Petar Miletić profesor je hrvatskog jezika i povijesti, a odnedavno i doktor znanosti. Doktorirao je na proljeće 2024. na temu uloge koju je riječka gimnazija, danas Prva sušačka hrvatska gimnazija, imala u očuvanju nacionalnog, hrvatskog identiteta u drugoj polovini 19. stoljeća. I, sada je taj doktorat postao knjiga – »Nepokorena hrvatska gimnazija – Važnost hrvatske gimnazije u Rijeci za očuvanje nacionalnoga identiteta«.

Dugo je godina gimnazija djelovala u Rijeci, kao civilni nastavak isusovačkog kolegija osnovanog 1627. godine, sve do 1896. godine kada se, zbog političkih i društvenih prilika, seli na Sušak.

I PRHG i PSHG polažu pravo na sljedništvo Isusovačkog kolegija, a što je isto tema, ta ima li išta ljepše od malo lokalpatriotskog nadmudrivanja, no prije toga, ali i glavne teme, kakvu je ulogu gimnazija imala u očuvanju hrvatskog nacionalnog duha u 19. stoljeću, s našim sugovornikom ukratko smo razgovarali o povijesti gimnazijskog obrazovanja u Rijeci. Da spomenemo, Petar Miletić učenik je Prve sušačke hrvatske gimnazije, a danas je ondje i profesor. I autor ovih redaka pohađao je PSHG, tako da je nepristranost – neupitna.

Veliki trenutak

Kao jedan od katoličkih redova orijentiranih k znanju i obrazovanju, isusovci su došli u Rijeku 1627. godine na poziv tadašnje gradskih vlasti. Iste je godine i osnovana gimnazija u isusovačkom kompleksu koji se nalazio uz katedralu sv. Vida.

– Bio je to veliki trenutak za grad, koji je i prigodno obilježen. U čast otvaranja kolegija oglasila su se zvona sa svih riječkih zvonika, a čula se i svečana pucnjava topova s gradskih bedema. U to su vrijeme učenici kolegij pohađali šest godina te je nastava bila na latinskom jeziku, opisuje nam Petar Miletić.

Isusovački je kolegij u gradu djelovao sve do 1773. godine, kada je papa Klement XIV. potvrdio prestanak djelovanja isusovačkog reda, kao fait accompli – nešto što se već dogodilo i ne može se promijeniti, budući da su kraljevi i vladari u više europskih država, Portugalu, Francuskoj, Španjolskoj, pa tako i Habsburškoj Monarhiji zabranili djelovanje isusovcima zbog njihova javnog djelovanja i bliskosti s papom te bojazni da utječu na političke prilike.

Tada su gimnaziju nastavile financirati gradske vlasti, i sve je »prolazilo mirno« do 1848. godine i Proljeća naroda, kada Europu zahvaća val revolucija.

– Mađari dižu ustanak protiv Habsburgovaca. Žele s vojskom ući u Rijeku i osnovati pomorsku flotu. Tada nastaje sukob između Josipa Jelačića i Mađara. Jelačić šalje svoju vojsku da preduhitri Mađare po dolasku u Rijeku. Josip Bunjevac predvodio je Jelačićevu vojsku i uspostavio hrvatsku vlast u Rijeci. Profesori gimnazije s oduševljenjem su dočekali hrvatsku vlast te su ubrzo poduzeti i prvi koraci. Dopisi s vlašću i zapisnici ravnateljstva odmah su se počeli pisati hrvatskim jezikom, a tijekom dvije-tri godine njime se počinju voditi i matične knjige te gimnazijska izvješća, opisuje nam Miletić.

Te 1848. godine iz škole je izbačen nastavni predmet Mađarski jezik, a uveden je predmet koji je isprva zvan Narodni, pa potom Ilirski i konačno Hrvatski jezik. Jedan od ključnih profesora, odnosno prvi profesor Hrvatskog jezika koji se zadržao dulje razdoblje, u tom vremenu bio je Fran Kurelac, hrvatski književnik i filolog. Sa žarom je pristupio svom predmetu, a nastupao je i kao narodni preporoditelj, što vidimo po njegovim govorima na svečanostima povodom početka i kraja školske godine.

