U Zagrebu je nedavno predstavljena biografija legendarnog katoličkog novinara, naslovljena: »Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata«, autora Marina Ercega, povjesničara te novinara Glasa Koncila, čije je prvo pero i najprodorniji glas desetljećima bio don Živko Kustić. U razgovoru s Marinom Ercegom predstavljamo tu doista obimnu knjigu, koja je na svoj način i knjiga o vremenu u kojem je Kustić djelovao.

Kako je došlo do toga da pišete biografiju don Živka Kustića, tako važne, markantne i osebujne osobe, velikana hrvatskog katoličkog novinarstva?

– S obzirom na to da se ove godine navršavala deseta godišnjica Kustićeve smrti, u uredništvu Glasa Koncila javila se 2023. zamisao da priredim njegovu kraću biografiju, koja bi sažeto prikazala njegov život i djelovanje.

Kustićem se bavim i u svojem doktorskom radu koji je fokusiran na Glas Koncila u razdoblju 1970-ih i 1980-ih, tako da sam o njemu prikupio podosta građe i dokumenata u arhivu. I otuda se javila zamisao da ipak to ne bude manja knjiga, nego cjelovita biografija koja bi ukoričila njegov osebujni i markantni lik i duboki trag koji je on ostavio svojim djelovanjem u Katoličkoj crkvi u drugoj polovici 20. stoljeća.

Paški svećenici

Predstavite nam sažeto životni put don Živka.

– Rođen je u Splitu 1930. godine, no njegov je pravi zavičaj bio Pag. U gradu Pagu odgojila ga je hrabra majka Josipa, a imao je i tu sreću da je odmalena bio povezan s vrlo značajnim paškim svećenicima.

Bio je to veliki don Joso Felicinović, zatim Jure Palčić, Ivan Tičić (kojeg su 1943. u »nepoznato« odveli partizani) i Ante Banić. Uz te svećenike Kustić je ministrirao i otkad je znao za sebe htio je biti svećenik, ali i novinar.

Ta mu se želja i ostvarila, kada je 1963. došao kao svećenik i novinar u novopokrenuti Glas Koncila na zagrebačkom Kaptolu. A godine u Glasu Koncila bile su ujedno i njegov životni zrenik. Unatoč teškim političkim okolnostima, on je svojim tekstovima – reportažama, uredničkim komentarima i nadasve svojom glasovitom rubrikom »Pismo seoskoga župnika« – u narodu uščuvao ne samo katoličku vjeru, nego i podizao nadu.

Nakon pada komunizma ostao je također prisutan u javnosti – kao glasoviti propovjednik, ali i suradnik, uz Glas Koncila, i najčitanijih »svjetovnih« medija. Preminuo je u Zagrebu, 2014. godine, u domu za umirovljenike u Klaićevoj ulici.

Mnoge će zanimati to da je jedan Pažanin bio grkokatolički svećenik. Kako je došlo do toga?

– Kustić se kao bogoslov za vrijeme odsluženja vojnoga roka 1950-ih u Nišu zaljubio u Maricu Radenković, koja mu je vrlo brzo postala i supruga. Napustivši bogosloviju, on je trasirao svoj život na sasvim drukčiji način – počela su se rađati djeca, a on i supruga Marica počeli su živjeti i raditi u Zagrebu.

Upisao je i studij matematike na zagrebačkom PMF-u. Međutim, mudri je isusovac Josip Scheibel, koji je bio Kustićev duhovnik, prepoznao da u tom mladiću još uvijek itekako tinja svećenički poziv. Taj je dalekovidni isusovac vjerojatno prepoznao i da je svećeništvo jedini ispravni put za Kustića.

Potom je izvedena prava akcija. Scheibel je Kustićev »slučaj« predstavio najprije grkokatoličkom vladiki Gabrijelu Bukatku, koji je pristao primiti Kustića u redove svojega svećenstva. Dakako, sve je trebao odobriti i Vatikan, što se i dogodilo. Tako je Kustić u proljeće 1958. zaređen za grkokatoličkog svećenika.

Jeste li don Živka imali prilike upoznati osobno, ili ste ga upoznali kroz njegova djela, svjedočanstva drugih, pa i kroz njegov roman »Zaljubljeni robovi«, za koji kažete da je i povijesni i psihološki roman, i ujedno i Kustićeva autobiografija?

