Ako je objema stranama zaista stalo do Hrvatske, moraju se dogovoriti oko ove tri teme
Ovo je sve skupa zaista prevršilo svaku mjeru. Jedno je kad se politička elita naočigled javnosti počupa i međusobno izvrijeđa oko nekih unutarnjih stvari. Korupcijske afere, uhićenja, svjetonazorski ratovi – sve to može uzrokovati i uzrokuje političke svađe, beskonačna saborska zasjedanja i razmjenu vulgarnosti i uvreda. Parlament nije akademija, pa shodno tome ni rasprava u njemu ne treba biti akademska. Dapače. Tvrde riječi i potpuna podjela politike na dva potpuno oprečna dijela oko neke teme potpuno je normalna stvar u svakom parlamentu na svijetu. Pa čak i poželjna. Zato parlamenti i postoje.
Ali ipak je druga stvar kada su u pitanju sigurnosna i vanjska politika. Posebno kada se radi o situaciji kada se oko neke zemlje ili događaju ratovi, ili bi se možda mogli dogoditi. Ili ako je njena sigurnost u pitanju. U nekoj najgoroj varijanti za koju se nadamo da se ipak neće dogoditi, a ta je da ova dva velika rata eskaliraju, ta bi se situacija na ovaj ili onaj način itekako mogla odraziti na Hrvatsku. I na njenu sigurnost. I tada će trebati brzo i jedinstveno reagirati. Nevjerojatno je da su sadašnji politički prijepori žešći nego oni prije 34 godine, kada je Hrvatska izlazila iz jednog sustava i ulazila u drugi. Vlada nacionalnog jedinstva iz kasnog ljeta 1991. bila je pravo političko remek-djelo Franje Tuđmana i Ivice Račana. Njeno formiranje bilo je odlučujući moment u obrani Hrvatske. Ako stvari sada eskaliraju na svjetskoj sceni, to će se sigurno osjetiti i u Hrvatskoj. Ona neće biti egzistencijalno ugrožena, ali bi razina izazova mogla biti itekako visoka. Ne kao u ljeto 1991., ali ne ni puno niža. Može li itko tko prati ovo što se događa ovih dana uopće zamisliti da je moguća vlada u kojoj bi Plenković bio premijer, Siniša Hajdaš Dončić njegov zamjenik, a Ivana Kekin ministrica zdravstva. A Milanović vrhovni zapovjednik Oružanih snaga koji s tom Vladom blisko surađuje. Nema šanse. Baš ono, nema. Nešto takvo je nezamislivo, taman da je na djelu zaista neka ozbiljna prijetnja.
Naprosto je stvar u tome da sve ovo što se događa pokazuje da je aktualna domaća politička elita na nižoj razini od one iz 1991. A ovaj cirkus oko famoznog NSATU-a potpuno je katastrofalan za Hrvatsku. Ne za NATO. Za Hrvatsku. NATO baš briga hoće li dva hrvatska časnika doći u Wiesbaden ili neće. Nitko to neće ni osjetiti. Nije ovdje problem niti štetu može Hrvatskoj nanijeti odlazak ili neodlazak časnika u Njemačku. Za nekakav položaj Hrvatske unutar NATO saveza bilo bi bolje da odu. Ali ako ne odu, nikakva se značajna šteta za hrvatski ugled neće dogoditi. Možda to u Bruxellesu uzrokuje pokoju podignutu obrvu i zbunjeni pogled, ali u situaciji kada se tako jako puno stvari događa u svijetu, izostanak Hrvatske brzo će biti zaboravljen. Ni tu ne bi bilo ni sramote, ni neke posebne štete. Ali i šteta je i sramota to što se o ovako ipak važnoj i osjetljivoj stvari razgovara na ovakav način. Način na koji je Hrvatska potpuno ogolila svoju političku utrobu i pokazala svijetu koliko je neozbiljna, nedovršena, disfunkcionalna i kaotična država. I koliko je njena politička elita spremna staviti kratkoročne stranačke interese ispred onih državnih. Nije ovdje u pitanju tko je u ovoj priči u pravu, a tko u krivu. Jer čak i onaj tko ima pravo u ovoj priči oko slanja časnika u Wiesbaden, za štetu koju je pretrpjela i još trpi Hrvatska zbog ovog cirkusa – jednako je odgovoran kao i onaj tko je u krivu. Ako je u krivu. Stvar je u tome da se Markov trg i Pantovčak moraju dogovoriti. Jednostavno, moraju. Hrvatska mora govoriti jednim glasom kada je u pitanju Ukrajina. I kada su u pitanju Bliski istok i jugoistočna Europa.
Ovako dalje ne ide. Ako je objema stranama zaista stalo do Hrvatske, moraju se dogovoriti oko ove tri teme. Jer stvari se zahuktavaju na sve ove tri strane. Sve se jako brzo događa i događat će se još i brže. Hrvatska će na sve to morati odgovarati brzo, puno brže nego sada kada je predmet prijepora slanje dva časnika u Njemačku. Možda i o nekim stvarima koje nemaju nikakve veze s NATO savezom i hrvatskim članstvom u njemu. Ali o stvarima koje itekako mogu ugroziti Hrvatsku sigurnost. Zato još jednom. Ovako više ne ide.
