći na njegova predavanja i seminare i postavljati mu najprovokativnija pitanja, što sam ponekad i ja činio. Šuvar je stoički podnosio te studentske provokacije… niste ga mogli osobno uvrijediti ili izbaciti iz takta. To što je meni izgledalo kao šuplja ideologija, kao gomila ispraznih fraza, on je branio kao svoje najosobnije uvjerenje. Bilo je jasno da taj čovjek ima svoj intelektualni i politički, a očigledno i moralni integritet… Početkom devedesetih… Šuvar je (i dalje) stajao iza svojih uvjerenja i pitao sam se zašto se nije izborio za njih? Ta bio je u stratosferi političke vlasti bivše Jugoslavije. Danas znam: i da je htio, nije mogao. Sam sistem je potrošio svoje ideale i izdao njegova uvjerenja… Ostalo je tragedija u kojoj je Stipe Šuvar spasio svoj obraz.«


Nije »zajahao« nacionalizam kao tisuće njegovih »drugarica i drugova«; nije se na tom fonu ponudio za vođu, a mogao je, dapače, u jednom trenutku to je narod od njega tražio i očekivao, ali taj je »trenutak« on svojevoljno propustio. Čovjek je za razliku od mnogih imao svoja uvjerenja.


Dragojevićeva knjiga nije nikakav pokušaj jeftinog opravda(va)nja Šuvarova lika i djela, nije traženje nekakvog »pomilovanja« (jer ga i ne treba), već je to sjajna studija kojom su se pokušali kontekstualizirati vrijeme i okolnosti u kojima je živio i djelovao i uspostaviti relevantne parametre za donošenje jednog pravednijeg suda o čovjeku, za kojeg je i sam Kangrga, (u knjizi »Šverceri vlastitog života«, Split, 2002.) koji je godinama stajao na suprotnoj strani barikada, priznao »da je Šuvar jedini političar koji je nakon preuzimanja vlasti od strane Tuđmana i njegovih domo-kesoljubaca ostao na socijalističkim pozicijama«. A, to je stvar koja zaslužuje svako poštovanje, što god tko, s pravom ili ne, pozitivno ili negativno, mislio o bivšem sustavu.