RIJEKA – U povodu obilježavanja sedamdesete obljetnice negdašnjeg Salona 54 u MMSU-u je otvorena izložba »Kontinuiteti i prekidi« koja nudi pogled na desetljeće riječkih Salona, čime se premrežuje povijest izložbi i njihova recepcija s poviješću same institucije.

Prošireno polje međuodnosa

Prema riječima ravnateljice MMSU-a Branke Benčić, »izložba planira obilježiti sedamdeset godina osnivanja manifestacije Salon 54, te uspostavlja proširen retrospektivan pogled sagledavajući desetljeće riječkih Salona«, te tako »predstavlja prošireno polje unutar kojeg se mogu preispitati odnosi ideologije i estetike, polemike razdoblja, pozicije moći, te centra i periferije umjetničkog i političkog zbivanja«.

– Izložba »Kontinuiteti i prekidi« realizira se kao prostor mekih rubova koji uključuje odabrane radove umjetnika, prije svega slikarstva i skulpture iz Zbirki MMSU-a, radova koji jesu, ali i nisu nužno bili izlagani na Salonima.

Ti radovi su u korelaciji i korespondiraju s povijesno izlaganim radovima, uključujući nekoliko posudbi, pregled dokumentacije, fotografija, arhivskih materijala i didaktičke tekstove, kako bi se uspostavio širi pogled na manifestacije Salona, koji nisu samo dali određen okvir desetljeću i sredini u kojem su nastali, već reflektiraju kontinuitete i kontradikcije vremena i kako se ono prelamalo na aktualnost izložbene i umjetničke produkcije.

Projekt afirmira pristup u sagledavanju dometa i aktualnosti umjetničke produkcije, u suočavanju prošlosti i sadašnjosti, pozicija povijesti i teorije umjetnosti, kulturne politike i institucionalne kritike, ukazujući na nasljeđe umjetničkih praksi i poetika, pojašnjava Benčić.

Institucionalno pamćenje

Salon 54, i svi Saloni koji slijede nakon, govori dalje, »dio su umjetničkog i institucionalnog pamćenja Rijeke i Hrvatske u kontekstu razvoja umjetničke produkcije i institucija u SFRJ u drugoj polovini 20. stoljeća, prije svega u razdoblju tijekom 1950-ih godina, kada se rekonfigurira cjelokupno kulturno polje i označava nova kartografija umjetnosti – društvenim i političkim odlukama, složenim odnosom umjetnosti i ideologije«.

Salon 54, »originalno koncipirana i smjelo postavljena (od mnogih možda još neshvaćena) izložba suvremenoga jugoslavenskog slikarstva i kiparstva zamišljena je kao prva u nizu eksperimentalnih izložbi, koja se održavala svake druge godine, u čijem su središtu zanimanja bile pojave i kretanja suvremenoga likovnog stvaralaštva«, piše u tekstu izložbe viša kustosica-dokumentaristica Diana Zrilić te dodaje da je zanimljivost prvog Salona u tome što su »radovi studijski birani i posuđivani u odnosu na koncepciju izložbe«, pa je to bila »jedina izložba u zemlji takve vrste koju su na noge postavili i održali povjesničari umjetnosti i kritičari a ne kreativni umjetnici«, i to »prva službena izložba na kojoj su izlagana djela apstrakcije«, »naglašenoga pedagoško-didaktičkog pristupa«.

Proces transformacije u fokusu

I Ljiljana Kolešnik iz Instituta za povijest umjetnosti ističe kako se radi o retrospektivnome pogledu na desetljeće riječkih Salona, na period od 1954. do 1963., jer se »radovima sa svih pet Salona želi prikazati transformaciju jugoslavenske umjetničke scene koja se odvila u tome razdoblju«. No ne radi se »o pokušaju njihove rekonstrukcije«, već je fokus »na procesu te transformacije i njegovim akterima, ponajprije na Borisu Vižintinu, čija je profesionalna socijalna mreža iz toga razdoblja rekonstruirana, vizualizirana i također uključena u postav izložbe«.