– Iako je meni povjeren »zadatak« pisanja o tako velikom liku naše povijesti, svojevrsni je kuriozitet da Kustića nikada nisam upoznao osobno, pa ni vidio uživo. To pak govori i o tome da nisu svi naši planovi uvijek usmjereni našim, ljudskim logikama i motivima.

Iako mi je na fakultetu došao u ruke njegov roman »Zaljubljeni robovi«, tek sam od 2019. godine, kada sam došao u Glas Koncila kao novinar, počeo od starijih kolega iz redakcije shvaćati kolika je bila Kustićeva veličina za Crkvu i naš narod.

Kako ste koncipirali knjigu o njemu?

– Knjiga je pisana po znanstvenoj metodologiji, historiografski. Korišteni su dokumenti iz desetak arhiva, uključujući Hrvatski državni arhiv, Arhiv Jugoslavije i arhiva Glasa Koncila. Razgovarao sam i s Kustićevim suvremenicima, i od toga su nastali autorizirani intervjui koji su također bili moji važni izvori za knjigu.

Prilikom pisanja nastojao sam da knjiga bude što pristupačnija čitatelju, da bude pitka, da naracija ide jednim tokom, bez nepotrebnih digresija i skokova. Zato je knjiga pisana kao svojevrsni povijesni roman, u kojem su svi likovi, događaji i podaci itekako realni.

Povremeno me i brinulo, nakon što sam o Kustiću toliko stvari doznao, hoće li mi ljudi povjerovati da se u životu jednoga čovjeka moglo događati toliko prijelomnih i napetih zbivanja.

Utjelovljenje kršćanstva

On je doista desetljećima bio »neustrašivi glas Crkve u Hrvata«. Naslovi nekih poglavlja knjige na to upućuju: Iza kulisa Glasa Koncila, Na braniku domovine i vjere, U epohi velikih promjena. Približite nam njegov lik u tim zahtjevnim vremenima, u kojima je bio i praćen i progonjen, ali istovremeno u narodu, među vjernicima redovito i rado čitani autor.

– Uz neumorno djelovanje u Glasu Koncila, Kustić je bio uključen i u neke prijelomne procese koji su se u drugoj polovici 20. stoljeća događali u Crkvi. To je prije svega ciklus jubilejskih hodočašća pod nazivom »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«.

Riječ je o velikim vjerskim proslavama koje su bile navezane na obljetnice iz rane hrvatske povijesti, doba narodnih vladara. Na taj je način Crkva djelovala dvojako – tim velikim pastoralnim gibanjem ona je u okolnostima ateističkoga poretka u narodu čuvala vjeru, ali isto tako i svijest o pripadnosti konkretnom hrvatskomu narodu.

Ta je zamisao, zahvaljujući teologu Tomislavu Šagiju Buniću i njegovim objašnjenjima o inkulturaciji i utjelovljenju kršćanstva u hrvatskom narodu, bila i teološki utemeljena i uokvirena. Onda su i Kustić i njegovi suradnici u Glasu Koncila, kao i onovremeni biskupi, doista pred jugoslavenskim režimom mogli reći da je i rodoljublje istinska kršćanka krjepost.

U narodu su takve poruke itekako sjele, budući da su 1970-e i 1980-e bile one tmurne godine olovne, hrvatske šutnje, nakon nacionalnog poniženja u Karađorđevu. Dakako, režimu takve poruke nisu nimalo sjedale, pa su i Kustić i drugi protagonisti iz crkvenih redova pomno praćeni, pozivani na razna saslušanja, a po potrebi izvođeni i pred sudove, uz naravno pravno neutemeljene optužbe za »rušenje poretka«.

Jeste li u svom istraživanju imali koristi od dosjea Udbe o Kustiću?

– Režim je vrlo intenzivno pratio Kustića, prisluškivan mu je telefon u redakciji na Kaptolu, oko njega je zapletena čitava mreža suradnika Udbe. Jasno, kada bi Kustić kao propovjednik dolazio u neku crkvu, i to je bio događaj od Udbina interesa.

Tako su i neke od njegovih najvažnijih propovijedi ostale sačuvane, budući da ih je Udba snimala, a zatim i pomno transkribirala i taj materijal slala i do najviših partijskih foruma. Sam Kustić kao urednik Glasa Koncila nije bio sklon citiranju samoga sebe u tekstovima, pa bi vjerojatno i te propovijedi bile zaboravljene i izgubljene.

