RIJEKA – Ovogodišnje deveto izdanje Periskopa – festivala suvremenog plesa i cirkusa, definitivno je dostojno, čak i neočekivano dobro, otvorila predstava »Sons of Sissy« Simona Mayera i kolektiva Art in Motion iz Austrije, koja glazbom i plesom propituje teme tradicionalnosti i maskuliniteta.

Već sama biografska natuknica o koreografovu životnome putu, odrastanju uz ono tradicionalno, glazbu i folklor ruralne Austrije, te nastavku plesnoga obrazovanja, koje je uključilo balet i suvremeni ples, jasno daje naznaku i povrda je onoga ranije spomenutog koje se vezuje uz tradiciju i ples. I u samome opisu predstave naznačeno je da spaja alpsku glazbu i narodne plesove s modernim, eksperimentalnim elementima, dakako uz rituale i humor.

Između tradicije i suvremenosti

Pozornica HKD-a uključila je scenografiju jednostavnog izgleda s četvero muških izvođača i jednako toliko glazbenih instrumenata, užad sa zvonima, inventar za sjedenje te pokoji drugi rekvizit koji kasnije biva iznenada negdje postrance s pozornice izvučen. Kostimografski, predstava je na razmeđi tradicije i suvremenosti, kao uostalom i značenjski, dok je zvukovno, glazbeno, ipak u okvirima tradicionalnog, prepoznatljivo ruralnog austrijskog, koje u trenucima konotira kakvu ruralnu neodređenost te općenito zaziva neka prošla vremena.

Prvi dio predstave označila je glazbena izvedba izvođača koji su stajali jedan pored drugog, i to instrumentalno-vokalna; početak je obilježila ujednačena svirka veselih nota koja je upućivala na ozračje pastoralnog, i prirodno kontemplativnog, i to nekoliko kompozicija, a potom je prešla u višeglasje, također istoga ozračja.

Nakon početnoga instrumentalno-vokalnog dijela, izvedba zadobiva plesni karakter, no sudeći prema reakcijama publike, možda ne onaj – očekivani. Četvero plesača zapravo rekreira narodne plesove alpskog podneblja pa muško-ženske pozicije ovdje bivaju zamijenjene samo muškima, što znači da pretpostavljenu žensku plesačku poziciju preuzima jedan od muškaraca. Njihove formacije ponavljačkog su karaktera i traju, tendencijski, pa plesači tvore karakteristične tradicionalne formacije i putanje – jedan s drugim, treći s četvrtim, pa mijenjaju partnera, nerijetko dijagonalnim prijelazom.

Austrijski Schuhplattler

Pokret ne da zadržava tradicionalni karakter, već biva podebljan u trenutku kad prelazi u poznati austrijski Schuhplattler, tradicionalni austrijski i bavarski narodni ples prepoznatljiv je po specifičnom brzom i ritmičkom udaranju po dijelovima tijela. A upravo to čine i izvođači; energično udaraju po bedrima, koljenima, pa čak i nogama, odnosno potplatima cipela, s ciljem da proizvedu zvuk. Taj proizvedeni ritam zapravo je jedini koji ih pokreće. Osim Schuhplattlerom, plesači ritam tvore i marširajućim koracima kojima zadnjicom udaraju o tlo.

Pastoralni ugođaj ogleda se u cjelini, no s obzirom na sâm ples koji vuče korijene još od pastirskih zajednica, posebice je prepoznatljiv u ovome dijelu u kojem veseli mladići pokretima kojima proizvode zvuk i ritam pokazuju svoju plesačku i kondicijsku spregu. Iako se ples izvorno izvodi u natjecateljskom duhu, ovdje izvođači djeluju kao kolektiv, a gdjekad se koji plesač izdvaja te izvodi koji skok uvis ili gotovo akrobatski pokret.

No i grupno marširanje biva zamijenjeno onim samo jednog plesača oko pozornice koje opet intencionalno ponavljački traje i traje, testirajući i strpljivost samog gledatelja, s ciljem (pre)naglašavanja, dovođenja do apsurdnosti pokreta, situacije i radnje, samog rituala, signala anakronog. Naposljetku, izvođači odbacuju odjeću te nastavljaju marširanje i svoj Schuhplattler put nagi, udarajući svaki po sebi, a u jednome dijelu (i prije odjeveni i kasnije nagi) i jedan drugog po golim guzovima.

