Hvaljen i slavljen do današnjih dana – to je konstatacija bez pretjerivanja kada je riječ o Jošku Skoblaru. I oni najstariji kroničari nogometnih priredbi na Kantridi u koru složno tvrde da nisu tu vidjeli boljeg igrača iako su se nagledali tolikih napadačkih zvijezda, sve uz dodatak kako misle da boljega ni neće vidjeti.

Uz komentar da sve ovo nimalo nije pretjerivanje dok se samo pomisli na njegovo baratanje loptom, misli lete na utakmice s Realom, koje su samo jedne od epizoda u kojima je neponovljivi golgeter za Zlatnu kopačku s 44 gola i ukupno stotinu golova u tri sezone u Olimpiqueu iz Marseillea, čovjek čiji je dolazak na Kantridu najzvučnije pojačanje u povijesti Rijeke, pokazao također da je i veliki trener.

Kormilar posade iz tih susreta s Madriđanima, osim o njima, dotaknuo se raznih ovdašnjih tema vezanih uz HNK Rijeka i potom istupio samozatajno, iskazujući štovanje svima oko njega bez nekog isticanja svoje uloge u raznim uspjesima Bijelih.

– Rijeka je meni prirasla srcu, i grad i klub i regija – kaže Joško Skoblar, okrenuvši se događajima u kojima je njegova momčad više silom nego milom ispala s konačnih 3:4, kada je poslije velike pobjede na Kantridi, u Madridu domaćin slavio 3:0, a gostima su isključena čak trojica igrača.

– Te susrete sam na koncu doživio tako da sam shvatio što znači biti veliki klub, biti Real Madrid. Jednostavno, oni kada ne mogu milom, onda to načine silom.

Ono u Madridu je utakmica koja me razočarala kao sportaša, kako se sve skupa odvijalo. Ne mogu ja reći otvoreno da je to čista krađa, ali ipak je to bilo to.

No, ponavljam i ostat ću pri tome da su to karakteristike i značaj velikog kluba. To se osjeti na svakom koraku. Oni vas udomaće kao najvećeg gosta, ali vas, ako treba, i pokradu.

S druge strane, to su najveće vrijednosti, Real Madrid je to. Uvijek kažem da nije isto igrati u Realu ili nekom drugom klubu iz razloga što i ti onda kao igrač postaneš velik.

Doček

Rijeka je »opipavala puls« velikoj madridskoj momčadi, Skoblar je otišao pogledati je na djelu prije susreta svojih Bijelih s Kraljevima.

– Tjedan dana prije prve utakmice otputovao sam u Madrid i pogledao jednu njihovu prvenstvenu utakmicu. Želio sam se uoči ovog našeg susreta uvjeriti u njihovu snagu.

Tamo sam bio dočekan kao nikada prije, iako sam bio prošao sve te faze s puno klubova i doživio mnogo toga. Ali, bio sam itekako dočekan, a i to je jedna karakteristika velikog kluba.

S obzirom na vrijednost koju smo mi imali u onom trenutku, možda su nam nedostajali neki detalji, ali shvatio sam da im se možemo oduprijeti. Ali, uvijek govorim, nije momčad samo na terenu, klub je i van terena.

No, ja Madriđanima skidam kapu, to može samo veliki klub, doživio sam, naime, da su me dočekali kao najvećega. Dobro, možda je postojao i razlog, valjda sam ipak bio u nogometu nešto posebno. Ne da se hvalim, ali…

Uglavnom, oni su se ponijeli na najbolji način, a onda sam, možda malo prepotentno i pretenciono, prenio mojim igračima, uspoređujući ih s tadašnjim igračima Reala, da mi to možemo.

Utakmica na Kantridi je pokazala da smo mogli. Inače, da smo u Rijeci pobijedili s 3:0, ne vjerujem da bismo prošli s obzirom na sve ono što sam prije rekao.

Priča o onoj Rijeci je kao ona o pačetu i lijepom labudu. Kada je Skoblar preuzeo momčad, morao ju je izvlačiti iz vrtloga borbe za ostanak, a onda je taj loptački kolektiv djelovao kao da se penje brzim dizalom.

Rijeka je pošla prema vrhu i izborila utakmice s Realom, u prvenstvu se do samog finiša borila za naslov prvaka bivše Jugoslavije.

Znajući Joškov mentalni sklop sve ovo ništa ne treba čuditi, riječ je o čovjeku koji priznaje samo najbolje i koji uvijek teži onim najvećim ciljevima.

– Momčad se osvježila nekim novim imenima, da ih sada ne nabrajam. Gledajući pak one koji su došli ili te koji su bili tu, ne mogu pritom nikoga podcijeniti.

Svima koji su nosili dres Rijeke prije dajem maksimalno poštovanje. Međutim, život ide dalje. Doveli smo neke koji su osvježili ekipu nekom novom kvalitetom.

