Eutanazija ili lijepa smrt tema je koja zaviruje u mnoge zakutke ljudskog bića i društva. Na složeno pitanje čovjek je kroz povijest pokušavao odgovoriti i ujednačiti ga svojim znanjima i duhovnim dometima. U suvremeno vrijeme, kad medicina produžuje čovjekov život, ponekad i na uštrb velike patnje, sve se češće postavlja bioetičko pitanje prestanka života. Može li tijelo darovano za život postati zatvor?

Kontroverzno pitanje koje se razmatra s religioznog, filozofskog, pravnog, kulturološkog, sociološ­kog, pa i političkog stajališta kako bi se odgovorilo izazovima suvremenoga doba i rasvijetlila pitanja dostojanstvenog umiranja i smrti. Zasad je potpomognuti suicid legalan u Švicarskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu i američkoj saveznoj državi Oregon, a prije nekoliko mjeseci u susjednoj Sloveniji se održao referendum o eutanaziji na kojem je 54 posto osoba glasalo za uvođenje ovog postupka.

Pitanje legalizacije eutanazije je i pitanje zrelosti društva, razine savjesti te uspješnog i konstruktivnog dijaloga svih znanstvenih i teoloških disciplina koje se bave ljudskim životom. Primjerice, odnos teologije prema smrti sasvim se razlikuje od filozofskog i medicinskog shvaćanja smrti, pa u teološkom smislu smrt predstavlja raskid odnosa s Bogom do kojeg je došlo zbog smrtnog grijeha (starozavjetna zapovijed »ne ubij«). Život, iz teološke perspektive za čovjeka je i dar i zadaća. Medicinska znanost smatra moždanu smrt konačnom smrt, iako se u organizmu odvijaju biokemijski procesi koji nisu usmjereni prema održavanju života. Možda je najtemeljitiji put sagledavanja pitanja eutanazije kroz integrativnu bioetiku koja pomaže u rješavanju napetosti u odnosu teologije i prirodnih znanosti.

Promišljanje o složenoj temi predložili smo našim sugovornicima prof. dr. Križu Katiniću psihijatru, psihoterapeutu, psihoonkologu i publicistu, dr. sc. Tomislavu Nediću s Pravnog fakulteta u Osijeku, članu upravnog odbora Hrvatskog bioetičkog i Hrvatskog filozofskog društva, voditelju sekcije za filozofiju prava Hrvatskog filozofskog društva, Žarku Puhovskom, politologu, filozofu, političkom analitičaru, te umjetniku Dimitriju Popoviću, koji su svaki iz svoje perspektive pokušali približiti problematiku. Iako je stav Crkve poznat, pitanja smo željeli uputiti i prof. dr. Tončiju Matuliću, pročelniku Katedre moralne teologije na KBF-u te ravnateljici riječkog hospicija Jeleni s. Leopoldi Ivković, od kojih nažalost nismo dobili nikakav odgovor na upit za sudjelovanje u temi.

Dr. sc. Tomislav Nedić: Nemoguć kategorički afirmativni ili negativni odgovor

Gledano sociološki smatrate li da će pitanje eutanazije u budućnosti biti sve prisutnije?

– Samoodređenje i autonomija su pacijenta prvo načelo medicinskog prava i etike i uvijek ga treba uzeti u obzir. Međutim, autonomiju, kao koncept, treba apriorno dobro razraditi kako ne bismo došli do trenutka kada autonomiju previše uzdižemo na pijedestal nauštrb drugih bitnih (bioetičkih) koncepata i vrijednosti. S obzirom na »trend« sve češćeg legaliziranja određenih modaliteta, problematika eutanazije postajat će i postaje sve aktualnija i kontroverznija, a pitanje je vremena kada će pokucati i na zakonodavna vrata Hrvatskoj, ali ovaj put s istinskom namjerom da uđe unutra, kaže Tomislav Nedić.

Smatrate li da je pitanje eutanazije pitanje društvene zrelosti određene zajednice?

– Jasno je da određeni zaključci apriorno vezuju svjetonazorsku primjenu, međutim u formiranju mišljenja oko ove problematike potrebno je, što je više moguće, odmaknuti se od strogog i kategoričkog svjetonazorskog pogleda, jer upravo takva pojavnost često se pojavljuje u javnosti. U određenim se državama (primjerice nedavno u Sloveniji) o legalizaciji takvih pitanja odlučivalo na referendumu. Međutim, osobno smatram da se ovakva pitanja ne mogu odlučivati takvim oblikom neposredne demokracije iz razloga jer se radi o prilično zamršenom pitanju o kojem treba raspravljati stručno. Nemoguć je kategorički afirmativni ili negativni odgovor na pitanje o legalizaciji eutanazije, a društvena zajednica svoju zrelost pokazuje uopće spremnošću na konstruktivan javni dijalog, tvrdi Nedić.