– Kritička pozornost posvećena izložbama Salona u svim jugoslavenskim sredinama, o kojoj svjedoče brojni napisi u dnevnom i stručnom tisku, posebice oni iz druge polovine 1950-ih, kao i (dokumentirana) nastojanja umjetnika da na njima budu zastupljeni s najreprezentativnijim radovima, potvrđuju i instrumentalnu ulogu te likovne manifestacije u afirmaciji moderne i suvremene umjetnosti na jugoslavenskoj umjetničkoj sceni i regionalni ugled riječkog Muzeja, tada u statusu Umjetničke galerije. Između 1957. i 1963. u njemu se ugošćavaju inozemne likovne priredbe, pripremaju izložbe suvremene umjetnosti iz portfelja jugoslavenske kulturne razmjene s inozemstvom, razvija samostalna suradnja s brojnim domaćim i inozemnim muzejima i galerijama, ističe Kolešnik te dodaje da je Boris Vižintin u spomenutome razdoblju, bio »jedan od najzaposlenijih kustosa u Jugoslaviji«, dok je riječki MMSU bio »institucija s najvećom frekvencijom ulaznih i izlaznih izložaba, nakon srodnih institucija Beograda, Zagreba i Ljubljane, uvelike nadilazeći svojom vidljivošću poziciju lokalne kulturne institucije, što potvrđuju i istraživanja međunarodne kulturne razmjene od početka 1960-ih, do kraja 1980-ih godina, nedavno provedena u zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti«.

Spas od zaborava

Jedan od ciljeva izložbe, tumači, je »ažuriranje institucionalne (nacionalne i regionalne) povijesti umjetničke kulture ili – prije – spašavanje od zaborava programskih politika i kustoskih strategija Muzeja iz razdoblja obuhvaćenog izložbom, kao nematerijalne nacionalne i regionalne kulturne baštine«.

– Prezentacija umjetničke ostavštine Salona, podsjetnik je i na kontinuirano sedamdesetogodišnje praćenje i podršku suvremene umjetnosti, kao osnove njegovih politika, ali i prilika da se »pomakom iz prošlosti u sadašnjost« pokrene debata o pitanjima materijalnih, tehnoloških i stručnih pretpostavki današnje dostupnosti upotrebe te baštine i umjetničke zbirke MMSU-a u cjelini.

No kako je, s historiografskog, metodološkog i teorijskog stajališta, a prema mišljenju Rees Greenberg, »izložba neriješen objekt koji se otvara višestrukim smjerovima i istraživanja«, za očekivati je da će izložba rezultirati i nekim drukčijim, novim čitanjima izložene građe i novim uvidima u logiku njezinih poetičkih i značenjskih poveznica. Muzej je uvijek bio – i jest – mjesto proizvodnje novih znanja, zaključuje Kolešnik.

Dva dijela izložbe

Salon 54 strukturiran je u dva dijela koji čine »Počasna dvorana« i »Suvremenici« uspostavljajući s jedne strane kontinuitet umjetničke produkcije između dvaju ratova, radovima umjetnika poput Save Šumanovića, Vilka Gecana, Milivoja Uzelca, Marina Tartaglie, Ignjata Joba, Lea Juneka, a s druge strane, dvorana »Suvremenici« koja iscrtava trenutnu sliku kroz prisutne radove umjetnica i umjetnika poput Olge Jevrić, Olge Jančić, Otona Gliha, Ive Dulčića, Ivana Kožarić, Maria Mascarellia, Antuna Motike, Lojze Spacala, Vojina Bakića, Miodraga Miće Popovića, Petra Lubarde, Ivana Picelja, Vlade Kristla, Petra Omčikusa, Božidara Rašice, Aleksandra Srneca, Jakova Smokvine i drugih.

Zastupljeni umjetnici

Od 162 izlagača na pet Salona (1954. – 1963.), ovom izložbom predstavit će se: Kosta Angeli Radovani, Vojin Bakić, Janez Bernik, Janez Boljka, Stojan Čelić, Dušan Džamonja, Boris Dogan, Oton Gliha, Ivan Generalić, Krsto Hegedušić, Ljubo Ivančić, Olga Jančić, Olga Jevrić, Marijan Jevšovar, Leo Junek, Ivo Kalina, Albert Kinert, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Vlado Kristl, Ferdinand Kulmer, Mila Kumbatović, Stevan Luketić, Milorad Bata Mihailović, Antun Motika, Edo Murtić, Petar Omčikus, Šime Perić, Ivan Picelj, Zlatko Prica, Ordan Petlevski, Zoran Petrović, Miodrag Mića Popović, Božidar Rašica, Branko Ružić, Đuro Seder, Jakov Smokvina, Lojze Spacal, Aleksandar Srnec, Miljenko Stančić, Frano Šimunović, Marko Šuštaršič, Sava Šumanović, Marino Tartaglia, Drago Tršar, Vladimir Udatny, Josip Vaništa.