Zlatko Crnčec
Ovako više ne ide i mora prestati
Zlatko Crnčec
23. listopad 2024 08:43
Foto Zvonimir Barisin/PIXSELL
Ako je objema stranama zaista stalo do Hrvatske, moraju se dogovoriti oko ove tri teme
Ovo je sve skupa zaista prevršilo svaku mjeru. Jedno je kad se politička elita naočigled javnosti počupa i međusobno izvrijeđa oko nekih unutarnjih stvari. Korupcijske afere, uhićenja, svjetonazorski ratovi – sve to može uzrokovati i uzrokuje političke svađe, beskonačna saborska zasjedanja i razmjenu vulgarnosti i uvreda. Parlament nije akademija, pa shodno tome ni rasprava u njemu ne treba biti akademska. Dapače. Tvrde riječi i potpuna podjela politike na dva potpuno oprečna dijela oko neke teme potpuno je normalna stvar u svakom parlamentu na svijetu. Pa čak i poželjna. Zato parlamenti i postoje.
Ali ipak je druga stvar kada su u pitanju sigurnosna i vanjska politika. Posebno kada se radi o situaciji kada se oko neke zemlje ili događaju ratovi, ili bi se možda mogli dogoditi. Ili ako je njena sigurnost u pitanju. U nekoj najgoroj varijanti za koju se nadamo da se ipak neće dogoditi, a ta je da ova dva velika rata eskaliraju, ta bi se situacija na ovaj ili onaj način itekako mogla odraziti na Hrvatsku. I na njenu sigurnost. I tada će trebati brzo i jedinstveno reagirati. Nevjerojatno je da su sadašnji politički prijepori žešći nego oni prije 34 godine, kada je Hrvatska izlazila iz jednog sustava i ulazila u drugi. Vlada nacionalnog jedinstva iz kasnog ljeta 1991. bila je pravo političko remek-djelo Franje Tuđmana i Ivice Račana. Njeno formiranje bilo je odlučujući moment u obrani Hrvatske. Ako stvari sada eskaliraju na svjetskoj sceni, to će se sigurno osjetiti i u Hrvatskoj. Ona neće biti egzistencijalno ugrožena, ali bi razina izazova mogla biti itekako visoka. Ne kao u ljeto 1991., ali ne ni puno niža. Može li itko tko prati ovo što se događa ovih dana uopće zamisliti da je moguća vlada u kojoj bi Plenković bio premijer, Siniša Hajdaš Dončić njegov zamjenik, a Ivana Kekin ministrica zdravstva. A Milanović vrhovni zapovjednik Oružanih snaga koji s tom Vladom blisko surađuje. Nema šanse. Baš ono, nema. Nešto takvo je nezamislivo, taman da je na djelu zaista neka ozbiljna prijetnja.
Naprosto je stvar u tome da sve ovo što se događa pokazuje da je aktualna domaća politička elita na nižoj razini od one iz 1991. A ovaj cirkus oko famoznog NSATU-a potpuno je katastrofalan za Hrvatsku. Ne za NATO. Za Hrvatsku. NATO baš briga hoće li dva hrvatska časnika doći u Wiesbaden ili neće. Nitko to neće ni osjetiti. Nije ovdje problem niti štetu može Hrvatskoj nanijeti odlazak ili neodlazak časnika u Njemačku. Za nekakav položaj Hrvatske unutar NATO saveza bilo bi bolje da odu. Ali ako ne odu, nikakva se značajna šteta za hrvatski ugled neće dogoditi. Možda to u Bruxellesu uzrokuje pokoju podignutu obrvu i zbunjeni pogled, ali u situaciji kada se tako jako puno stvari događa u svijetu, izostanak Hrvatske brzo će biti zaboravljen. Ni tu ne bi bilo ni sramote, ni neke posebne štete. Ali i šteta je i sramota to što se o ovako ipak važnoj i osjetljivoj stvari razgovara na ovakav način. Način na koji je Hrvatska potpuno ogolila svoju političku utrobu i pokazala svijetu koliko je neozbiljna, nedovršena, disfunkcionalna i kaotična država. I koliko je njena politička elita spremna staviti kratkoročne stranačke interese ispred onih državnih. Nije ovdje u pitanju tko je u ovoj priči u pravu, a tko u krivu. Jer čak i onaj tko ima pravo u ovoj priči oko slanja časnika u Wiesbaden, za štetu koju je pretrpjela i još trpi Hrvatska zbog ovog cirkusa – jednako je odgovoran kao i onaj tko je u krivu. Ako je u krivu. Stvar je u tome da se Markov trg i Pantovčak moraju dogovoriti. Jednostavno, moraju. Hrvatska mora govoriti jednim glasom kada je u pitanju Ukrajina. I kada su u pitanju Bliski istok i jugoistočna Europa.
Ovako dalje ne ide. Ako je objema stranama zaista stalo do Hrvatske, moraju se dogovoriti oko ove tri teme. Jer stvari se zahuktavaju na sve ove tri strane. Sve se jako brzo događa i događat će se još i brže. Hrvatska će na sve to morati odgovarati brzo, puno brže nego sada kada je predmet prijepora slanje dva časnika u Njemačku. Možda i o nekim stvarima koje nemaju nikakve veze s NATO savezom i hrvatskim članstvom u njemu. Ali o stvarima koje itekako mogu ugroziti Hrvatsku sigurnost. Zato još jednom. Ovako više ne ide.