Naglasak na domoljublju

Još malo razgovaramo i o nazivu jezika. Prijedlog o uvođenju narodnog jezika kao službenog jezika Trojedne Kraljevine 1861. godine nije prošao bez rasprava u Hrvatskom saboru. Zastupnici su se složili da službeni jezik treba biti narodni – no što s imenom? Bilo je više prijedloga, a na kraju je Sabor usvojio prijedlog – jugoslavenski. No, Ivan Mažuranić, također učenik riječke gimnazije, koji je u to vrijeme bio predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije u Beču, prije nego što je zaključak Sabora upućen caru Franji Josipu na odobrenje, prekrižio je naziv jugoslavenski i napisao – hrvatski. Konačno, godine 1863. državni kancelar Ivan Mažuranić poslao je vladi bana Josipa Šokčevića pismenu odluku sa zakonskom snagom da u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji hrvatski jezik postaje službeni u upotrebi, pa tako i u obrazovanju.

Foto Vedran Karuza

– U ovom kontekstu zanimljivo je da se o tom pitanju raspravljalo na više sjednica učiteljskoga zbora u gimnaziji. Svi profesori, osim dvojice, bili su za hrvatski jezik, čak i oni njemačke nacionalnosti. Janez Trdina, slovenski književnik i povjesničar, koji je od 1855. godine bio profesor u školi, zapisao je kako se divi njemačkim kolegama jer su glasali za hrvatski jezik, premda su znali da će takvom promjenom izgubiti posao, opisuje nam Miletić.

Vrijedi primijetiti i kako je prije toga nastavni jezik bio – njemački, koji je uveden u vrijeme Bachova apsolutizma. Tada je latinski prestao biti jezikom nastave. Uvođenje njemačkog imalo je posljedice na broj učenika, koji se prepolovio. Hrvatski kao nastavni jezik pak blagotvorno je djelovao na broj učenika, koji s njegovim uvođenjem naglo raste.

Kako smo rekli, nacionalni zanos pokrenuo je Fran Kurelac, ali tu su bili i drugi značajni profesori iz toga doba, Janez Trdina, Vinko Pacel, Vatroslav Katkić, Tadija Smičiklas, Šime Ljubić i mnogi drugi koji su djelovali u preporodnom duhu. To se ogledalo, na primjer, i u temama školskih zadaća i sastavaka koje su zadavali učenicima.

Među njima su i oni s temama: »Tko za domovinu umire – ne umire«, »Ljubav prema domovini je najsvetija i najslađa dužnost svakog čovjeka«, »Lijepa li si, hrvatska domovino«, »Domovino majko sreće«, »Domovina kakva bila, rođenom je sinku mila«, »Mladi Hrvat oživljuje zamrli duh narodni u svog prijatelja«, »Kakvo treba biti rodoljublje mladog Hrvata« ili pak rasprava o tome kako gimnazijska mladež treba ljubiti svoju domovinu.

– Naglasak na domoljublju u skladu je s tadašnjim vremenom, sredinom 19. stoljeća, kada se u cijeloj Europi javljaju narodni preporodi i nacionalni zanos. No, unutar Habsburške Monarhije to baš nije bilo poželjno, pa su tako Janez Trdina i Fran Kurelac dobili otkaz u gimnaziji, jer su izlazili izvan okvira onoga što se tada smjelo govoriti, opisuje Miletić.

Donosi nam i anegdotu iz života škole, kada se razgovaralo o novom nastavnom jeziku, nakon pada Bachova apsolutizma. Gimnazijski profesor Futur prezirno je pitao Janeza Trdinu je li čuo da će ubuduće morati predavati na »ca-ca« jeziku, aludirajući na poseban idiom čakavskoga narječja koji se u ono vrijeme govorio u Rijeci, a čije je obilježje bio tzv. cakavizam, tj. nepostojanje fonema /č/ koji je u govoru bio zamjenjivan fonemom /c/. Janez Trdina to mu je toliko zamjerio da otada više nisu razgovarali, a ova anegdota jasno svjedoči koliko su hrvatski, a onda i čakavski, bili izrugivani te smatrani inferiornim u odnosu na romansku kulturu i talijanski jezik.

Tučnjave na kupalištu

Zanimljivo je i ponašanje učenika iz toga doba. Hrvatski gimnazijalci nerijetko su se sukobljavali s kolegama iz mađarske gimnazije, a do tučnjava je dolazilo na kupalištu na Delti. Također, jednom prilikom učenici su organizirali i prikupljanje novca za izgradnju Starčevićeva doma u Zagrebu.

