Zgrade Name u Ilici i na Kvaternikovom trgu, svojevrsni simboli grada, čekaju novog vlasnika, nakon što je donesena odluka o njihovoj prodaji. Važnost opstanka te robne kuće, kao i zanimanje javnosti za njezinu sudbinu, krije se u i tome što je dugo bila sinonim za domaću proizvodnju.

Za malo manje od dva tjedna, 7.studneoga, u zgradi Trgovačkog suda u Zagrebu održat će se skupština vjerovnika u stečajnom postupu nad robnom kućom NAMA. Na njoj bi se trebala donijeti konačna odluka o uvjetima prodaje robnih kuća u Ilici i na Kvaternikovom trgu, koje će obvezati kupca na preuzimanje poslovanja NAMA-e, njezinih zaliha i 285 radnika.

Od igle do lokomotive

Na taj će se način spriječiti da NAMA ‘preko noći’ ode u povijest, no mnogi nisu ostali ravnodušni na scenarij u kojem bi Zagreb izgubio posljednje objekte nekad velike trgovačke kuće koju generacije stanovnika pamte kao mjesto gdje se može kupiti sve, ‘od igle do lokomotive’.

”Za vremena kada je Nama bila Narodni magazin, ideja vodilja bila je najniža cijena i dostupnost svima. Vremenom, ideja je evoluirala u kvalitetu ponude i mjesto plasmana robe domaćih proizvođača”, rekla je za Hinu arhitektica Marina Pavković iz inicijative Obnovimo Zagreb.

Oko 5200 građana potpisalo je online peticiju “Nama pripada nama”, a Zavod za zaštitu spomenika kulture Grada Zagreba donio je rješenje o preventivnoj zaštiti robne kuće u Ilici. Tim se rješenjem štite ulična pročelja i interijer, kao i njezina namjena za trgovinsku djelatnost.

“Danas, kada je održivost i svijest o tekstilnom zagađenju općeprisutna, francuska Galeries Lafayette, primjerice, osigurava prostor za cirkularnu modu. U okviru robnih kuća otvara se prostor za “second hand” dućane i prostor za iznajmljivanje odjeće. Sve to i više, moguće je i u sustavu Nama robnih kuća, dobiju li priliku sačuvati svoj prepoznatljiv, snažan i izdržljiv brend koji se već 140 godina uspješno bori na tržištu u svim vremenima i prilikama”, naglasila je arhitektica.

U stečaju, a posluje dobro

Nama se od početka ovog stoljeća nalazi u stečaju. Unatoč tome, bilježi dobre poslovne rezultate. Tako je u 2023.godini, prema podacima Fine imala 16,6 milijuna eura prihoda, što je povećanje od 23,6 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Kada je riječ o neto dobiti, ona je lani iznosila oko 28,6 tisuća eura, što je povećanje od 232 posto u usporedbi s 2022. godinom. Međutim, zbog prevelikih dugova nagomilanih u 1990-im godinama, Nama nije uspjela izbjeći prodaju posljednjih dviju kuća u Zagrebu.

“Očekujemo da se u rješenje, ako to bude nužno za opstojnost poslovanja Name kao gospodarskog subjekta na predmetnim lokacijama, uključi i Grad Zagreb kao potencijalni kupac”, rekla je Pavković.

Zagreb mora, po uzoru na druge europske metropole, sačuvati svoju robnu kuću, a robna kuća nipošto nije isto što i trgovački centar, poručila je.

“Robna kuća nije nužno mjesto prodaje ekskluzivne robe, ali ima mogućnost, za razliku od trgovačkog centra, formirati “stav” i kontrolirati kvalitetu i ponudu dobavljača koje na svom prostoru izlaže. A to je važno za kupca. Svijest da je kvaliteta na razini očekivanja i da svi odjeli tomu streme. Robna kuća ima karakter i prepoznatljivost svog brenda. Ona nije skup različitih “reteilera”, kazala je Pavković.

Ne može je zamijeniti dehumanizirani šoping centar

Na pitanje zašto je sudbina Name izazvala interes javnosti i mobilizaciju građana, Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK odgovara da Nama predstavlja različit pogled na proizvodnju i potrošnju od onog koji se forsira u današnjem vremenu.

“Kao što se vidi i iz peticije, građani starijih generacija Namu vežu uz domaću proizvodnju, odnosno proizvode tvornica ugašenih s raspadom Jugoslavije i potpunom restauracijom kapitalističkih odnosa. Nama je i nakon tog prevrata ostala mjesto gdje su se još mogli kupiti lonci, potkošulje i druge sitnice iz malobrojnih preživjelih proizvodnih pogona”, kazala je Kutleša.

