Ujedinjeni narodi, u okviru njihovog program za okoliš, svake godine donose izvješće o stanju globalnog zagrijavanja kao glavnog uzroka klimatskih promjena. S obzirom da je već prije objavljeno da je u 2023. godini u atmosferu emitirana rekordna količina stakleničkih plinova, nije se ni očekivalo da će svježe izvješće biti ispunjeno optimizmom.

Potvrđeno je da svijet kaska za ciljevima koje si je sam zadao Pariškim sporazumom prije devet godina, odnosno da globalno zagrijavanje zadrži u okviru globalnog porasta od 1,5 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko doba. Nasuprot procjenama da bi mogli sada biti na 1,1 do 1,2 stupnja više, s uključenom prošlom godinom popeli smo se već sada na 1,3 stupnja Celzija, a nastavimo li ovakvim tempom, umjesto na zadanih 1,5, svijet bi do kraja stoljeća mogao završiti čak 3,1 stupanj topliji negoli je danas.

U prilično depresivnom zaključku Anne Olhoff, glavne znanstvene urednice izvješće stoji da su „rezultati ovog izvješća prilično slični prošlogodišnjim: još jedna godina koja je prošla bez akcije znači da smo u gorem položaju“.

Što to točno znači za budućnost života na Zemlji, nitko ne može sa sigurnošću reći, ali velika većina znanstvenika koja zastupa tezu da nas globalno zagrijavanje može skupo koštati, se slaže da bi zagrijavanje atmosfere iznad 1,5 stupnja značilo da bi  toplinski valovi i oluje postali puno razorniji, ubrzano topljenje polarnog leda uzrokovalo bi podizanje razine mora, posljedično podizanje temperature mora uništilo bi većinu svjetskih koraljnih grebena, što bi pak izazvalo negativne lančane reakcije u životinjskom svijetu…Nadalje, s obzirom da se zagrijavanje ne odvija svuda isto, neki dijelovi planeta bi bili pogođeni snažnije, to se već sada osjeća u SAD-u, gdje se već godinu za godinom bilježe toplinski rekordi, porasla je učestalost i razornost uragana, požari su sve češći i zahvaćaju sve šira područja. Veliki gradovi trpe nepodnošljive toplinske valove, financijske štete, ali i ljudske žrtve kao u slučaju Phoenixa o čemu smo nedavno pisali.

Da bi ostali na putu zagrijavanja od 1,5 stupnja do kraja stoljeća, u UN-u su izračunali da bi svijet morao emisiju smanjiti na 42 posto stakleničkih plinova ispuštenih 2019. godine.

No, ako se pogleda tablica globalnog ispuštanja stakleničkih plinova između 1970. i 2022. jasno je da je takav plan utopija, osim kraćih razdoblja gospodarskih kriza i pandemije koronavirusa, krivulja rasta u posljednjih pola stoljeća je konstantna i sve strmija u posljednjih 20-ak godina.

Kako stoji u izvješću, cilj od 1,5 stupnja Celzija je i dalje ostvariv, ali je na tom putu krucijalna stvar kako ćemo dolaziti do energije. Ostali bi na dobrom putu, ako bi svijet do 2030., dakle za šest godina uspio proizvoditi 60 posto svjetskih potreba za električnom energijom iz obnovljivih izvora. S obzirom da je ove godine objavljeno da je oko 30 posto električne energije proizvedeno putem obnovljivih izvora, u šest godina bi svijet trebao udvostručiti te kapacitete. Problem je u tome što usporedo s brzim rastom kapaciteta proizvodnje struje iz obnovljivih izvora i dalje rastu proizvodni kapaciteti na fosilna goriva, prije svega u Kini koja je trenutno odgovorna za 95 posto svjetskih novih kapaciteta što se tiče termoelektrana na ugljen. S tom činjenicom u izračunu, i činjenicom da je globalna potrošnja struje u posljednjem desetljeću rasla skoro 35 posto, ispada da je postotni udio proizvodnih kapaciteta električne energije iz obnovljivih izvora u zadnjih deset godina zapravo rastao minimalno.