– No, učenicima je bilo strogo zabranjeno uključivati se u djelovanje političkih stranaka, stoga je kolovođa isključen iz škole, dok su ostali sudionici također kažnjeni, opisat će Miletić.

A da je domoljubno djelovanje škole imalo učinka, potvrđuju i razmišljanja biskupa Jurja Dobrile. On je uočio da se istarski mladići koji se školuju na talijanskom jeziku kući vraćaju odnarođeni. Stoga je davao izdašne stipendije kako bi učenici iz Istre išli na školovanje u hrvatsku gimnaziju u Rijeci da se ne bi odnarodili.

– Nakon dobivenog gimnazijskog obrazovanja na hrvatskom jeziku vratili bi se u Istru svjesni nacionalnog identiteta. Zanimljivo je i da je Dobrila primijetio da učenici na školovanju u Rijeci češće odustanu od svećeničkog zvanja od njihovih kolega obrazovanih u drugim gradovima, jer im se očito svidio svjetovni život Riječana. No, nije to zamjerao. Važnije mu je bilo da se oni, iako neće biti svećenici, vrate u Istru kao hrvatski intelektualci i javno djeluju. Tako je na primjer u Rovinjskom Selu otvorena hrvatska Narodna čitaonica u obiteljskoj kući Ivana Brajnović, đaka riječke gimnazije. Praktički svi istarski preporoditelji išli su u gimnaziju u Rijeci: Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić, Matko Mandić i drugi, opisuje naš sugovornik.

Ističe još jednu situaciju, prilikom svečanosti u povodu završetka školske godine 1862./63. učenici nisu htjeli ući u dvoranu dok se iz nje nije maknula carska zastava, a umjesto nje postavila slika biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je za njih predstavljao nacionalni simbol.

– Zastava je doista uklonjena, baš kao što je i postavljena biskupova slika. Na kraju su učenici još sliku cara Franje Josipa, koja je obavezno morala biti u dvorani, toliko nakitili vrpcama da se sam car nije vidio, govori nam Miletić, a dodaje i kako su istu večer neki od učenika uhićeni jer su pijani galamili po gradskim ulicama.

Slavni gimnazijalci

Spomenimo i kako je jedan od učenika gimnazije toga doba bio Erazmo Barčić mlađi, sin Erazma Barčića starijeg, poznatog riječkog političara i odvjetnika, koji je nastavio očevim stopama. Više je anegdota iz njegova života. Jednom je prilikom na ulici ćušnuo novinara talijanskog lista. Kad ga je ovaj začuđen upitao zašto, odgovorio mu je da je pročitao u njegovom tekstu da su Hrvati barbari pa mu je htio potvrditi da je to istina.

Drugi put izvjesio je hrvatsku trobojnicu na prozoru svoga stana pa su mu ungarezi prigovarali da »bandera« mora biti skinuta. On se bez kaputa spustio iz stana, fizički se sukobio s njima i otjerao ih.

– Profesor Irvin Lukežić pisao je o životu Erazma Barčića mlađeg pa tako donosi i scenu iz jedne gradske kavane u kojoj su se pjevale pogrdne pjesme o Hrvatima. Nakon što ih je Erazmo upozorio da prestanu pjevati, a oni su to odbili, nastala je opća tučnjava te je Erazmo završio i u zatvoru. Također je 30. travnja svake godine predvodio riječku mladež na svečane zadušnice za Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana, što je zapravo bila demonstracija protiv Habsburgovaca, budući da su ih Habsburgovci pogubili 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu, reći će naš sugovornik.

Zanimljivo je i da je Erazmo Barčić poginuo u posljednjem riječkom dvoboju. Kao odrastao čovjek i odvjetnik došao je u sukob zbog političkih razmirica koje je s protivnikom odlučio riješiti dvobojem u kojem je poginuo.

Uz Erazma Barčića mlađeg u to je doba gimnaziju pohađao i Karlovčanin Eduard Asanger, koji se upravo u Rijeci oduševio za narodni preporod te druge učenike poticao da čitaju hrvatsku književnost, sam kupujući knjige. Bio je tu i Ivan Fiamin, kasnije riječki župnik, koji je također djelovalo preporodno, što je smetalo riječkim ungarezima, koji su smatrali da su on i neki drugi svećenici više Hrvati nego katolici. Gimnazijski đak bio je i Ivan Dežman, književnik i liječnik, pulmolog, koji je, na primjer, u časopisu Vijenac, u izdanju Matice hrvatske, objavio pjesmu u kojoj je nastojao ohrabriti riječke Hrvate da ustraju u političkoj borbi za svoj grad.

