RIJEKA – Riječki Centar za rehabilitaciju »Slava Raškaj« desetljećima rehabilitira djecu s oštećenjem sluha i djecu s govorno-jezičnim poteškoćama, pružajući uz to psihološku pomoć i podršku ne samo djeci već i njihovim roditeljima, braći i sestrama. Uspješnost rehabilitacije u ovom je Centru izrazito visoka, te je jedan od najboljih u svojoj djelatnosti na području Hrvatske. U njemu rade isključivo stručnjaci i upravo je to ono što – uz početak rehabilitacije u najranijoj dobi djeteta te uz potpunu posvećenost djeci – daje rezultate. Centar »pokriva« Primorsko-goransku i Istarsku županiju te godišnje pruži i do osam tisuća usluga, dok broj djece varira tijekom rehabilitacijske godine.

– Više od 90 posto naših korisnika završava redovne škole, a dio njih upisuje i završava i fakultete. Dio studenata i bivših korisnika dolazi k nama kada imaju potrebu za podrškom. Uvijek smo za njih otvoreni, i uvijek kažemo da ovo nije naš centar, nego njihov. Svim našim korisnicima ovdje mora biti i dobro i ugodno, pa stručnim radom i kroz sve to skupa dolazimo i do rezultata – do cilja rehabilitacije, kaže nam prof. Ankica Sušić, ravnateljica centra gotovo 30 godina.

Škola za gluhu mladež

Takav pristup – stručnost, posvećenost i ljubav – centar ima u svim segmentima rada. U to se uvjerila i naša novinarska ekipa kada nas je ravnateljica provela kroz njegove odjele. Centar je smješten u Ulici Mire Radune Ban, i ove godine obilježava 70 godina djelovanja. S njegovom povijesti upoznala nas je ravnateljica Sušić, a s njegovom sadašnjosti i ravnateljica i zaposleni stručnjaci.

– Centar je osnovan 1954. godine, a začetnik je bio Slavko Pleše. Tada je to bila Srednja škola za gluhu mladež i tako je bilo do 90-ih godina. Tadašnji direktor Đuro Bjedov prvi je krenuo odakle je trebalo, što znači da se s djecom počelo raditi od njihove najranije dobi. Do tada smo u Rijeci imali školu za srednjoškolce, a maleni su morali put Zagreba. Ravnatelj Bjedov uveo je i formirao rad s djecom predškolske dobi, i u tome su korijeni današnjeg Centra. To je omogućilo da najmlađi ostaju u svojoj obitelji, a u centar dolaze. Na tom tragu je centar i danas, ali smo tijekom svih tih godina razvijali i nadograđivali sve segmente rada i kreirali ih prema potrebama djece. Danas je Centar u stručnom smislu, pojednostavljeno rečeno, organiziran kroz odjel za djecu oštećena sluha i odjel za djecu s govorno-jezičnim poteškoćama. Sve programe koje imamo provode stručnjaci – fonetičari, logopedi, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, socijalni radnik i glazbeni terapeut. Stručna zastupljenost je stopostotna. To je vrijednost ove kuće. Naš centar je nastavna baza studija logopedije na Sveučilištu u Rijeci, te ovdje ti studenti dolaze na praksu. Vrlo dobro surađujemo i s Odjelom fonetike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, laže prof. Sušić o ovom centru koji je socijalna ustanova pod okriljem Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Foto Milan Đekić

Polivalentna podrška

Djecu oštećena sluha centar prima odmah, no za govorno-jezičnu rehabilitaciju ima dugu listu čekanja.

– Rekla sam da ni jedno dijete oštećena sluha, koje se javi u ranu intervenciju neće čekati duže od jednog dana. Tako i radimo. Dijete s takvom teškoćom moramo primiti odmah jer njegova rehabilitacija treba početi u što ranijoj dobi te traje duže. Uostalom, kuća Slava Raškaj je i osnovana radi djece oštećena sluha. Najveći pritisak za tretmane imamo za djecu s govorno-jezičnim teškoćama i lista čekanja stalno raste te je sada na njoj oko 70 djece. Za njih nam trebaju još dva logopeda. Sada smo u postupku zapošljavanja jednog i već imamo suglasnost ministarstva, a nakon toga ćemo tražiti suglasnost za još jednog logopeda. Želimo ih što prije zaposliti kako bismo svu djecu s liste čekanja primili i pružili im potrebnu podršku do polaska u školu. Najveći dio djece ima složenije poteškoće, što traži polivalentnu rehabilitaciju u koju treba biti uključeno više stručnjaka. Takve teškoće djece posljedica su i stila života, upotrebe mobitela od rane dobi, sve manje komunikacije s djecom. Kažu da se svijet mijenja, no svijet se već promijenio. Živimo u svijetu slika, u digitalno doba. Sve je manje razgovora, sve je manje emocija, a sve više slika, i djeca ispaštaju, kaže Sušić.