Dr. sc. Tomislav Nedić / Foto : HTTPS://WWW.PRAVOS.UNIOS.HR/

Napredak medicine kontroverzan je s obzirom na to da je ponekad cilj produljenja života zaslužan za nepodnošljivu patnju, što bi sve trebalo uzeti u obzir pri određivanju zakonske granice održavanja života ?

– U hrvatskom zakonodavstvu ne postoji poseban zakon koji regulira pitanje eutanazije. Problematika se eutanazije razmatra primarno kroz prizmu privilegiranih kaznenih djela usmrćenja (prije »na zahtjev«) iz čl. 112., st. 3. Kaznenog zakona te sudjelovanja u samoubojstvu iz čl. 114. istog, kao i čl. 260. Obiteljskog zakona koji se odnosi na pitanje anticipirane naredbe. Najspornije pitanje odnosi se na teškoću njezina terminološkog ne samo definiranja, već čak i određenja. Naime, u samoj teoriji postoji nekoliko ključnih podjela eutanazije koja je tek ideja koju je potrebno uozbiljiti. Građanskopravni se problemi ogledaju u, prije svega, razradbi (ne)valjanosti pravnog posla i njegovih, potencijalnih, odštetno pravnih aspekata. Aposlutno je kako u obzir treba uzeti i koncept i sve etičke implikacije moždane smrti koja je, s obzirom na statutorne zakonske i podzakonske odredbe, utvrđeni kriterij smrti u RH.

Kad bi se razmišljalo o legalizaciji, u kojim segmentima bi se naročito valjalo pripaziti kako ne bi došlo do zloupotrebe? Drugim riječima, kako provesti moral kroz zakon i u tom smislu što je to univerzalno?

– Pitanje poput usmrćenja osobe trebalo bi biti regulirano posebnim zakonom i hrvatska zdravstvena politika u bližoj budućnosti trebala biti orijentirana minucioznoj pravnoj regulaciji problematike eutanazije i palijativne skrbi. Prilikom pitanja o (ne)legalizaciji eutanazije pred zakonodavca se stavlja iznimno zahtjevan i gotovo nerazriješiv zadatak koji stoljećima predstavlja jedan od najvećih izazova cijele praktičke filozofije, osobito pravne, moralne i političke – na koji način i može li se uopće moral provesti putem zakona? Upravo zato jer je moral nemoguće provesti putem određenog pravnog ili moralnog akta, te isto tako zbog nemogućnosti uopće shvaćanja koje su to početna i krajnja točka života (i smrti), rješenje treba tražiti u prigovoru savjesti. Navedeni prigovor treba biti intrinzična refleksija moralnog zakonodavstva svake osobe. To je granica koju pojedinac ne smije prijeći i pritom slušati nagovor okoline (tzv. nagovor savjesti) ili pak odrađivati skroz suprotne radnje u primjerice privatnim poliklinikama. S druge strane, sloboda savjesti temeljna je sloboda zaštićena Ustavom RH i država ga ne može uskratiti.

To je granica koju država ne smije prijeći. Ako se postigne konsenzus da je eutanazija čin koji pripada pravu na zdravstvenu zaštitu (što je isto pravo zaštićeno Ustavom) država mora osigurati sredstva da se navedenu osobu usmrti, makar morala platiti dodatno primjerice odlazak u drugu zdravstvenu ustanovu, zaključuje Nedić.

Prof. dr. Križo Katinić: Svjetska medicinska asocijacija se čvrsto protivi eutanaziji i asistiranom suicidu

Kako se događa da osobe dospiju u psihofizička stanja koja ih vode prema k odluci da same izaberu smrt, tj. eutanaziju? Ipak je to na jedan način protuprirodno, a opet vrlo promišljeno?

– Na to pitanje teško je odgovoriti ukratko. Ipak, valja reći da s promjenama u medicini s produženjem života, s medicinskim procedurama koje doduše produžuju život, ali ga istovremeno čine bolnim, turobnim, patećim, ovisnim o okolini – tako da i sam život postaje teret. S druge strane, kod njih su izgubljene šanse za poboljšanje i oporavak, što je bolesnicima jasno, opterećuju druge koji dalje ispunjavaju sve zadatke, tako da življenje postaje patnja bez nade… Zato iako je protuprirodno, može konačno postati promišljeno, dakle može postati poprijeki »izlaz za nuždu«, kaže Križo Katinić.

