Ovaj četvrtak očekuje se novo smanjenje ključnih kamatnih stopa Europske središnje banke, vjerojatno opet za 0,25 postotnih bodova. To bi bilo treće smanjenje ključnih stopa ove godine, odnosno nastavak nešto ekspanzivnije monetarne politike s kojom je ECB započeo u lipnju. Prije toga smo bili u dvogodišnjoj fazi visokih kamata kojima se središnja banka pokušala boriti s inflacijom. S obzirom na to da se inflacija donekle smirila, iako je i dalje u fokusu, te s obzirom da gospodarstvo nikako da se digne s pozitivne nule, ECB konačno mijenja prioritete i umjesto zadržavanja stabilnih cijena – želi potaknuti rast.

Najveći je problem veliko i usporeno njemačko gospodarstvo za koje se predviđa da će godinu završiti u minusu, s padom BDP-a od 0,2 ili 0,3 posto. Ono vuče ekonomiju cijele eurozone prema dolje, pa se očekuje da bi ECB s politikom kamatnih rezova trebao nastaviti do kraja godine, novim rezom u prosincu, ali vjerojatno i početkom 2025., što će naravno ovisiti o tome koliki su izgledi za povratak jačih inflatornih pritisaka. Oni bi mogli doći ili preko cijene nafte, ili preko rasta cijena usluga, koje u zadnje vrijeme daju jedini zamah europskoj privredi. Uslužne ekonomije stoje sada bolje od bivših industrijskih divova koji traže novi identitet i mjesto pod suncem.

Iako američko gospodarstvo po stopama rasta odmiče, problemi na tržištu rada i strah od nove recesije i tamošnju su središnju banku, Federal Reserve, potaknuli na snižavanje ključnih stopa, i to nakon četiri godine restriktivnih politika. Fed je naime u rujnu počeo rezati kamate, što je vjerojatno također jedan od mogućih faktora koji će ECB ohrabriti u novim rezovima. Kada, naime, ključne stope ECB-a i Feda divergiraju, a to znači da jedna npr. snižavanjem stopa potiče rast, a druga povećavanjem smiruje inflaciju, onda se to osjeti i na tečaju dolara i eura, pri čemu počne opadati vrijednost one valute čiji izdavatelj (središnja banka) »žuri« s rezanjem kamatnih stopa. Tako se euro u lipnju našao pod pritiskom jer je potez ECB-a signalizirao da se ta središnja banka više boji recesije od inflacije. Dolar je jačao, no onda je i Fed krenuo iznenaditi, rezom od čak pola postotnog boda. Sada dvije središnje banke nekako opet idu »ukorak« pa se očekuje i manji pritisak na tečaj, odnosno manja je šansa za mogući povratak inflacije preko tečaja i uvoznih cijena, iako svatko, naravno, vodi svoju politiku. Ona se unaprijed ne zna, odnosno ide se od sjednice do sjednice, ovisno o tekućim podacima.

Potezi dviju središnjih banaka ukazuju zasad dakle na svijest da gospodarstvima, svakom pojedinačno, očito trebaju jači poticaji. Fedu je lakše jer na njegove poteze američka ekonomija brže reagira, dok je heterogena eurozona puno sporija, odnosno raznolikija u reakciji. Očekuje se da bi povećanje potrošnje građana te rast investiranja od strane tvrtki sada možda ipak mogao doći preko financijske poluge, odnosno kroz jeftinije zaduživanje. Rast u eurozoni već je dulje vrijeme slab ili nikakav, dok je primjerice u Hrvatskoj, kao njenoj najmlađoj članici, daleko viši od prosjeka i premašuje 3 posto. Rast potrošnje i korištenje EU fondova učinili su svoje, pa se Hrvatska unutar eurozone pozicionira kao brzorastuća ekonomija. No, jasno je da dugoročna stagnacija u okruženju itekako predstavlja rizike domaćeg rasta. Ne bude li se rast ekonomije eurozone uskoro zahuktao, past će dodatno inopotražnja, za dobrima i uslugama, ali i nekretninama, što je veliki rizik i mogao bi biti udarac i za nas.

Što se tiče kamata, one u bankama u Hrvatskoj još nisu krenule naniže, dakle, prijenos iz eurozone je spor i očekuje se s odgodom. No, čak i nešto veće kamate naše građane ne odvraćaju od kredita koji dalje rastu i preko potrošnje pogone rast.