– Bili su tu još Fran Pilepić, Bude Budisavljević, Vjenceslav Urpani, Josip Vlah, Petar Sironić i mnogi drugi za čiji je životni put bilo presudno školovanje u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, opisuje nam Miletić.

Neuzvišena književnost

No, gradska je vlast bila nezadovoljna što je gimnazija usvojila hrvatski jezik. Tako se posredno preko novina La Bilancia učestalo napadalo gimnaziju. Na primjer, u jednom tekstu novinar je gimnaziju nazvao torom za ovce te prozvao profesora Nikolu Vučkovića jer je u školskom izvješću zastupao stav da učenici iz književnosti trebaju učiti domaće, hrvatske autore.

– Autor teksta u nevjerici je da se naglasak stavlja na hrvatske književnike, a ne na antičke. Hrvatska književnost nije smatrana dovoljno uzvišenom pa se tako u jednom trenutku novinar sarkastično pita: »Hoćemo li u naše škole uvesti ‘Kraljevića Marka’ kojeg melodično pjevaju s balkona naših ulica?« U novinskim člancima učestalo se provlačila teza da grad ne bi trebao financirati gimnaziju koja ne odgovara njegovim potrebama, govori Miletić.

Gradska uprava stalno je kasnila s isplatama svojih financijskih obveza prema hrvatskoj gimnaziji, da bi je na koncu u potpunosti prestala financirati, dok je istovremeno izdašno financijski pomagala mađarskoj gimnaziji.

– Tadašnji ravnatelj Antun Mažuranić učestalo je slao dopise gradskom magistratu podsjećajući ga na financijski obveze grada prema gimnaziji. Čak su i vlasti iz Zagreba optužile gradsku upravu da ne brine o svojoj gimnaziji i o životima svojih mladih sugrađana, budući da se gimnazijska zgrada urušavala, a grad je odgađao popravke, kaže Petar Miletić.

Gimnazija se 1881. godine privremeno preselila u Palaču Adamić na Fiumari, no ta je zgrada bila premalena za sve veći broj učenika koji su upisivali ovu školu. Trebalo je izgraditi novu zgradu, no mađarska uprava u Rijeci nije htjela odobriti da se nova zgrada hrvatske gimnazije gradi u Rijeci. Mađari su je htjeli ukloniti što dalje od Rijeke, pa je prvotni plan bio da se gimnazija preseli u Ogulin. Srećom, gimnazija je samo prešla Rječinu te se preselila na Sušak. Podsjetimo, Sušak i Rijeka tad su bili odvojeni, što će biti sve do 1948. godine. Sušak je bio pod hrvatskom vlašću u Zagrebu, a Rijeka je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. godine i poznatom Riječkom krpicom pripala Mađarima.

– Načelnik Sušaka Hinko Bačić dao je svoj privatni teren da se izgradi škola, dok je predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidor Kršnjavi, po kojem danas svečana dvorana PSHG-a nosi ime, osigurao financijska sredstva. Tako je hrvatska gimnazija iz Rijeke preseljena na Sušak 1896. godine u velebnu zgradu u kojoj se i danas nalazi, zaključuje naš sugovornik.

Gimnazijsko obrazovanje osam godina

U drugoj polovini 19. stoljeća gimnazijsko je obrazovanje trajalo čak osam godina! Naime, gimnazija se dijelila na nižu, od prvoga do četvrtoga razreda, a po dobi učenika odgovarala bi današnjim višim razredima osnovne škole, i višu gimnaziju, od petoga do osmoga razreda, koja bi po dobi učenika odgovarala današnjoj gimnaziji, odnosno srednjoj školi.

Tema se sama ponudila

Naš sugovornik nije u arhiv ušao s namjerom da napiše doktorat o ovoj temi. Htio je upoznati arhivsku građu koju čuva PSHG-a, a tema se sama ponudila, s obzirom na bogata svjedočanstva o važnosti gimnazije u čuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Prijan Lovro

Od mnogih znamenitih učenika i profesora gimnazije, tu je i jedan koji je postao – književni lik. August Šenoa upoznao je u Pragu Lovru Mahniča koji je kratko vrijeme predavao u riječkoj gimnaziji. Šenoa je njegov tužan životni put zapisao u svojoj pripovijetki »Prijan Lovro«.