U Zajednici Talijana Rijeka, u svečanoj dvorani Palače Modello (Circolo), večeras je nastupio Zoran Majstorović Sextet kojeg čine Zoran Majstorović na gitari, oudu i kori, Michele Polga na tenor saksofonu, Branko Sterpin na trubi i krilnici, Francesco De Luisa na klaviru, Alvise Seggi na kontrabasu i Adam Pache na bubnju.

Povod nastupa bila je promocija novog albuma „Oramai“ koji je ovaj sekstet u studiju snimao upravo danas, a koji sadrži šest skladbi već odobrenih i zavoljenih od strane večerašnje brojne publike.

Večer su otvorili slojevito, s mekanim perkusijama i melodičnom gitarom te dojmljivim predstavljanjem svakog glazbenika na svojim instrumentima – bila je to prva skladba, naslovna „Oramai“. Kako je Majstorović objasnio, album je to autorskih kompozicija kojima pokušava spojiti kvarnersko naslijeđe, istarsku ljestvicu, pa i jazz i swing.

Nakon naslovne, izveli su „Ovaj ide u lov“ nazvanoj prema brojalici koju je Majstorović naučio kao dječak. Ova je skladba u Circolo donijela dašak balkanskoj melosa i ritma, napeta je i direktna te s melodijom koja se ponavljala poput brojalice.

Iduća je uslijedila „Organić“, skladba orijentalnog štiha u kojoj je Majstorović s električne gitare prešao na oud, odnosno arapsku lutnju. Otpočeo je trzanjem žica, potom ubrzavanjem i pojačavanjem dinamike uz gotovo nečujnu, no itekako značajnu pratnju klavira.

Cimbali su udarali poput lagane kiše koja se nadvija nad gradom, a onda je uslijedilo intenziviranje na svim instrumentima, zatim stotinka tišine – i tenor saksofon.

Izveli su i jednu blues kompoziciju, a potom i „Odu Epulonu“, kralju Histra koji se borio protiv osvajača na Istarskom poluotoku. Majstorović se prebacio na koru, odnosno afričku harfu pomalo snenog i magičnog zvuka koji je u skladbu istovremeno unio i težinu i lakoću.

Posljednja skladba za ovu večer bila je „Osp“, nazvana po istoimenom selu u slovenskom dijelu Istre, a koja se referira i na „E.S.P.“, album i skladbu Milesa Davisa. Ovu pak skladbu odlikuju nijansirane perkusije te na trenutke zaoštreni truba i saksofon koje potom razmekšavaju klavir i kontrabas.

Majstorović je, kako to obično biva na njegovim koncertima, pokazao virtuoznost na nekoliko instrumenata, no ono što je pak najviše oduševilo večeras i na momente izazvalo trnce jeste međusobna povezanost ovih glazbenika, načini na koje se podržavaju na pozornici, pogledi koje si upućuju, i naravno, ogromna emocija koju kolektivno pružaju glazbom.

Što se albuma tiče, čini se pravim primjerom jedne koherentne, smislene i zaokružene cjeline koja uspješno spaja, ne samo nekoliko žanrova i stilova, već i osjećaja, razmišljanja i uporišta.