Kakav je odnos modernog čovjeka prema smrti, a onda i prema životu? Je li smrt nekad bila prihvatljivija?

– Prvo krenimo od života, koji toliko toga nudi, koji ono najbolje što se treba dogoditi premješta u buduće, ispred – i kao da pravi život treba tek početi. Promjene se događaju u svim sferama života, s tim da su se očekivanja od života možda najviše promijenila, sve mora biti sada, dinamično, visoko ili daleko, slično šarenilu koje je posvuda oko nas. Stvoren je dojam da svatko može uspjeti, pa zato svatko i to mora vjerovati i tako se ponašati. Inače ispada iz utrke…

Smrt se u takvu sliku života ne uklapa, miče se u stranu, pa i onda kada je za nju vrijeme (»A kada je vrijeme za smrt?«). Odgađa se jer eto, nije se ostvarilo sve planirano i zamišljeno. Napredak je smrt pomaknuo, ali nije ju ukinuo, koliko god civilizacija obećavala produženje života, pa sve do vječnosti. Općenito realno se živi duže, kvalitetnije, ali dužina često znači život uz bolest, muku, nemoć, nuždu pomoći u bolesti i njezi, ali i u svakodnevnom održavanju osnovnih životnih preduvjeta. O tome ne volimo govoriti u javnosti, sve dok se sami ili naši bližnji ne nađu u takvoj situaciji. Mislim da sam makar dijelom odgovorio na ovo pitanje.

Kada govorimo o gubitku dostojanstva života, što bio vaš liječnički stav?

– Svi tvrde i svi se slažu da kao i život, smrt i umiranje trebaju biti dostojanstveni, prvo za umirućeg, za njegovu okolinu, pa i instituciju ako se u njoj događa. Ipak u stvarnosti kao da se ne umire na kraju života i od starosti, navikli smo da se uglavnom umire od bolesti. Da nije bolesti, valjda ni smrti ne bilo. Smrt ne treba dijagnozu, dijagnoza treba nama da je »opravdamo«, jer već je rečeno; smrt ne prihvaćamo kao prirodan kraj života. Iako znamo da je smrt nužna i zadana, odlaže se pa makar za jedan dan.

Liječnički poziv je od Hipokrata usmjeren na razumijevanje bolesti, na liječenje, pa i na tješenje, što se u moderno vrijeme nekako izgubilo. Dati pacijentu sredstvo koje će ga usmrtiti ili mu pomoći da to sam učini, dovodi u pitanje temelje medicine, ali i civilizacije. Naravno da sam svjestan rasprava koje se tiču eutanazije, da postoje teška i neizlječiva stanja praćenja beznadnom patnjom. Te rasprave se ne mogu zaustaviti već ih treba sagledati iz raznih aspekata. Moj liječnički i osobni stav odgovara deklaraciji Svjetske medicinske asocijacije (WMA) o eutanaziji, koja je usvojena na 70. generalnoj skupštini u Tbilisiju, u listopadu 2019. godine, koja glasi; »Svjetska medicinska asocijacija se čvrsto protivi eutanaziji i asistiranom suicidu, ni jedan liječnik ne bi smio biti prisiljavan sudjelovati u eutanaziji ili asistiranom suicidu, niti bi ijedan liječnik trebao biti obavezan upućivati na takav kraj.«

Koliko je napredak u medicini u tom smislu kontroverzan s obzirom na to da se ljudski život može produžiti što ponekad ne podrazumijeva i kvalitetu življenja?

– Naša civilizacija se ponosi poboljšanjem uvjeta življenja, tehnikom i tehnologijom, zdravstvenom zaštitom, novim metodama liječenja najtežih bolesti, što je uistinu dovelo po općeg poboljšanja zdravlja i života, te osobito njegovog produženja. I time se s pravom hvalimo, to je taj naš napredak. S druge strane u Zapadnom svijetu se znatno povećava udio starijeg stanovništva, što sobom donosi zdravstvene, stambene, socijalne poteškoće, te organizaciju života starijih, s obzirom na to su sve više sami ili smješteni u ustanove. Iz svega proizlazi da je produžetak života donio dosta briga za pojedinca, obitelji i zajednicu. Te činjenice moramo prihvatiti i prema njima se odnositi realno. Produžetak životna ne znači istovremeno unaprijed zamišljenu blagodat, posebno jer nosi teškoće za pojedinca i opterećenje za okolinu, koliko god mi to uljepšavali.

