RIJEKA – Predstava »Drago mi je, Dragojla!«, plesno-dramski solo koreografa Branka Žaka Valente u koautorstvu s karlovačkom umjetnicom Verom Mitrović Vrbanac te njezinoj izvedbi, gostovala je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Riječ je o predstavi nastaloj u produkciji riječkog TRAFIK-a, koja crpi inspiraciju iz života i rada književnice i pedagoginje Dragojle Jarnević. Pod pravim imenom Karolina, rođena je 1812. u Karlovcu, a u svojem gradu preminula je 1875. godine. Nakon školovanja u Karlovcu boravila je u više europskih gradova (Grazu, Trstu, Veneciji) radeći kao odgojiteljica i guvernanta u bogatim obiteljima. Po povratku u Karlovac, pokušala je osnovati privatnu djevojačku školu, a potom je podučavala djecu oba spola u vlastitom domu. Posebice je poticala svijest o potrebi boljeg obrazovanja djevojčica. Za ono vrijeme bila je napredna intelektualka, isticala se kao vatrena ilirka i borac za prava žena.

Dnevnik

Pisala je domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku objavljujući ih u preporodnim časopisima, iako je bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi. Posebnu je pozornost privukla svojim intimnim dnevnikom pisanim između 1833. i 1847. godine, djelomično objavljenim 1958., a integralno tek 2000. godine. U njemu je pokušala oblikovati svoj osobni, ženski identitet unatoč ograničenjima koja su joj nametali ilirski zahtjevi za domoljubnom i poučnom književnošću.

Biografski podaci ove znamenite Karlovčanke, i naročito njezin »Dnevnik«, polazište su za kazališno istraživanje autora i koreografa Branka Žaka Valente te izvođačice i koautorice Vere Mitrović Vrbanac koje se temelji na tekstu, glumi, fizičkom i plesnom teatru. Teatralizacija jedne povijesne teme svoj produžetak ima u videozapisu Mare Prpić, koja je kamerom ušla u trošnu karlovačku kuću u čijem interijeru Mitrović Vrbanac utjelovljuje Dragojlu, dok se kao provodni scenski motivi pojavljuju drvena stolica i putni kovčeg. Tu je i motiv prozora, koji Dragojla otvara pogleda uprta u daljinu, u svijet…

U ovom multimedijskom uprizorenju uspostavlja se intermedijski »dijalog« između Dragojlina kratkog filmskog portreta i njezina portretiranja na pozornici. Pritom su elementi iz njezina života i rada transponirani u kazališni jezik u kojemu se isprepliću gluma i fizički teatar, dok ozračje pojedinih prizora suptilno kreira glazba Gorana Ilića. Motiv Dragojlinih odlazaka i putovanja na sceni metaforički priziva kufer, a od rekvizita prisutna je i debela knjiga koju izvođačica postavlja na glavu podučavajući pravilan i uspravan hod. Jedan od rekvizita je i krojački stalak, koji pak upućuje na još jedan detalj iz života Dragojle Jarnević – 1839. boravila je u Grazu kako bi se usavršila u krojaštvu.

Začetnica planinarstva

U predstavi je na poetski način evocirana i njezina životna epizoda s književnikom Ivanom Trnskim, koji joj je bio bliski prijatelj. Međutim, Dragojla i u predstavi naglašava da se nikad nije udala, svojom odlukom, a Ivan Trnski je oženio strankinju s kojom je imao djecu. Pored ove intimne priče, predstava upućuje i na još jednu za Dragojlu bolnu temu – ona, naime, nije nikako uspjela objaviti nijedno svoje djelo u časopisu Vijenac. To je i važan trenutak njezine pobune, pa ona zaključuje da »Dežman, Šenoa, Trnski i ostali, koji najviše svoje proizvode u ‘Vienac’ guraju, porazdijele za sebe masnu plaću, a da čije druge uvrštuju u taj list, uzmanjkalo bi njima dohodaka.« Dragojlin bunt protiv tadašnjeg društvenog poretka i položaja žene izražen je i njezinim buntovničkim raspuštanjem duge kose, koja je do tog momenta u predstavi bila strogo svijena u punđu.

Predstava nas podsjeća i da je svestrana Dragojla Jarnević bila začetnica planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj. »Drago mi je, Dragojla!« tako je zanimljiv kazališni podsjetnik na život i djelo Dragojle Jarnević i apel da ne bude zaboravljena.