ZAGREB – Već naslovom – »Soba za djevojčice« – novi roman Korane Svilar (ranije Serdarević) privlači pažnju, a nakon što čitanje krene ta pažnja se itekako zadržava i izoštrava. Jer, riječ je o kratkom romanu (150 stranica) s vrlo intrigantnom temom – mlada i lijepa maturantica Eva Lanč ostaje u drugom stanju pred kraj školovanja.

Njezina samohrana majka, koja je odgojila Evu i stariju joj sestru Saru, ne želi ni čuti za novo dijete u obitelji i inzistira na pobačaju. Ljutita Eva povjerava se svojoj razrednici Nikolini, rastavljenoj i samostalnoj četrdesetogodišjakinji, koja svojoj učenici nudi mogućnost da se preseli k njoj i tu bude do rođenja djeteta, pa i nakon toga, ako bude potrebno.

Vodeći se prkosom, Eva prihvaća, a to znači da počinje neizvjesna i napeta radnja. Roman nosi zaista nesvakidašnja i neobična priča pa autoricu pitamo kako je došla na ideju, odnosno postoji li uporište u stvarnosti, ili je riječ isključivo o mašti?

Triler i horor

– Neko malo uporište u zbilji ima, čula sam relativno nedavno da je jedna razrednica u silnoj želji da pomogne učenici prekoračila granicu. Ta me priča zaintrigirala; ono što mi se u njoj činilo vrlo važno bila je činjenica da je profesorica zaista imala »najbolje namjere« pa sam promišljala kada sam i ja, iz dobrih namjera, na kraju činila loše.

Jednom sam primjerice svojoj bliskoj prijateljici, u želji da joj »pomognem«, pronašla posao i stan u Zagrebu, samo kako bi došla iz svoje provincije u kojoj je sigurno jako nesretna. Ona je zaista došla, odradila tu svoju godinu u Zagrebu na silu, izbjegavajući me na sve načine (nisam se mogla načuditi zašto mi tako odgovara na moju »dobrotu«) i vratila se u provinciju u kojoj otad živi, u potpunosti sretna. Dakle, u centru interesa mi je bila ideja dobra koja se, ako je temeljena u egocentričnoj ideji »najboljeg za druge«, neobično često pretvori u nasilje prema drugome.

Došla sam do zaključka koji je ujedno temelj kršćanstva (vjera Nikolinina bivšeg muža): samo ako se drugoga ljubi, može se činiti dobro, jer ljubav uključuje nježno osluškivanje i poštovanje volje druge osobe.

Većina domaćih književnica koje se iznimno kvalitetno bave položajem žene u hrvatskom društvu u posljednjih stotinjak godina (Mihaela Gašpar, Đurđica Stuhlretier, Ivana Šojat, Marina Vujčić, Julijana Adamović, Vlasta Golub…) uglavnom za svoje sjajne knjige odabiru oblik klasičnog društvenog i obiteljskog romana. Vi ste to, moj je dojam, malo proširili jer »Soba za djevojčice« nudi vrlo dobru psihološku analizu s laganim primjesama trilera, čak i potencijalnim natruhama horora, do čega ipak ne dolazi. Je li to ostvareno s namjerom, ili jednostavno zanimljiva i moćna priča usmjerava radnju i k tim područjima?

– Imala sam namjeru izazvati osjećaje strepnje i nelagode kako bih bolje ukazala na ono što mi je bilo u centru ideje romana, da. Volim stvarati atmosfere, polako hiperbolizirati naizgled običnu situaciju da bi se bolje uočile njezine nepravilnosti, da čitatelj pomisli: ovo je tako neprirodno i strašno, zašto?

Ipak, odlazak u žanr u cijelosti nije mi bio potreban, htjela sam samo naglasiti priču koja zaista jest i postoji. Triler i horor stvarali su se kako sam uoštravala odnose i dublje ulazila u likove, vjerujući da u nama samima zaista postoji potencijal horora, odnosno pakla.

Kako kaže Evina mama, za mene pakao nije mjesto, ono je stanje u koje se sami dovodimo lošim odlukama i nepravilno usmjerenom voljom, ili manjkom volje da promijenimo sebe same. Ovime ne omalovažavam razne teške sudbine, već naglašavam prakse koje provodimo svakodnevno: ne opraštamo, ne mijenjamo loše navike, opsjedamo se idejama koje nas zarobljuju, želimo mijenjati druge i teško se uzdižemo iznad situacije. Tada, nužno, upadamo u pakao, i već smo u žanru trilera i horora.

Majčinstvo i trudnoća

Također ste, za razliku od većine spomenutih autorica, u svojem oslikavanju problema s kojima se žene susreću oštricu kritike usmjerili i prema ženama. Štoviše, muškarci su u ovom romanu ili žrtve okolnosti (Karlo), ili tek nužno zlo (Vladimir), a za većinu teških trenutaka krive su si same žene ovog romana (Eva, Nikolina, Una). Može li se i to shvatiti kao poruka?

– Nikako ne bih rekla da je Vladimir nužno zlo, ali neću utjecati na vašu interpretaciju, svako je tumačenje dobrodošlo i zanimljivo. Budući da su tematski u centru majčinstvo i trudnoća, glavne ideje romana nose žene. One upravljaju svojim odlukama i svojim životima u potpunosti (bilo dobro, bilo loše), stoga ne podilaze muškarcima, ali ih ne stavljam u aktivni otpor prema njima jer mi je takvo što bilo nepotrebno.