Prof. dr. Križo Katinić / Foto Neva Zganec/PIXSELL

Kako odluka o eutanaziji utječe na obitelj i bliske osobe?

– Vidio sam obitelji koje su imale teške, neizlječive bolesnike koji su se mučili s bolovima i trpljenjima koje donosi bolest, čija je ukupna kvaliteta života bila niska i uz angažman obitelji koja je na drugačiji način i sama uz njih patila. Zapravo obitelji su dvostruko trpjele, prvo zbog svojih bolesnih članova, njihovog trpljenja, drugo zbog tuge i nemoći gledajući trpljenje bližnjih. Možemo samo zamisliti kakvo je emocionalno i opće ljudsko opterećenje za te obitelji, ako bi njihovi bolesni članovi, zbog sebe i zbog toga da »oslobode obitelj« izrazili nakanu da svojevoljno prekinu vlastiti život. Kako poslije nastaviti, gdje pospremiti osjećaje tuge i očaja, pa i krivnje?

Vidite li eutanaziju kao rješenje?

– Ispred svega vidim rješenje u ozbiljnoj i temeljitoj višedisciplinarnoj raspravi o eutanaziji i asistiranom suicidu. Prije toga treba vidjeti kakva nam je uistinu skrb za najteže i neizlječive bolesnike. Jer, skloni smo teške teme prelamati vođeni vlastitim osjećajima i stavovima, a da ozbiljno ne poslušamo i promislimo o argumentima drugih. I tu kao i kod drugih važnih pitanja slutim sklonost brzinskim, paušalnim procjenama. Ne znači da je u zemljama gdje je dopuštena eutanazija problem samim tim riješen, jer su zlouporabe, potiranje, već jako poljuljanog dostojanstva života, mogući.

Navest ću primjer Nizozemske, u kojoj je godine 2022. godine izvršeno 8.720 eutanazija i asistiranih suicida, što je 5 posto svih smrti u toj zemlji! Zanimljivo bi bilo ispitati kakvo je opće raspoloženje kod bolesnika, u obiteljima i među liječnicima u toj zemlji, uz ove brojke. Pitam se je li to uspjeh ili poraz medicine, zdravstva i općeg vrijednosnog sustava tog društva?, zaključuje Katinić.

Žarko Puhovski: Moj život ne pripada ni državi ni crkvi, nego samo meni

U novinarskom radu često se bavite pitanjem eutanazije, što vas je potaknulo na to?

– Javna se rasprava o eutanaziji kod nas tek sporadično odvija, a riječ je o višestruko značajnome moralnom, pravnom, političkom, medicinskom i socijalnom fenomenu. Nastojao sam pomoći u osvještavanju ovoga problema, to više što se legalizacija eutanazije postupno, ali nezaustavljivo širi kao relevantna činjenica u sve većem broju država, a kod nas ni preliminarna rasprava nije započela, kaže Žarko Puhovski.

Zbog čega vidite legalizaciju eutanazije kao nužno rješenje?

– Potreba za legalizacijom eutanazije zapravo je posljedak promijenjene prevladavajuće moralne intuicije koja u najrazvijenijim zemljama svijeta u šezdesetim godinama prošloga stoljeća dovodi do stajališta o opravdanosti dekriminaliziranja samoubojstva u (dakako, neuspjelom) pokušaju, pa – nakon 1422. godine – i II. Vatikanski koncil ukida zabranu crkvenoga pokapanja samoubojica. Tako je, u osnovi, prihvaćeno stajalište o pripadnosti života individue njoj samoj, ali ostavlja se otvorenim pitanje o pomaganju kod samoubojstva (ili, kako to – tipičnim pravničkim nasiljem nad jezikom – pogrešno formulira hrvatski kazneni zakon, o »sudjelovanju u samoubojstvu«).

