RIJEKA – Drama »Jesenja sonata«, predstava o potrebi za ljubavlju i duboko kompleksnim odnosima u vrtlogu prešućivanih emocija, premijeru će doživjeti sutra u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Prva ovogodišnja premijera riječke Hrvatske drame koju je po filmskom scenariju slavnog švedskog redatelja, pisca, scenarista i producenta Ingmara Bergmana režirala beogradska redateljica Ana Tomović, izvodi se u dogovoru s društvom »Josef Weinberger Limited, London«, u ime Zaklade Ingmara Bergmana.

U glavnoj ulozi Charlotte pojavljuje se cijenjena glumica Mira Furlan, dok u ostalim ulogama nastupaju Marija Tadić kao Charlotteina kći Eva, Jelena Lopatić u ulozi Helene i novi član ansambla Hrvatske drame Leon Lučev u ulozi Viktora. Predstava ima dvoje dramaturga – Vuka Ršumovića i Olgu Dimitrijević, scenografkinja je Ljerka Hribar, a kostimografkinja Momirka Bailović.

Svoj put i pristup

Najavljujući premijeru »Jesenje sonate« intendant riječkog HNK Marin Blažević napomenuo je da unatoč tome što kazališni plakat sugerira da je nastala prema istoimenom kultnom filmu Ingmara Bergmana iz 1978. godine, to nije tako i predstavu treba gledati neovisno o filmu. S obzirom na to da će svatko tko je gledao film tražiti poveznice s njim u predstavi, redateljica Tomović imala je rizičan posao koji je rezultirao posve autonomnim kazališnim projektom, punokrvnom dramskom predstavom u kojoj se likovi razvijaju svojim smjerom.

– Tomović, kao i glumci, pronašli su svoj put i pristup ovom djelu, rekao je Blažević.

Govoreći pak o glavnoj junakinji Charlotte dodao je kako je za igranje tako teatralnog lika nužna glumačka ikona poput Ingrid Bergman u filmskoj inačici, odnosno Mire Furlan u riječkoj kazališnoj predstavi.

Redateljica Ana Tomović koja je u riječko kazalište dovela autorski tim koji do sada još nije surađivao u Hrvatskoj, istaknula je da je u »Jesenjoj sonati«, predstavi koja je nastala nakon jako dugih priprema, dominantna tema ljubavi, žudnje za ljubavlju i to poglavito majčinskom.

– Za Bergmana obiteljski odnosi ostaju nerazrješeni ili na neki način nepopravljivi, rekla je Tomović dodavši kako se Bergman u svim svojim djelima bavi stalnim temama postojanja, ljubavi i istine.

Idealan četverokut

Idealan glumački četverokut u predstavi »Jesenja sonata« predvodi Mira Furlan koja je na jučerašnjoj konferenciji za novinare napomenula da se komad na prvi pogled čini jednostavnim, filmskim scenarijem koji svi znaju i poznaju, ali se radom na njemu otkriva sve više slojeva.

Glumica koja je s Hrvatskom dramom prvi put surađivala prošle godine na predstavi »Kasandra«, rekla je i da je tijekom karijere priželjkivala sudjelovati u ovakvom projektu kakvog međutim u ex-yu kinematografiji nekad nije bilo, dodavši da je Bergmanova obožavateljica još od gimnazijskih dana kada je učila švedski jezik kako bi mogla pratiti njegove filmove u originalu, te da je kasnije živjela godinu dana u Švedskoj.

Glumica Marija Tadić napomenula je kako je Bergman njezin omiljeni redatelj zbog čega joj je bio privilegij raditi na predstavi koja joj je donijela i dugo željenu suradnju s redateljicom Anom Tomović.

Jelena Lopatić rekla je kako ovaj komad budi vjeru da se odnosi mogu ostvarivati, dok je Leon Lučev, kojem je to prva uloga otkako je postao stalnim članom ansambla Hrvatske drame, istaknuo kako se nada da će »Jesenju sonatu« u punom potencijalu i s puno ljubavi uspjeti podijeliti s gledateljima.

Vječna čežnja

Dramaturginja Olga Dimitrijević predstavu vidi kao vrstu platna u koje se svatko može utisnuti jer radi se o različitim obiteljskim problemima u kojima se svatko može prepoznati. Dramaturg Vuk Ršumović, inače scenarist i redatelj filma »Ničije dete«, trostrukog pobjednika Međunarodnog tjedna kritike 71. Venecijanskog filmskog festivala, rekao je kako su pokušali opravdati i Charlotte i Evu, sagledati likove kroz ranjivost i težnju za bliskošću, maksimalno sve ogolivši. Iako je to glumcima otežavajuće, u takvoj vizuri gledatelja kao voajera, daje se iznimno dragocjena emocija.

Skladatelj Josip Maršić, autor originalnog soundtracka za predstavu, napomenuo je da se u njoj, za razliku od filma, ne koriste citati Chopina ili Beethovena. Scenografkinja Ljerka Hribar objasnila je da je likove smjestila u prostor u kojem su posve izloženi kao na vjetrometini, bez topline doma koji se tek nazire i ostaje samo simbol i vječna čežnja.