Htjeli ne htjeli, otvaranje novih tehnoloških horizonata – a prije svega misli se tu na razvoj i održavanje tehnologije umjetne inteligencije – vraća nuklearnu energiju kao način proizvodnje električne struje u prvi plan.

Tehnološki divovi već dugo troše jako puno električne energije, prije svega zbog rastućih data centara, ogromnih servera na kojima svi, od malih biznisa do onih najvećih uključujući tu društvene mreže i tražilice, utažuju žeđ za memorijom.  Razvoj umjetne inteligencije tu je potrebu za snažnim serverima, odnosno data centrima multipliciralo. Pa su se počela tražiti nova rješenja u opskrbi strujom, jer ogromna ulaganja u obnovljive obnovljive izvori poput vjetroelektrana teško održavaju korak s povećanom potražnjom.  Prema procjenama data centri bi globalno mogli trošiti preko 1000 terawat sati struje u 2026. godini što je dvostruko negoli u 2022. Za usporedbu, 1 terawat sat struje može namiriti potrebe 70 tisuća kućanstava godišnje.

Nedavni potez Microsofta da plati energetskoj kompaniji Constellation Energy da ponovno otvori nuklearnu elektranu Three Mile Island u Pennsylvanniji, još se mogao činiti kao izuzetak, no ovih su dana istim putem krenuli Google i Amazon, što će reći da oslanjanje tehnoloških divova na nuklearnu energiju postaje pravilo.

Inače, Three Mile Island nuklearka je  notornoj po činjenici da je bila mjesto najveće nuklearne havarije u SAD-u jer joj se jedan reaktor djelomično istopio 1979., no incident se nije pretvorio u katastrofu poput one černobilske. Drugi reaktor je nastavio raditi sve do 2019. kad je elektrana zatvorena jer je bila nerentabilna.

Sad se stvari stubokom mijenjaju. Microsoft se obvezao da će kupiti svu električnu energiju proizvedenu u Three Mile Islandu u sljedećih 20 godina. Bit će potrošeno 1,6 milijardi dolara da se nuklearka obnovi i dovede u stanje da može dobiti dozvolu za rad. Očekuje se da će proraditi 2028. godine.

I dok Microsoft traži rješenje u konvencionalnim nuklearnim elektranama, Google i Amazon su se okrenuli ulaganju u nešto što je tek u povojima – male modularne reaktore. Riječ je o istom principu, ali, mali modularni reaktori (SMR) imaju proizvodni kapacitet tri puta manji od velikih nuklearki, oko 300 megawata, nije nužno da za hlađenje koriste samo vodu kao velike nuklearke, dizajnirani su modularnom tehnologijom čija je prednost brza izgradnja. Još bolje, veliki data centri ne bi ni bili priključeni na mrežu, mali modularni reaktori gradili bi se u neposrednoj blizini data centara i napajali samo njih.

U ovakve elektrane velik novac ulaže Bill Gates, jedna „njegova“ hlađena solju otvorena je početkom ljeta u Wyomingu. Zanimljivo, ovaj put su prigrlili Google i Amazon, a Microsoft, firma koju je davnih dana pokrenuo iz garaže, oslanja se na stare velike nuklearne elektrane.

Tehnološki sektor u većoj mjeri nego druge industrije pokušava pomiriti poslovne interese i izazove borbi s globalnim zagrijavanjem, većina si je u bližoj budućnosti postavila ciljeve o minimiziranju ugljičnog otiska. Ulažu silan nova u alternativne, obnovljive izvore energije, no sad je jasno da to neće biti dosta. Nuklearna energija se vidi kao „win-win“ situacija, nuklearni reaktori imaju velik kapacitet proizvodnje, a usput nusprodukt nisu staklenički plinovi.

Naime,  u zadnjih deset godina zatvoreno je 13 velikih nuklearnih reaktora u SAD-u, ne zbog tehničkih problema ili političkom odlukom da raskrste s nuklearnom energijom kao potencijalnom opasnošću poput Njemačke, već je proizvodnja postala nerentabilna u konkurenciji s proizvodnjom na jeftini prirodni plin i rastući sektor proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.

Kako god se okrene, na pragu smo renesanse nuklearne energije, barem što se SAD-a tiče.