(Homo)erotsko sučeljavanje

Od vrlo maskulinog marširanja do trenutka (homo)erotskog sučeljavanja dvaju perfomera; licem o licem, čelom o čelo, postupno se približavajući, ne bi li se (i) zagrlili. Također, jedan od izvođača u jednome trenutku pada na tlo, skupljajući se grčevito u oblik fetusa, neartikulirano se glasa, odnosno pušta krik iz dubine, što je još jedan zadržani prizor kakve boli, agonije ili jada. Sam kraj djeluje posve eksperimentalno, nalikuje kakvoj munjevitoj promjeni energije, probijanju suvremenosti u prošlost, suvremenosti u tradiciju, što karakterizira gotovo divljačko skakanje po pozornici i bacanje raznih predmeta, između ostalog i zvona s užadi, silazak izvođača s pozornice i ulazak u prostor publike, hod po stepeništu gledališta, čak i ulazak u srednji red s jednim gledateljem – koji se onom nagom seoskom mladiću opskrbljenim teškim zvonom morao izmaknuti ne bi li izašao iz reda. I onda opet slavlje i svirka, instrumentalno-vokalno.

Predstava je, dade se već na temelju ovoga zaključiti, višeznačna, slojevita i promišljena, a plesom, svirkom i pjevanjem, nerijetko i začudno i humorno, propituje i kategorije roda, muškosti i tradicije koje stavlja u opoziciju suvremenosti. Svojoj fluidnoj ideji spomenutih kategorija suprotstavlja ono uvriježeno mišljenje, suprotstavlja tako i prošlost sadašnjosti i ruralno urbanome, u kontekstu plesa, pjevanja i sviranja. Tradicionalne muško-ženske plesačke uloge bivaju tako zamijenjene muško-muškim, Schuhplattler ostaje muški i zadobiva apsurdni karakter u trenutku nagog; ono što je (inače) prepoznatljivo i naglašeno maskulino ovdje je homoerotizirano (marširanje, zagrljaj). Pa i sama vanjština perfomera kontrast je homoerotskome naboju. Ovakvo konvencionalno rodno/identitetsko »presvlačenje« u krajnjoj liniji upućuje (i) na to da rod nije inherentan.

Slavlje i zajedništvo

Predstava zapravo postuliranjem tematema slavlja i zajedništva (onog ruralnog) dekonstruira konvencionalnost njegova prikaza. Drugim riječima, Mayer anakronim karakterom predstave zapravo dekonstruira plesačku tradiciju, ukazujući na njezinu kompleksnost i ljepotu, no isto tako i na ideju kulturnog relativizma, prema kojoj svaku od kultura valja vrendovati u vlastitome kontekstu, umjesto vrednovanja koje uzima u obzir onaj dominantan kulturni narativ. Ritualni modus predstave i propitivanje kategorije roda implikacija je gradbe identiteta (pojedinca), pa plesovi koji znače zajedništvo održavaju identitet kolektiva živim. Uzimajući u obzir pozadinu koreografa, predstava je i propitivanje vlastite kulturne baštine, odnosno posveta njoj.

A iz svega toga proizlazi i pojašnjenje samoga naziva predstave koje je povezano s rodnim ulogama. Naime, riječ »sissy« u engleskome je jeziku kolokvijalizam i izraz pejorativnog, a odnosi se na muškarca koji se ne smatra dovoljno muškim, muževnim, odnosno smatra se ženstvenim. Predstava stoga ironizira one ustaljene, tradicionalne norme maskuliniteta specifičnoga austrijskoga lokusa, koje u okvirima tradicionalnosti jednoznačno definiraju termin maskuliniteta – što znači biti muškarac.

Negativna strana folklora

A koregraf je pak, kako je sam pojasnio u jednome intervjuu, prikazom zajedništva u narodnome plesu, folkloru, koji je bio nerijetko i povezan s identitetom zajednice, ironizirajući ga i(li) dovodeći do apsurda, htio pokazati (i) njegovu negativnu stranu, odnosno kako tradicija/folklor postaje alat političke propagande (recimo u nacizmu).

U kontekstu složene problematike i tematike koju predstava zahvaća, kao i njezina značenjskog dosega, prigodna je misao Jeana-Jacquesa Rousseaua kojom ističe da je povratak prirodi, divlji život bez civilizacijskih okova, najbolji način za otkrivanje istinskog sebe. Predstava »Sons of Sissy« rodna je perifraza pastoralnog/foklornog ozračja, identitetsko zaodijevanje, sučeljavanje tradicije i suvremenosti, uvriježenog i fluidnog, no i tradicijska vokacija i(li) bljesak suvremenosti u prošlost.