Strogo uzevši, paradoks je očit: zabranjuje se pomaganje sugrađaninu/ki u počinjenju djela koje, međutim, po sebi nije zabranjeno. Logično je dakle legalizirati pomaganje kod samoubojstva (»potpomognuta smrt« je sintagma koja se u posljednje vrijeme često koristi), radilo se tu o eutanaziji (u kojoj, na osnovi jasno iskazane volje prisebne i informirane osobe liječnički tim izvršava tu volju, jer to osoba o kojoj je riječ fizički nije u stanju učiniti), ili o medicinski potpomognutome samoubojstva (gdje se radi o tomu da, uz medicinsku pomoć, pacijent/ica sam poduzima što je potrebno za prekid vlastita života). Tek tako se doista legalizira elementarni stavak ljudskoga opstanka u društvu – moj život ne pripada ni državi ni crkvi, ili bilo kojoj nadindividualnoj tvorbi, nego samo meni.

Žarko Puhovski / Foto Davor Kovačević

Često postavljate i pitanje ekonomike zdravstva, ne smatrate li da bi se legalizacijom eutanazije vrlo moglo lako doći u situaciju da se eutanazija promovira kao rješenje za stariju populaciju, koja se u očima javnosti može percipirati kao beskorisna i teret društva?

– Eutanazija je, kako je razumijem, konačni znak prihvaćanja individualne ovlasti nad vlastitim životom, a ne rješenje populacijskih problema (koje kod nas, tko zna zašto, zovu demografijskim). Nevolje zbog rapidnog starenja pučanstva i odgovarajućega (pre)opterećenja zdravstvenog sustava sigurno ne mogu biti riješene eutanazijom.

Ono što je, međutim, potrebno jest obrat k shvaćanju osnovnoga ljudskog prava na život kao prava na život sa stanovitim kvalitetama, a ne tek kao biologijske odrednice. Te, posljedično, prevrat k shvaćanju prava na prekid života koji nekim osnovnim uvjetima ne udovoljava potrebama čovjeka (počevši s permanentnom boli, pa nadalje).

Prema vašem mišljenju kako bi pravno i etički trebala biti postavljena ispravna rješenja?

– Trebalo bi tek započeti raspravu o legalizaciji potpomognute smrti, jer ona ni izdaleka nije pojmljena kao ozbiljan problem u društvu. U međuvremenu ne samo da se širi krug država koje takvu praksu legaliziraju, nego danas, za naše prilike, institucije poput švicarskoga Dignitasa funkcioniraju kao upozorenje na to da je bezbolna smrt rezervirana za bogate i slavne (kod nas u posljednje vrijeme za poznatu književnicu i bogatoga poduzetnika).

Smatrate li da pitanje legalizacije eutanazije može involvirati i politički zainteresirane strane, odnosno postati političko pitanje ?

– Svaka bi rasprava o ovome nužno dovela do stranačkoga politiziranja, u Hrvatskoj se i samoubojstva stranački (re)interpretiraju s obzirom na postotke ratnih veterana među samoubojicama. No, ključnim bi se postavilo pitanje o svjetonazorskim aspektima problemskoga sklopa. Katolička će crkva – i dalje – reagirati s (barem) višedesetljetnim delayem, a to će svakako utjecati na brojne političke aktere. Ljevica i liberalna opcija su trenutno naprosto quantité négligeable, a desnica, uglavnom, čeka crkvene instrukcije. Pravni bi aparat – razvije li se u Hrvatskoj u dogledno vrijeme odgovarajući moralni konsenzus (što se čini nevjerojatnim) – morao, posljetkom stručnih i političkih rasprava, doprinijeti uređenju ovakvih praksi nizom preciznih odredbi o uvjetima pod kojima se eutanazija (ili liječnički potpomognuti suicid) smije izvesti (u nekim, ponajprije tehničkim aspektima u tom se pogledu uzornim čini oregonski Death with Dignity Act (ORS 127.800-995) iz 1994.).

A prije svih tehničkih elemenata postavit će se – u svakome pogledu dalekosežno – pitanje o tomu koja se moralno-filozofijska paradigma smatra ishodištem odluke o eutanaziji. Čini se, kako filozofijski, tako i poredbeno-pravno da bi to trebao biti konsekvencijalizam/posljedništvo – moralni nauk koji sudi o djelovanjima na osnovi njihovih konsekvencija/posljedaka. Za takvo je stajalište u svakoj danoj (i zamislivoj) situaciji moralno ispravno djelovanje ono koje će dovesti do najboljeg općeg ishoda, s time da se taj ishod sagleda s nepristrana stajališta koje svačijem interesu, uvjerenju ili želji, daje jednako značenje.

Čini se da takav moralni nauk ima – barem u stanovitu djelokrugu djelovanja – naprosto intuitivnu uvjerljivost. Jer, na kraju krajeva, nakana je svakoga tko racionalno djeluje – ili se racionalno pripravlja na djelovanje – postizanje nekoga dobra.