Ipak, poruka romana nije usmjerena ženama, mada je oblikovana kroz temu trudnoće. Mislim da se pitanje dobrih namjera i pravoga dobra može promišljati na općeljudskoj razini. Ako pritom želite uključiti i ideju božanskog dobra, tema za mene postaje još zanimljivija. No, tu nema mjesta za rasprave i kritike muškaraca, barem ih ja nisam upisala s tim ciljem.

Kroz sedamnaest »epizoda« priču nam pripovijedaju različiti likovi. Koliko je teško bilo dati »glas« svakome od njih, odnosno mijenjati očišta pripovijedanja?

– Pripovjedački postupci često su i najzahtjevniji i najzanimljiviji dio pisanja, a potraga za glasom mislim da je ključna. Budući da sam htjela pokazati različite perspektive, različite »paklove« u kojima se ove žene batrgaju, trebala sam različite glasove. Nikolinin mi je glas pristizao najlakše jer je po mnogim elementima bliska mom osobnom iskustvu (nažalost, moram reći). »Una« sam vidjela u životu mnogo, a sretala sam i poneku »Saru«.

Najveću sam odgovornost osjećala prema glasu Eve; posvetila sam taj lik generacijama srednjoškolaca kojima sam predavala, mladima koje često nisam razumjela i koji su me često plašili svojim brigama i bolima. Htjela sam im pokazati ljubav i razumijevanje, a pritom ne biti cringe, rekli bi oni. Zato mi je u stvaranju tog glasa pomogla moja bivša učenica Eva Veselić, koja me usmjeravala po pitanju žargona, mode, pop kulture generacije Z.

Iskustvo gimnazijske profesorice

Sjajno je prikazan svijet adolescencije, sumnji i dvojbi koje prate taj dio odrastanja mlade osobe. Među najdojmljivijim trenucima ovog romana je scena kada Eva doživi emocionalni slom i prvi put zaplače pred Nikolinom, a govoreći o tim grčevitim jecajima autorica kaže: »Plakala je jer je netko stariji želi čuti.« Smatrate li da je, u ovom našem suvremenom i često bezdušnom digitalnom dobu, taj jaz između starijih (roditelja) i mladih (djece) prevelik?

– Zapravo mislim da je jaz u svojoj srži uvijek isti, budući da se svijet oduvijek mijenja: stariji u nostalgiji prema vlastitoj mladosti tvrde da ne razumiju mlade danas, a mladi u vlastitoj ignoranciji prema iskustvima starijih tvrde da ih ne zanimaju.

Nije to ništa novo, ali jest novo da se svijet promijenio puno brže, kao da je netko stisnuo fast forward i sad mi stariji sopćemo dok trčimo za njim. Premda ga, smatram, u suštini ni ne želimo uhvatiti, jer tada bismo morali shvatiti da je ovakav svijet produkt naše generacije, a ne njihove.

Mladima tu ništa nije čudno jer su rođeni u ovakvo stanje, mobitel su im stavili u ruke roditelji, oni druge stvarnosti ne poznaju. Mislim da je u ovome svemu samo jedno ključno i presudno: prestati upirati prstom u digitalizaciju i mobitele, vratiti u centar ljubav, empatiju i nadu. Razgovarati puno i voljeti se unatoč svemu, učiti mlade da samo od toga nema smisla odustati.

Je li vam u stvaranju lika Eve Lanč koristila činjenica da godinama radite kao gimnazijska profesorica?

– Apsolutno. Eva je nastala iz ljubavi, brige i pokušaja da napišem nešto u čemu će se prepoznati. Kad mi je bivša učenica rekla: »Ja znam takve cure o kojima pišete«, znala sam da je dobro, da ih imam. Hoće li oni ovaj roman čitati ili ne, ne znam.

Odavno sam odustala od zdvajanja nad kulturom nečitanja kod novih generacija. Radije se s njom hvatam u koštac na nastavi, ali još nisam s učenicima radila na vlastitom tekstu. Ima, uostalom, puno boljih pisaca na svijetu. Ima ih, rekli bi cinici, i previše.

Soba puna djevojčica

Kakve su do sada reakcije na ovaj vaš roman? Jeste li zadovoljni?

– Pomalo sam razočarana činjenicom što je, u našoj potrebi da sve gurnemo u neke ladice, roman nekako upao u žanr »romana za mlade« i kao takvom mu nedostaje kritike kakvu su moja ostala djela imala. Čini se da romane za mlade (dalo bi se pričati o tome je li »Soba« zapravo uopće roman za mlade) kritika ignorira, možda zato što nema potreban alat, odnosno nije se načitala takvih romana.

Smatram da bi, u općem zgražanju nad činjenicom da se premalo čita i uz mnoge strategije za poticanje čitanja, bilo potrebno da i mediji počnu isticati književne kritike, a kritičari širiti svoj opseg iščitavanja.

Žanrovska književnost, primjerice, kod nas rijetko kad ima kritičku procjenu, premda upravo ona može navesti mlade čitatelje da se zaljube u knjigu. Ipak, prezadovoljna sam reakcijama jer dobivam toliko poruka i mailova od čitatelja, kao nikad. Još mi nije sjelo skroz što to zapravo znači, ali intuitivno znam da je dobro, jako dobro.

Radite li na nečem novom?

– Nakon dvije godine pauze zbog dolaska moje najmlađe djevojčice, vraćam se u nastavu i potpuno se profesionalno posvećujem tom svom poslu. Osim toga, imam doma i sobu punu djevojčica. A čitatelji, znate kakvi su oni. Uvijek imaju što za čitati.