Ravnateljica i drugi djelatnici centra, upozoravaju da u odgojno-obrazovnom sustavu nedostaju logopedi.

Foto Milan Đekić

– U vrtićima nema logopeda, a vrlo malo ih ima u školama. Ima privatnih logopeda, ali sustavno, pod okriljem Ministarstva i lokalne samouprave djeluje jedino ovaj centar. Nadamo se da će i na našem području jednog dana svaki vrtić imati logopeda jer je to zaista potrebno, a logopedi su potrebni i u školama.

Razvoj slušanja

Vodeći nas centrom, ravnateljica sumira da je cilj njegova rada integracija djece u redovne tijekove života, od vrtića nadalje. Prvo smo posjetili Odjel za sluh, gdje je Martina Stilin, prof. fonetike u zvanju mentora u socijalnoj skrbi, radila s dvogodišnjim dječakom i njegovom majkom.

– U centar primamo djecu sa zamjedbenim oštećenjima sluha, od blage do teže nagluhosti, kao i djecu koja su gluha od rođenja. K nama dolaze oko petog mjeseca života te se s njima provodi predoperacijska rehabilitacija koja se intenzivira po ugradnji umjetne pužnice. Radi se na razvoju slušanja jer je slušanje važan uvjet da bi se razvio govor, a samim time i jezik. Djeca govor i jezik uče slušanjem. Pri Odjelu za sluh, rehabilitacija slušanja počinje od rane razvojne podrške obitelji korisnika, nakon koje slijedi individualna rehabilitacija slušanja i po mogućnosti uključivanje u poludnevni boravak djece s oštećenjima sluha do polaska u školu. U centru se radi timski, svaki stručnjak ima iza sebe podršku kolega srodnih struka, tako da korisnik u svakom trenutku ima pristup onoj vrsti terapije koja mu je potrebna. Na odjelu sluha su fonetičar audiorehabilitator i edukacijski rehabilitator – audiorehabilitator, uz logopede, psihologe, glazbenog terapeuta i edukacijskog rehabilitatora za integraciju u redovne oblike školovanja, objasnila je Stilin.

Foto Milan Đekić

A ravnateljica uz to naglašava da danas intencija ide prema logopediji, ali da nisu logopedi jedini kompetentni koji mogu raditi s djecom oštećena sluha.

Metodika i didaktika

Kristina Jožanc Majer, magistrica edukacijske rehabilitacije – koja u centru radi na mjestu usluge pomoći pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja djece oštećena sluha i govora – djecu preuzima kada krenu u vrtić, pa u osnovnu školu, zapravo prati ih tijekom cijelog školovanja.

– Naša djeca idu prvenstveno u redovan sustav, vrtiće i škole. Sada imam ukupno 25 korisnika – troje djece u vrtiću i 22 u osnovnim i srednjim školama u PGŽ-u i Istarskoj županiji. Provjerava se metodika i didaktika, zapravo sve što je povezano s teškoćama djece oštećena sluha. To naravno podrazumijeva i savjetodavni rad s odgojiteljima i učiteljima. Najveći je problem to što kolege u vrtićima i školama nemaju dovoljnu stručnu podršku, tj. malo je stručnjaka koji bi im pomogli u bilo kojem segmentu teškoće djece. Zato im treba moja podrška. U samom centru pratim i novu djecu koju bih trebala pratiti u vrtiće i škole. Zapravo je sve to rad u multidisciplinarnom timu, s fonetičarkom, logopedima, audiorehabilitatorom, a podrazumijeva se i povrat informacija iz vrtića i škola. Ništa manje važna je i dobra suradnja s roditeljima bez kojih moj dio posla ne bi bio potpun, objasnila je Jožanc Majer.

Psihologinju Claudiju Cvečić Štimac, koja u centru radi 20 godina, smatraju jednim od temelja centra. Ona radi s korisnicima oštećena sluha i s govorno-jezičnim poteškoćama, često i s njihovim obiteljima.

– Ona je potpora svima, i djeci i roditeljima, i cijelim obiteljima, skrbnicima, i udomiteljima djece s takvim teškoćama. Često pomaže i kolegama jer svi imamo istu djecu i svi radimo na istim ciljevima, kažu nam.

