Kada sam prije nekoliko tjedana upoznala Andreu, nisam očekivala da će me to poznanstvo odvesti na trodnevno putovanje od Ljubljane do Rijeke, i to uglavnom pješice, niti da ću upoznati toliko snažnih, upornih, pametnih i solidarnih ljudi. Ova je priča zapravo započela u Gorskom kotaru, u Mrkoplju gdje sam se pridružila obilježavanju Dana mira te prisjećanju na Školu mira i mirotvorca Franju Starčevića, a gdje je, vođena idejom mira, bila i Andrea Cvitan.

Mirovna šetnja Mrkopljem dovela je do razgovora o mirovnim šetnjama inicijative WalkPeace u kojoj uz Andreu djeluje još nekolicina europskih aktivista i mirovnjaka. Naime, inicijativa je to koja je potaknuta aktualnim ratnim sukobima i genocidom u Gazi odlučila hodati za mir, a kako bi promicali poruke mira, ove su godine već hodali od Rijeke do Trsta pa od Trsta do Ljubljane, te je sada uslijedio i hod koji bi zaokružio ovaj trokut.

– Današnji svijet je sve, samo u miru nije. I ovom akcijom htjeli smo ukazati na važnost mira. Na našem putu priključili su nam se aktivisti iz različitih europskih zemalja, a svima nam je zajedničko jedno – mir je osnovno ljudsko pravo. Želimo graditi mostove pomirenja i hodamo za one koji to nažalost ne mogu, reći će Cvitan, aktivistica inicijative Hod za mir i Udruge Za bolji svijet.

Osjećaj zajedništva

Kako sam u Mrkopalj toga dana pristigla iz Zagreba, Andrea me povezla natrag do Rijeke, a dok mi je u vožnji govorila o nadolazećem Hodu za mir od Ljubljane do Rijeke, znala sam da je to inicijativa kojoj se jednostavno moram priključiti. Iako nisam bila sigurna koliko uopće dugo mogu hodati i kako ću podnijeti sramotu ako na pola puta budem odustala, odluka je donesena, datumi su zabilježeni i prošle subote, 5. listopada svi smo se hodači trebali sastati u Ljubljani.

Privatni album

S obzirom na to da sam se s hodačima ipak sastala u slovenskom Rakeku do kojeg sam putovala vlakom, o njihovom programu u Ljubljani te satima hodanja do našeg mjesta sastajanja mogu govoriti samo iz njihovih priča. A pričalo se o tome do kraja puta – o obiteljima koje su došle na Koblerov most u Ljubljani podržati ovu inicijativu, roditeljima s malom djecom koji su s grupom hodali do rubova ljubljanskog grada, o pjesmama koje su pjevali i osjećaju zajedništva koji je vladao među njima. Bilo je tu i raznih anegdota, primjerice, na jednom su se dijelu puta svi hodači razdvojili u dvije grupe – jedna je hodala cestom, a druga šumom koja je dijelom bila poplavljena, pa su se neki izuli i kroz velike lokve hodali potpuno bosi da bi kasnije mogli nastaviti hod u suhoj obući.

Privatni album

Čekajući ih da stignu do Rakeka, u praznoj čekaonici željezničkog kolodvora čitala sam humoreske Jaroslava Hašeka, a kada su mi dosadile jer Hašek ima tendenciju biti pomalo hermetičan, prošetala sam se mjestom. Rakek nije isuviše velik pa sam ga u iščekivanju obišla nekoliko puta, a rijetka zanimacija koja postoji u ovom mirnom mjestu je gledanje vlakova koji prolaze, a prolaze vrlo često, i putnički i teretni. Premda na ulicama gotovo nema ljudi, na rampi koja se spušta pri prolasku vlaka svako se malo stvaraju omanje kolone.

Privatni album

Šarolika skupina

Kada su pristigli u Rakek, uslijedilo je upoznavanje šarolike skupine. Hodača je bilo iz Hrvatske, Slovenije, Albanije, Italije, Njemačke, pa čak i Švedske i Armenije. Svih su dobnih skupina, od ranih dvadesetih pa do sedamdesetih. Neki su ovaj hod u planu imali od samog početka, a neki su mu se, poput mlade švedsko-irske novinarke Aine, pridružili potpuno spontano. Aine studira globalno novinarstvo i prije tri tjedna vratila se iz Libanona gdje je živjela i studirala. Tijekom naše šetnje od Rakeka do Rakova Škocjana gdje smo prve noći spavali, Aine mi je puno pričala o Libanonu, o gostoljubivosti ljudi i njihovom odnosu ka Hezbolahu, o tome kako Bejrutom danima odjekuju sirene nakon početka napada Izraela. Spontano se, poput Aine, pridružio i Michael iz Berlina koji je nakon prosvjeda solidarnosti s Palestinom satima vozio do Ljubljane. Iako nije hodao, Michael nas je svojim kombijem pratio cijeli put i bio na usluzi onima koji su poželjeli ostaviti svoje ruksake i rasteretiti se, pomoći na cestovnim dionicama gdje je bilo teško hodati zbog čestih prolazaka velikih kamiona.

