Na trkalištu u Latini, u središnjoj Italiji, krajem prošlog mjeseca proveden je eksperiment, koji bi, ako se njegovi rezultati potvrde, mogao donijeti veliku revoluciju u energetici. Iz korporacije Leonardo, koju vodi talijanski poduzetnik Andrea Rossi, kažu da su uspješno testirali svoj uređaj »E-Cat« u testu s dvama električnim automobilma Renault Twizy. Jedan je automobil pogonjen na struju vozio bez njihova uređaja, a u drugi, kažu iz korporacije, bio je potpuni isti samo što je u njega bio ugrađen »E-Cat«.

Dostupan video

Nemodificirani auto prije starta imao je bateriju napunjenu 96 posto te je stao nakon 2 sata i 20 minuta vožnje po pisti te je ukupno prešao 73 kilometra. Auto s uređajem »E-Cat«, vozio je 6 sati i 22 minute, prešao 201 kilometar i onda su završili s testom. Nakon testa mjerena je razina napunjenosti baterije oba vozila, nemodificirani auto bio je na nuli i nije više mogao voziti bez punjenja, dok je modificiranom autu baterija bila na 83 posto, dakle i više nego na početku testa. Demonstracija se može pogledati na kanalu na YouTubeu korporacije Leonardo pod nazivom »E-Cat EV Test, September 27, 2024«.

Na taj nas je eksperiment uputio književnik Predrag Raos, pisac znanstvene fantastike i futurist, kemičar po struci, koji to područje prati već desetljećima, pa smo s njime i prokomentirali ovu vijest. Raos za početak kaže da je internet pun uređaja koji crpe energiju »ni iz čega«, ali da se već iz aviona vidi da je riječ o glupostima. No, smatra da u primjeru Andree Rossija i uređaja »E-Cat« to nije slučaj.

– U detalje ne mogu ulaziti, no sve mi se čini i vrlo realistično i uvjerljivo, dovoljno bar da se čitava Rossijeva priča razmotri ozbiljno i u dobroj vjeri. A što se tiče sumnje… ona uvijek ostaje. Znanstvenikov je posao da sumnja, ali i da se dade uvjeriti. Kako veli poznata uzrečica: izvanredne tvrdnje traže i izvanredne dokaze. No, uređaj polazi od poznatih zakona, a što autor dokazuje i svojim znanstvenim radom, dostupnim na internetu, kaže Raos.

Energija vakuuma

Rossijev uređaj, na kojem radi petnaestak godina, crpi, prema izumitelju, takozvanu energiju vakuuma ili nulte točke. Raos nam kaže kako se dade naslutiti da je riječ o jednostavnoj evakuiranoj cijevi, no okruženoj gomilom elektronike koja osigurava stalnost rada te su, najveći problemi, rekao je izumitelj, bili na softverskom nivou.

– To što Rossi obećava zvuči vrlo privlačno. Uređaj daje isključivo struju, cijena mu je 2000 dolara po kilowattu, a očekivani vijek 100 tisuća sati rada pri punoj snazi, iako jamči za samo tri godine, jer samo za to ima sasvim čvrste podatke. Nakon toga, uređaj se dade obnoviti u pola cijene. Sve to daje energiju po vrlo povoljnoj cijeni, reći će nam Raos i dodati kako su i drugi parametri privlačni. Jer, uređaj ne traži održavanje ni hlađenje, ne zrači, a može se i reciklirati.

– Osnovni modul ima snagu od svega 10 watta, no moduli se mogu povezati u po volji velike agregate, njime je, dakle, moguće pokretati sve od mobitela do prekooceanskog broda. Također mu se i snaga regulira automatski. Specifična snaga mu je 400 watti po kilogramu, što je dovoljno za sve vrste stacionarne upotrebe i površinskog transporta, pa Rossi ima na umu u prvom redu kućanstva i automobile. Za letjelice je još uglavnom pretežak, no Rossi već radi na modulu od 100 watti koji će, mogli bismo očekivati biti i lakši i jeftiniji opisuje nam Raos, i dodaje kako je riječ o uređaju prve generacije, a daljnji je razvoj teško sagledati.