Oštra osuda ove pozicije u enciklici Veritatis splendor pape Ivana Pavla II. iznova je aktualizirala ovu u mnogome već zapostavljenu temu moralne filozofije. Papin radikalizam u osudi razmjernosti kao moralno dopustive pozicije, u Enciklici postuliran pozivom na Bibliju (na knjigu o Danijelu točnije), načelno odbija mogućnost da i najmanje zlo vodi dobru. No, prihvati li se dosljedno ova pozicija, dijalog s drukčije orijentiranima naprosto nije moguć.

U svakidašnjem životu, u kojemu zajednica mora donositi odluke da bi funkcionirala, u odnosu spram nevjernika za vjernike je možda preporučiva uporaba klasične formule Huga Grotiusa: »Etsi Deus non daretur.« U izvornoj verziji to je značilo »sve da Boga i nema« (prirodno bi pravo funkcioniralo). Međutim, Bonhoeffer je u četrdesetim godinama prošloga stoljeća iskaz interpretirao u značenju: »Kao da Boga nema« (svijet vidimo kao da Boga nema).

U poznatome razgovoru s Orianom Fallaci papa Benedikt se baš na to shvaćanje i bio pozvao. S vremenom se to, izgleda, sve više kristalizira kao poželjni obrazac postupanja u demokratskome odlučivanju. Od vjernika se očekuje implicitno prihvaćanje mogućnosti da boga nema, a od nevjernika »sicut Deus daretur«, dakle dopuštanje mogućnosti da Boga ima.

Ova je razina fundamentalne tolerancije uvjet da se i u Hrvatskoj dođe do rješenja nekih svjetonazorski opterećenih dilema poput ove koju eutanazija provocira. Baš zato, nažalost, šanse jedva i postoje, zaključuje Žarko Puhovski.

Dimitrije Popović: Odluka koja izmiče svakom kvalificiranju za ili protiv

“Problem čovjekove smrti, odnosno umiranja jedan je od najsloženijih i najosjetljivijih problema s kojim se susreće ljudsko biće. Svijest o činjenici da je rođen da bi jednog dana umro uznemirava njegov duh i stvara, kako bi Unamuno rekao, tragično osjećanje života. U srednjem vijeku je postojao priručnik »Ars moriendi« ili »umjetnost umiranja«, koji je pripremao čovjeka za taj neminovni dan smrti. Danas u mahom sekulariziranom svijetu ovaj problem ima nužno moralnu dimenziju, ali i pravo pojedinca da raspolaže ostatkom svog života. Tijelo je trošna materija i nemoć duha poseže za medicinskom moći gašenja života. Je li kadra snaga duha nadići trošnost i neizdrživu bolnost korpusa?”, kaže Dimitrije Popović.

Dimitrije Popović / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

“Baveći se Kristovim stradanjem i smrti u ciklusu CORPUS MYSTICUM prikazivao sam kroz brutalno stradanje raspetog, kroz ekspresiju bolnog tijela kako se žrtva na križu podnosi do kraja, do smrti. Zato kompozicije spomenutog ciklusa nisu slike spasenja nego slike trpljenja. Ali čovjek je slabo biće, nema snagu Bogočovjeka. Želi prikratiti muke u posljednjim trenucima života. Želi svjesnom odlukom o vlastitom kraju preduhitriti nadolazeću smrt. Međutim ta svijest o odluci da bude eutanaziran zasigurno stvara u čovjeku posebno duhovno stanje. Vjerujem da to eutanazijsko olakšanje prati potisnuta nelagoda koja čovjekovo biće ipak opterećuje duboko iznutra prije nego što će ga definitivno eliminirati smrt. Svjesna odluka da će primjenom eutanazije spasiti sebe muke umiranja spada u onu domenu intime pojedinca da je nezahvalno davati sudove. Ne radi se tu o manifestaciji slobodne volje, nego o nužnosti koju je nametnulo neizdrživo stanje. U takvim situacijama čovjek donosi sud o sebi. Sjetimo se Kafkinog slučaja. Ležeći na bolesničkoj postelji pisac je rekao liječniku: »Pustite me da umrem inače ste ubojica«. Između mogućnosti olakšanja smrti eutanazijom i potpunog prepuštanja sudbini stoji odluka pojedinca koja izmiče svakom kvalificiranju za ili protiv, jer se tiče bolnog pitanja odgovornosti prema sebi i prema najbližima”, zaključuje Dimitrije Popović.