Na koncu prvoga dana okupili smo se u sobi smještaja koji nalikuje na planinarski dom, a služi provođenju škole u prirodi. Dok smo dijelili svoje dojmove, istaknula se rečenica Ruzanne, Armenke koja živi u Italiji.

Privatni album

– Iako možda osjećamo krivnju što smo nakon dana hodanja sretni i na sigurnom, pod krovom, dok nemaju svi tu sreću, trebamo se prisjetiti da je upravo sreća najveća revolucija – kazala je.

Puno se razgovaralo o smislenosti ovog hoda, o tome ima li realan utjecaj i težinu, doprinosi li čemu i može li uopće ikome pomoći, no, Ruzannina rečenica dakako je ona koja pojednostavljuje sve ove osjećaje i dopušta da se nastavi dalje, da se hoda i da se ukazuje. Prvoga dana dio Hoda za mir bili su i Gleni, Edi, Ivan i Maja, a dok smo razgovarali, zaključili smo kako ovakve inicijative imaju smisla utoliko što barem hodačima daju prostor za razmjenu mišljenja i iskustava. Primjerice, Edi prije polaska nije bio siguran koji je koncept Hoda za mir, no pridruživanjem je saznao više o situaciji u Gazi i važnosti solidarnosti.

– Na početku sam se premišljao ako ću ići, nisam bio siguran ni kakav je cijeli koncept ovog putovanja. Kada sam hodao bos u toj hladnoj vodi, mislio sam kako mi je najgore na svijetu, dok nisam zastao i sjetio se da ljudi nemaju krovove nad glavom, nemaju za jesti, za piti. Takve stvari probude svijest i razmišljanje, zahvalnost na onome što imamo. Nadam se da ćemo imati prilike sudjelovati u još ovakvih inicijativa – kazao je Edi.

Privatni album

– Vidimo kakva je situacija u Gazi i ovo je naš mali doprinos da dodatno ukažemo na to, ovako dijelimo naša iskustva, pronalazimo mir unutar sebe i kolektivno – dodao je Gleni.

– Pratim već dugo situaciju na Bliskom istoku i za ovo sam se odlučio zbog naroda Palestine, to što se njima događa je genocid i jedna tragedija. Želio sam dati svoj doprinos, mislim da je najvažnije činiti dobra djela, a naša država šuti i stoji sa strane. Drago mi je da je ovdje ljudi iz više država jer puno ljudi na svijetu sigurno dijeli mišljenje s nama, samo im njihove političke strukture ne dozvoljavaju da ga izraze – ispričao je Ivan.

Pomirenje umjesto osvete

Idućeg jutra, dok smo u Rakovu Škocjanu pokušavali pronaći kavu, Andrea i Jure iz Ljubljane pričali su nam o kraškom terenu, o načinu na koji kamenčići zajedno s vodom stvaraju rupice i o vrstama stijena. Michael nas je pokupio kombijem kako bismo se svi okupili i započeli s drugim danom hodanja, a dok smo se vozili kroz šume Rakova Škocjana do željezničkog kolodvora u Pivki, Anna Permondo iz inicijative WalkPeace pročitala nam je poruke koje su joj toga jutra poslali prijatelji iz Bejruta. – Bombardiranje se proširilo i došli su do granice sa Sirijom. Možemo čuti bombe udaljene 20 kilometara od nas. Večeras je nedaleko od nas bio veliki vatromet na vjenčanju dok se čulo padanje bombi, to je konstantni libanonski paradoks. Milijun ljudi napustio je svoje domove u zadnjih par tjedana, a mi pričamo o životu i smrti znajući kako se sve može urušiti sutra – pročitala nam je Anna. Ostatak kratke vožnje proveli smo u šutnji.

Privatni album

U Pivki nam se pridružilo još ljudi, uglavnom iz Ljubljane, a donijeli su domaće proteinske muffine, voće i voćne sokove, koje smo podijelili prije početka hoda. Uputili smo se prvo cestom, a onda šumskim putom gdje smo na jednom zelenom brijegu uz Annu zapjevali »Last Night I Had The Strangest Dream«. Jure je na ukulele pokušavao skinuti »Imagine« te je napokon uspio, no tu smo pjesmu sačuvali za iduće pauze. Iz Ljubljane je u šetnju pristigao i mali pas Otto. Kada sam se našalila, »kao Otto von Bismarck«, Suzanna koja je povela Otta kazala je, »zapravo, da! Liči na lisicu, pa smo ga nazvali Otto von Fox«. Doista je ličio na malenu lisicu.