Kuglasta munja

Na konstataciju da ipak treba biti oprezan prije no što se cijela stvar prihvati kao istinita, naš će sugovornik upozoriti na tvrdnju izumitelja da će se novac za uređaj, kad on krene u proizvodnju, vratiti ako naručitelj ne bude zadovoljan specifikacijama te unutar 60 dana odluči vratiti uređaj. Uređaj je spreman za proizvodnju, tvrdi Rossi, ali u nju neće krenuti prije nego što skupi narudžbi u ukupnoj snazi od 100 megawatta. Bez toga mu nije moguće postići obećanu cijenu, a osim toga je, veli izumitelj, njegov uređaj vrlo jednostavan i teško ga je zaštititi patentom. Zato želi osvojiti što veći dio tržišta prije nego što se pojave kopije.

– Da nije riječ o sljepariji, Rossi dokazuje i tvrdnjom da se njegov uređaj temelji na jednoj teško objašnjivoj prirodnoj pojavi, naime na kuglastoj munji, stabilnoj kugli plazme koja se znade pojaviti i, bez razlijetanja, zračiti energiju koju crpi iz nepoznatog izvora, opisuje nam Raos.

Dodaje kako je do vrlo sličnog rezultata došao i Garret Moddel, profesor na Sveučilištu Colarado. On je pošao od dobro znanog Casimirova efekta i dobio energiju na način vrlo sličan onom na koji ju prema Stephenu Hawkingu, proizvode crne rupe.

– Potvrdio je to s čitavih tisuću pokusa, i dobio vrlo zanimljive rezultate. Riječ je o vrlo jednostavnom, no izvanredno osjetljivom uređaju, pojednostavljeno rečeno, samonabijajućem kondenzatoru, no s razmakom ploča od svega nekoliko desetaka nanometara. Zbog toga je za njegovu masovnu proizvodnju potreban vrlo čist prostor, ostvariv samo u industriji. No industrija se na njegov uređaj, potencijalno jeftiniji od fotoelemenata, no koji radi i noću, i dade se složiti u katove, nije iskazala zanimanje, u prvom redu zato što se znanstveni svijet potpuno oglušio, čak i u privatnim razgovorima, na Moddelove rezultate, iako njegov drugi rad visoko cijeni, govori nam Raos.

Nastavit će kako je Moddel u početku i sam s nevjericom primio vlastite rezultate, jer se činilo da energiju dobiva ni iz čega.

Znanstveni svijet

– Kasnija su ga razmišljanja i pokusi, međutim, doveli do zaključka da vakuum samo prenosi energiju iz jedne točke svemira u drugu. Bi li njegov uređaj stoga mogao poslužiti i za hlađenje? I to je vrlo zanimljiva mogućnost, smatra Raos.

No, što je razlog takvom odbijanju znanstvenoga svijeta? O energiji vakuuma još ne postoji opće prihvaćena teorija, iako se o toj pojavi raspravlja još od 1970. godine.

– Procjene se veličine te energije, da velimo samo to, kreću se jednog džula po prostornom kilometru do vrtoglavih 10 na 113 džula po kubičnom metru. Pri toj gustoći čitava bi se energija vidljivog svemira dala sabiti u jezgru vodika, kaže Raos. Dodat će kako je »fizika u previranju«, da je teorija koliko i znanstvenika, a ljudi se boje riskirati karijeru radi neke neprovjerene hipoteze.

– Zato takve nove izume ili ignoriraju ili se s njima izruguju. No teorija je ono što tvrdi čovjek, a eksperiment ono što veli Bog. Sličnog je mnijenja očito i Rossi koji tvrdi da će ljudi u zbilju vakuumske energije povjerovati tek kad njegovi uređaji preplave tržište. Ili, kako on to zgodno formulira: »In mercato veritas.« U tržištu je istina, zaključuje Raos.

DETALJI TESTA

Nemodificirani auto prije starta imao je bateriju napunjenu 96 posto te je stao nakon 2 sata i 20 minuta vožnje po pisti te je ukupno prešao 73 kilometra. Auto s uređajem »E-Cat«, vozio je 6 sati i 22 minute, prešao 201 kilometar i onda su završili s testom. Nakon testa mjerena je razina baterije oba vozila, nemodificirani auto bio je na nuli i nije više mogao voziti bez punjenja, dok je modificiranom autu baterija bila na 83 posto, dakle i više nego na početku testa