Vratili smo i neke igrače koji su bili na posudbi, recimo u Orijentu su bili Matrljan, Tičić, da ne kažem Gračan. On je kasnije postao glavni igrač i kapetan. Ali, ne zamjeram ja nikome koji prije mene nije uvidio te kvalitete, nego kažem, sve u svoje vrijeme.

Davor Radmanović je jedno od imena iz te priče, itekako spominje Skoblara s kojim je bio u Istri, klubu o kojem Joško također ima što kazati, kao i svom dolasku za kormilo Bijelih govoreći pritom skromno o onoj metamorfozi riječke momčadi.

– Radmanović nije došao sa mnom, stigao je kasnije, ja sam prije njega otišao iz Istre. A i ta Istra mi je došla iznenada jer sam prije toga trebao biti sportski direktor Rijeke.

Ali, stvari su se zakomplicirale, videći moj karakter i mene samog, rekli su u stilu »taj će ovo, taj će ono, bolje da ga ne uzmemo«.

No, meni to nije smetalo, znao sam da vrijeme igra za mene. Stanko Hautz je tada bio predsjednik Istre, inače i sudac Vrhovnog suda i član Nogometnog saveza, zamolio me ako bih mogao doći jer je znao kakva je situacija u Rijeci.

S obzirom na to kako se ono sve skupa odvijalo, odustao sam, nisam htio ulaziti u neke situacije, nekome se zamjerati. Hautz me tada zamolio da preuzmem Istru i da ih dovedem u nekakav red, jer stajali su jako skromno ne samo s rangom natjecanja i rezultatima, nego i po svim ostalim uvjetima.

Teško ju je maknuti od njihove zemlje i od tog mentaliteta. Kada, naime, govorim o regijama u Hrvatskoj, izdvajam dvije, jedna je ona istarska, a druga međimurska, po ljudima, vrijednostima, kvaliteti rada.

Tamo sam proveo godinu dana, uvijek takvo nešto pomogne. Nisam u Puli bio cijelu godinu jer se zakomplicirala situacija u Rijeci, te su preko noći došli po mene.

Dogodila se takva situacija u klubu, a momčad nije zaslužila tada doći u jednu takvu poziciju. Izabrali su mene da bih ja trebao biti taj, a nisam ja neki spasitelj, da ću nešto spasiti, nego jednostavno je Rijeka imala kvalitetu.

Da je i netko drugi došao umjesto mene, vjerojatno bi isto uspio da Rijeka ostane u Prvoj ligi. Tada je to bilo najvažnije, do kraja je ostalo pet-šest kola.

Uspjeli smo, to je bila osnovica svega na kojoj smo bazirali sve ono dalje, ja sam gradio novu Rijeku.

Prvi koraci

Temelji su bili dobro postavljeni, nastalo je zdanje za pamćenje, kao uostalom i ta međusobna ljubav Joška Skoblara i kluba, kao i samog grada u kojem nema niti jednog među onim starijim nogometnim sladokuscima, koji ga ne voli.

– Ostao je taj jedan spoj. Dobro, ne treba zaboraviti da sam obiteljski vezan, mislim na moju novu obitelj. Tu je i onaj životni, kao i sportski i privatni dio, ima tu dosta vrlo zanimljivih priča događaja.

Interesantni su zato što sam u Rijeci doživio sebe onakvog kakav zapravo i jesam.

Osjećao sam da sam možda zaslužan što je Rijeka postala moj klub, da sam postao zaslužan građanin i da sam se suživio s ljudima.

Imao sam i zato dodatni motiv koji me je gurao naprijed da se Rijeka napravi. Tu su ljudi, neću ih sada spominjati, koji su vrlo zaslužni.

Imali su vrlo značajnu političku ulogu, a dali su mi tu slobodu i rekli: »Napravi klub, ti to možeš.«

Daleko od toga, ne mogu reći da je Rijeka bila i klub prije mene, ali je bila došla u jednu kriznu situaciju i onda smo je vratili na prag, ne mogu reći ja sam, nego sa svim onim ljudima s kojima sam bio okružen, s gradom, s regijom i dalje od toga.

Imao sam rezultata, s Hajdukom sam osvojio dva jugo Kupa, posebno ističem onaj 1991. godine, ali ima nešto više od toga što me vezuje baš za Rijeku.

Bili su to, baš u riječkom okruženju, moji prvi trenerski koraci na toj razini..

Mogu reći da sam bio dosta mlad, ali i drzak da se suprostavim i postavim stvari na svoje mjesto, da nešto svima dokažemo, a to je da je Rijeka ipak klub i grad te regija s kojom treba računati.

To smo ipak ostvarili i na našoj razini, a i dalje od toga. Imali smo i loših i problematičnih trenutaka, ali sve skupa, bilo je dobro. Ono pak s Realom je jedna utakmica, ali ostavila je trag kada je nogomet, odnosno Rijeka u pitanju.