Privatni album

Nakon još nekoliko kilometara hoda, na velikoj livadi sjeli smo i ponovno međusobno podijelili grickalice te u krugu čitali palestinske pjesme, o otporu i narančama, jakom suncu i morskim valovima. Eva, jedna od organizatorica iz Ljubljane, predložila je da čujemo i dijalog između palestinskog mirotvorca Aziza Abu Saraha i izraelskog mirotvorca Maoza Inona u kojemu govore o nemjerljivim tragedijama koje su iskusili odrastajući, ali i tome kako ponovno i iznova biraju pomirenje umjesto osvete. Plakali smo dok su ga Eva i Ruzanna čitale, a potom smo neko vrijeme hodali u potpunoj tišini.

Do ovog je trenutka pedesetlitreni ruksak u potpunosti srastao s mojim leđima i postao dio mene. Slušala sam naše glasne korake u tišini, udarce cipela o sitno kamenje i zemlju, naše disanje. Počeli smo razgovarati onda kada po ulasku u manje selo nismo bili sigurni gdje skrenuti. Netko je rekao kako je pravi test za mir živjeti mir u svojemu okruženju. Dugo sam razmišljala o toj rečenici. Netko drugi odgovorio je kako ovaj mir hodamo samo tri dana, no kako ga treba svakodnevno hodati u svojim životima i s ljudima oko sebe.

Što je put duži, sve nas je manje. Oni koji su nam se pridružili tijekom dana polako nestaju, opraštaju se i grle nas na račvanjima. Međusobno si želimo sretan put i nastavljamo hodati. S jednim od hodača iz Ljubljane razgovarala sam o devedesetima, o demografiji i ekonomiji, o tome kako su se naše države promijenile tijekom godina i tome kako se mlađe generacije međusobno sve teže razumiju i često jedni s drugima govore na engleskom.

Svijet je poludio

Stigli smo u kuću Evine prijateljice koja nas je ugostila u Ilirskoj Bistrici. U ovom trenutku ne znam koliko smo kilometra prešli jer me je baterija pametnog sata izdala, no, to odavno prestaje biti važno. Kuća Evine prijateljice Vide nalazi se iznad rotora i obrasla je velikim tamnozelenim bršljanom, a unutra miriše na dom i toplu kuhanu jotu koju smo večerali.

Nakon što smo pojeli jotu, u kulturnom centru u Ilirskoj Bistrici razgovarali smo o propasti industrije ovog tranzitnog grada, a potom u hladnoj noći njime i prošetali. Eva nam je ispričala kako je u Ilirsku Bistricu kao mlada dolazila vikendima posjećivati svog dečka koji je ovdje služio vojni rok i kako su odsjedali u jednom hotelu koji, kao i brojni drugi iz tog doba, danas više ne postoji i u derutnom je stanju. Vida je pak pričala o brojnim napuštenim kućama u ovom gradu koje su nekoć nastanjivale obitelji koje su se često raspadale zbog kocke i alkohola, ali i o snažnoj alternativnoj sceni koju je grad imao i još uvijek pokušava održati.

Razgovarali smo i o programu koji će se po našem dolasku održati u Rijeci, o Flash Mob plesu »Let The Sunshine In« i značaju mjuzikla »Kosa« za naša područja. Taj su film, kazala je Eva, mladi na ovom prostoru prvo gledali, a onda i živjeli. Nakon šetnje smo se vratili u toplu Vidinu kuću ispunjenu sjećanjima, drvenim igračkama, starim knjigama i fotografijama. »Viva la Vida« pisalo je na jednom od postera, i doista, ponovila sam u sebi »Viva la Vida«, jer ne samo da nas je ugostila, već nam pružila da doista osjetimo ovaj grad i njezin život u njemu.

Zadnjeg nas je dana od Ilirske Bistrice hodalo svega sedam. Usput smo, prolazeći selima gdje smo se zaustavljali i razgovarali s mještanima, sreli i sedam magaraca. Lijepo smo se nasmijali ovoj slučajnosti. U Maloj Bukovici vidjeli smo zanimljiv primjer klasnih razlika koji se očitavao u dvije vrste ljudi koji žive na ovim slabije naseljenim područjima. Jedni obrađuju zemlju, imaju manje OPG-ove, tu su rođeni i nastavili su živjeti skromno uz par životinja i traktorom, a drugi u svojim električnim automobilima dolaze u minimalističko dizajnirane bijele i kockaste kuće ravnih krovova gdje se vikendima igraju sa svojim rasnim, uglavnom lovačkim psima.

Po dolasku u Rijeku hodali smo od Željezničkog kolodvora, preko Korza gdje se odvio Flash Mob, pa sve do lukobrana gdje smo u more pustili papirnate brodove s porukama mira. »This world is going crazy«, rekao je aktivist Alessandro koji nam je podijelio letke o Svjetskom hodu za mir, te zaključio kako trebamo raditi sve što možemo ili makar hodati kako bismo održali i uspostavili mir. Na kraju programa zajedno smo zapjevali. Anna je puno u ta tri dana pjevala pjesmu »We Shall Overcome«, no čuti je uz gitaru i na mikrofonu te je večeri bilo nešto doista posebno. I, nakon tri dana hodanja, najduža je šetnja pak bila ona koju sam hodala sama, od grada do doma.