Rade samo žene

U riječkom Centru »Slava Raškaj« u ovom trenutku rade samo žene, visoko specijalizirani stručnjaci za razna područja. Rosanda Marin, edukacijski rehabilitator – audiorehabilitator, radi s djecom od predškolske dobi do kraja školovanja.

Foto Milan Đekić

– Pratim ovu djecu od najranije dobi, od kad su imala nekoliko mjeseci pa na dalje. Stvarno su divni. Neki su već odrasli ljudi, završili su škole, neki i fakultete, zaposlili se, osnovali obitelj. Imamo mi na što biti ponosni, rekla je Marin.

Logopedinja Dubravka Pezo Vidović u centru radi dugi niz godina i dijeli taj ponos sa svojim kolegicama. Važnu ulogu u centru ima i socijalna radnica Martina Šarić Mičić. Ona je tu za sve što prati obitelji koje tamo sa svojom djecom dolaze – za dokumentaciju, i zdravstvenu i socijalnu, za kontakte sa svim nadležnim ustanovama, za socijalne anamneze, podrška je cijelom sustavu rada centra.

– Djeca sa složenijim govorno-jezičnim teškoćama kod nas dolaze dvije-tri godine do polaska u školu, a djeca s teškoćama sluha su kod nas do završetka školovanja. S teškoćama izgovora jednog-dva glasa, godišnje imamo jedno ili dvoje djece, i taj problem se s našim stručnjacima riješi za dva do tri mjeseca. Dobivamo puno nalaza psihologa na kojima piše »ukinuti ekrane«, i to za djecu od tri do tri i pol godine. To jako puno govori, poručila je socijalna radnica.

Mama Nera i maleni Niko

U Centru smo susreli mamu Neru sa sinčićem Nikom, koji tamo dolazi na rehabilitaciju zbog oštećena sluha.

– Ovdje smo četiri puta tjedno, tri puta u sklopu rehabilitacijskog centra, i jedan put na glazbenoj rehabilitaciji. Niko voli slušati glazbu i jako je muzikalan, dobro prati ritam pa su ga uključili i u taj glazbeni dio. Zadovoljni smo jer Niko lijepo napreduje, i zato što imamo dobre terapeute. S obzirom na to da imamo i kćer koja čuje, nismo se željeli preseliti u Zagreb, a ovaj Centar je takav da je ispalo savršeno. Niko je tu uključen već s devet mjeseci, predoperativno, rekla je mama Nera.

Pitali smo je, ugledavši Nika kako lijepo pleše, kako je pun ritma, voli li i Baby Lasagnu i Rim Tim Tagi Dim, a njegova mama je uzviknula: »Voli Niko i Baby Lasagnu, i prepoznaje pojedine dionice te njegove pjesme.«

Prevažna sinergija s roditeljima

Ravnateljicu riječkog Centra »Slava Raškaj« pitali smo je li današnji način života jedan od razloga da je ove godine puno djece odbijeno za prvi razred.

– Itekako. Zabrinjavajuće je to što se pokazalo na testiranju za upis u školu. Tada se vidi i zrelost djeteta, a u tome se dolazi i do govora. Mnoga djeca te dobi nemaju dovoljno razvijen govor kao ni razumijevanje da bi ušla u sustav redovnog školovanja. Kad su u tom postupku dobila slikovnicu, djeca su prstićima pokušavala povećati sliku, što je posljedica stalne upotrebe mobitela. To nije dobro. Djeca koja pohađaju naš Centar dolaze spremna u prvi razred, a naravno da su tu presudni i roditelji. Zato je prevažna sinergija s roditeljima – kad se ta sinergija odvija, kada idemo zajedno, onda dolazi do rezultata. To je neophodno roditeljima reći i za školu, da budu u suradnji, u zajedništvu, a tako je kasnije i na poslu. Samo u zajedništvu se može biti uspješan i zadovoljan, kaže Ankica Sušić.

Pitali smo i ima li danas više djece s problemima sluha i govora nego prije.

– Sa sluhom ne – prevalencija je otprilike uvijek ista. No, vidimo porast djece s govorno-jezičnim poteškoćama. Što imamo više »tehnike«, to djeca slabije govore ili nedovoljno govore, pa čak i ne govore. Sve to ovisi o tome koliko se bavimo djecom, prvenstveno roditelji i obitelj. Djeca s takvim teškoćama rođena su s urednim sluhom, ali da bi beba progovorila, s njom treba razgovarati, raditi. Za roditelje bi to trebala biti radost, poručuje Sušić.