Priča o Nami nije samo topla ljudska priča o proizvodima našeg djetinjstva, ističe Kutleša, nego ujedno i poticaj da “razmislimo o tome zašto danas prihvaćamo globalnu trgovinu kao neupitnu nužnost, zašto smo ovisni o uvozu i najbanalnijih proizvoda, zašto opterećujemo naš planet složenim transportnim mrežama i u kakvim se točno uvjetima negdje na drugom kraju svijeta proizvodi roba koju svaki dan koristimo”.

Kutleša također smatra da robnu kuću u centru Zagreba ne može zamijeniti ”dehumanizirani i gotovo kompulzivnoj potrošnji podređeni šoping centar”, a pogotovo ne hoteli ili luksuzni stanovi, o kojima se jedno vrijeme špekuliralo.

“Sve su to projekti kojima je jedini cilj obrtanje kapitala i koji na lokalnu zajednicu utječu uglavnom negativno. U tom smislu, možda i zanimljivije od isključivog čuvanja trgovačke funkcije bilo bi razmotriti kakvi javni sadržaji bi građanima mogli biti zaista od koristi na tim lokacijama”, napomenula je.

Bogata povijest i elegantna arhitektura

Kao jedan od protuargumenata transformaciji Name u hotel, isticala se potreba za opstankom jedne univerzalne trgovine u centru grada, rekla je Marina Bagarić iz Društva arhitekata Zagreb.

”S tim se, naravno, slažem. Osobno smatram da treba sačuvati trgovinu u kojoj se, između svega ostalog, mogu kupiti i proizvodi malih hrvatskih tekstilnih tvornica, što je danas moguće zahvaljujući iličkoj Nami”, poručila je,

Zgrada Name u početku je bila hotel ”K caru austrijanskomu”, no odlukom novih vlasnika, tvrtke Kastner & Ohler, stari se hotel 1912.godine preuređuje u modernu robnu kuću. Šesnaest godina kasnije, dodala je Bagarić, dograđene su još dvije etaže, a zgrada dobiva novo pročelje koje je projektirao austrijski arhitekt Alfred Keller, danas najpoznatiji po svojim vilama i hotelima na Lošinju.

”To su fasade s izrazito naglašenim vertikalama, s usitnjenim visokim prozorima i lukovima u prizemlju. Dopunjena na rubovima četverokutnim ‘kulama’ sa staklenim kupolama uokolo kojih su bili neonski natpisi, ova je elegantna fasada centru Zagreba dala velegradski ton, kojemu su starije iličke zgrade teško mogle parirati”, istaknula je Bagarić.

Što se tiče interijera, ilička je Nama izvorno imala dvije dvorane nadsvođene vitrajima (oslikanim staklima), a između tih je dvorana bilo trokrako stubište koje je vodlilo na galerije.

Kolaž generičkih rješenja i najgoreg kiča

”Veliki dio izvorne opreme interijera nestao je, nažalost, u mnogim pregradnjama i ‘modernizacijama’ prostora. Danas su sačuvani tek veliki vitraj nad središnjim prostorom i njegove galerije s pozlaćenim ogradama. Središnje je stubište srušeno, a druga je dvorana adaptacijama izmijenjena do neprepoznatljivosti”, pojasnila je Bagarić.

Osim robnih kuća u Ilici i na Kvaternikovom trgu, Nama je nekoć svoje objekte imala u nizu zagrebačkih četvrti, kao što su Srednjaci, Vrbani, Remiza i Trešnjevka. No, bivša NAMA preko puta trešnjevačke tržnice nije dobila zaštitu kakvu je dobila Nama u Ilici, stoga je danas taj objekt neprepoznatljiv, upozorila je Ana Kutleša iz kolektiva BLOK.

“Nama na Kvatriću još se drži kao svjetla točka tog, nesretnom obnovom, uništenog trga i nadamo se da će ova peticija doprinijeti da se sačuva”, kazala je Kutleša.

Upozorila je kako je “izgradnja u našem gradu toliko deregulirana da stalno svjedočimo brisanju arhitektonskih odrednica koje su dio neke epohe i čine naš identitet”.

Naš urbani krajolik postaje kolaž generičkih rješenja i najgoreg kiča, a rijetke adaptacije ili nove gradnje koje su u skladu sa suvremenim trendovima vezane su najčešće uz privatne investicije i rijetko imaju javnu funkciju, čast iznimkama”,

Piše: Paulo Simić