Tko ne bi bio u koži nogometaša Rijeke nakon vijesti da će na Kantridu doći Real Madrid, najtrofejniji europski klub svih vremena. Veće motivacije za igrača od toga ne treba, saznanje da će za protivnike ispred vratara Miguela Angela imati igrače poput Chenda, Camacha, Sanchisa, Vasqueza, Michela, Butragena, Valdana, Stielikea i ostale.

Druga je stvar što ime takvog kluba i igrača u njegovim redovima automatski izazivaju strahopoštovanje, ali usprkos saznanju da je pred njima nezamislivo visoka prepreka, junaci s Kantride nisu djelovali ni trenutka prestrašeno, naprotiv, očitali su lekciju razvikanim gostujućim igračima.

– Joško Skoblar nas je dobro pripremio – kaže tadašnji stoper Rijeke Boris Tičić, tihi, samozatajni igrač, ali na travnjaku veliki, smireni znalac s lavljim srcem. – Deviza je bila »igra njih jedanaest protiv nas jedanaest«, isti nas je broj na terenu.

Svaki Rijekin pojedinac bio je svjestan da mora odigrati utakmicu za pamćenje, naravno da je želja bila ogromna, trebalo ju je, međutim, pretvoriti u nešto konkretno. Za to se, osim zajedničkog dogovaranja oko taktike, svaki igrač pripremao na svoj način. Boris, primjerice, kao da je bdio čekajući nastup protiv zvučnih napadačkih zvijezda Madrižana.

– Nisam spavao tri noći prije utakmice. U glavi sam stalno razrađivao gdje stajati, kako i što činiti. Bilo je to nešto kao autogeni trening. Znao sam koliko su opasni njihovi napadači, isto kao i centarfor Santillana, kojeg sam čuvao u uzvratu. Istrčavajući na teren jednostavno sam bio u svom filmu, sto posto koncentriran od prve do posljednje minute.

Misliš pritom i da oni nisu neki vanzemaljci, to mi je kasnije bila i teorija kada sam radio kao trener. U igri na Kantridi bili smo nadmoćni, a i u Madridu smo bili ravnopravni do drugog crvenog kartona, čak i s igračem manje do 74. minute, kada je izbačen Desnica. Usput, na njemu je bio jedanaesterac čist kao suza i nije sviran.

Navijači

Euforija je riječ koja opisuje stanje u gradu, kako se bližio početak ove dotad nezabilježene predstave na Kantridi, ona je samo rasla.

– Čitav je grad bio s nama i živio je za tu utakmicu. Publika nas je nosila. Vatrogasci su prali stijene da se nešto ne bi odronilo i da ne dođe do panike. Došli smo na teren pogledati sat, a vidio sam ljude kako su se popeli i čuče na stijenama, i danas se pitam kako su se popeli i onda izdržali tako čučati sat vremena prije utakmice i još 90 minuta. Nešto nevjerojatno! Nikada mi to nije bilo jasno. Takav stadion pod stijenama, a uz more je nešto posebno, tko to ima?

Čudni su životni putevi, ima nas koji smo gledali Tičića u dresu INA-e na Podmurvicama, nekadašnji klinac Orijenta igrao je na lešu za klub nižeg razreda od Riječko-pulske zone. Uočljiva je bila njegova kvaliteta, ali sigurno nitko na tribinama ni u snu ne bi pomislio da će ga gledati dok igra s Realom.

– Nisam tada takvo nešto pomišljao ni u snu. U Rijeku sam iz Povljana na Pagu došao s 12 godina, kada je otac dobio stan. Pokojni brat Robert, koji je kasnije svirao u Termitima i Parafima, išao je u prvi razred. Imao sam 17 godina, završio sam u Orijentu i igrao za INA-u dok sam radio u skladištu Elektromaterijala.

Međutim, pozvao me Orijent, a kada smo došli do četvrtfinala Kupa, gdje nas je eliminirala Budućnost na Krimeji nakon jedanaesteraca, po mene je došao Hajduk, a tek se kasnije pojavila Rijeka. Događale su se velike utakmice, stvorio mi se mozaik, moraju ti se posložiti sve kockice, kako za uspjeh, tako i za neuspjeh. Tako i ona da nemaš težih ozljeda kakvih danas ima sve više usred tolikih nagomilanih utakmica. I mi smo imali dril, trenirali smo teško, ali nije bilo toliko ozljeda.

Njegov uspon govori da je Rijeka bez danas toliko spominjanog skautiranja znala dovoditi nimalo zvučna imena koja su se pokazala velikim pojačanjima.

Belgijski sudac

– U našoj momčadi smo samo Desnica i ja igrali u Prvom razredu, rangu današnje Prve županijske lige, on je iz Elektroprimorja doveden u juniore Rijeke. Nisu tu stizala zvučna imena, ali je pogođeno s njihovim dovođenjem. Skoblar je imao nos za naći igrača, dovodio ih je iz malih klubova. Tu je Matrljan i nekoliko nas iz Orijenta, Radmanović iz Istre, Stevanovića je vidio kada je u Puli služio vojni rok i doveo ga u Rijeku. Uz to, imao je i hrabrosti davati šanse igračima da igraju.

Po Rijeku je rasplet duela s Realom bio kao u nekoj grčkoj tragediji u kojoj je režiser bio belgijski sudac Roger Schoeters, ovdje danima najzloglasnija osoba. Belgijac je suspendiran, ali to Rijeci nije bila nikakva utjeha. Kako su Bijeli dali do znanja da mogu eliminirati Kraljeve, brzo se prihvatio trčanja u pomoć obaveznim pobjednicima.

Već u 34. minuti isključio je Nikicu Milenkovića, doza nije bila dovoljna pa je u 67. minuti izmislio nepostojeći jedanaesterac, koji je realizirao Juanito, dok onaj pravi na Damiru Desnici nije htio vidjeti. Gluhonijemom Desnici dao je drugi žuti, odnosno crveni karton zbog prigovora u 74. minuti. Sjajna obrana Bijelih je poklekla tek u 82. minuti matom slavnog Santillane, petog Realova strijelca svih vremena, a osam minuta prije kraja gol za prolaz dao je argentinski prvak svijeta Valdano. Pri kraju je isključen i Tičić.

– Počelo je još prije utakmice kada našem autobusu nisu dali policijsku pratnju do stadiona, koja se u bivšoj Jugoslaviji od hotela do stadiona dobivala gdje god da si igrao. Učinili su to namjerno, upali smo u prometnu gužvu. Kasnili smo, kada smo trebali biti na zagrijavanju, mi smo još bili u autobusu.

Onda je Joško Skoblar poludio, hodao je u autobusu gore-dolje i onda rekao: »Sada, kada izađete van, j….. im majku, zgazite ih.« Ispalo je da smo u utakmicu ušli gotovo pa bez zagrijavanja. Kada je riječ o mom i našem trećem crvenom kartonu, išao sam oštro na Juanita, koji je kasnije poginuo u prometnoj nesreći. Prvi crveni karton i to bez veze, dobio je Nikica Dido Milenković, ma sve je to bila »štela«. Damir Desnica je pak pocrvenio zbog prigovora, a on je gluhonijem – zaključio je Tičić.