Kažete da se Kustić od djetinjstva pa sve do smrti pred svim svojim kušnjama oslanjao na Boga. Taj je čovjek doista bio i hrabar i mudar. U tom je smislu, uz to što je bio novinar i urednik, kateheta, propovjednik i književnik, dovoljno spomenuti njegovu kolumnu »Pismo seoskog župnika« u Glasu Koncila, koju i danas mnogi pamte, koja je bila znak nade da će jednoumlje jednom prestati.

– Doista je u svojem životu Kustić u brojnim prilikama bio »na rubu«. Kao župniku na Žumberku prijetili su mu smrću, jednom je za dlaku izbjegao atentat, a kao novinaru i uredniku Glasa Koncila namještena su mu dva velika sudska procesa.

Prvi, od 1972. do 1975. zbog dviju »paprenih« reportaža u Glasu Koncila, a drugi 1985. zbog intervjua New York Timesu u kojem je kazao da u Jugoslaviji vladaju »staljinističke metode«. No, nikad nije formalno progonjen kao »don Jure«, autor »Pisama seoskog župnika«.

U toj rubrici koja je jedinstveno novinarsko iznašašće, Kustić je na šaljiv i ironičan način kroz žestoke rasprave Peponea, kao arhetipa nepomirljivoga partijskoga načelnika, i don Jure, kao mudroga seoskoga župnika, zapravo progovarao o pravoj naravi Jugoslavije.

Ta rubrika značila je i širenje pukotina slobode, što je među čitateljstvom dočekivano objeručke. Kustića su čitali i vjernici i oni koji se tako nisu izjašnjavali, budući da su u njegovim tekstovima oni otkrivali dio stvarnosti koji im ondašnja politika i dirigirani medijski sustav nisu dopuštali vidjeti.

Obiteljski život

Zanimljiv je Kustić i kao obiteljski čovjek. To pitam na tragu trnovitog puta njega i njegove supruge, što ste također opisali.

– Iako su se mladi Živko i Marica upoznali u Nišu na neobičan način, u kojem je prste imala i ondašnja država, nitko nije mogao očekivati da će se iz toga doista dogoditi ljubav. U njihovom je braku rođeno petero djece.

Kada im je rečeno da će prva Živkova župnička služba biti na Žumberku, Marica je kazala »Kud Živko, tu i ja!«. A župna kuća u Mrzlom Polju nije imala ni struje ni vode. Prihvatila je Marica i siromaštvo i izolaciju.

Kasnije, kako je Kustić postajao sve »rastrganiji« između svojih brojnih uloga i zadataka u Crkvi, Marica je nosila velik dio tereta obiteljskoga života, premda po svjedočanstvima Kustićeve djece, on je za njih prije svega bio otac, njihov tata, a ne nekakva medijska zvijezda. Vjerujem da ne bi bilo dosadno pisati knjigu ni o njegovoj Marici.

Nakon što ste upoznali don Živka Kustića, i iz njegovih djela, i iz arhiva, i iz svjedočanstava njegovih suradnika, obitelji i drugih bliskih mu ljudi – tko je za vas don Živko Kustić? I što nas poučava njegova baština, njegov život?

– Njegova nas baština poučava da samo istinski veliki pojedinci ostvaruju važne ciljeve tako što integriraju, grade i povezuju veće cjeline u zajednički zadatak. Živko Kustić neosporni je velikan ne samo Katoličke crkve, nego i hrvatskoga naroda u cjelini.

Svojim svećeničkim i novinarskim djelovanjem dodirnuo je i oblikovao srca ne samo Hrvata u domovini, nego i Hrvata na svim udaljenim kontinentima. Uz bl. Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića, don Živko je možda treća najprepoznatljivija crkvena figura toga vremena.

Nema nikakve sumnje da je došlo vrijeme i da mu se kao društvo odužimo i nekom simboličkom gestom, primjerice spomenikom ili imenovanjem neke ulice ili trga njegovim imenom. Istinski velikani zaslužuju biti upisani i u geografije naroda koje su zadužili.

Riječanka Smiljana Rendić najveća hrvatska katolička novinarka

Kustić je o novinarstvu najprije učio od jedne žene, životom Riječanke.

– Bila je to Smiljana Rendić, hrabra, inteligentna i načitana katolička laikinja. Ona se nakon prvog broja Glasa Koncila ujesen 1963. iz Rijeke, gdje je tada živjela, javila uredništvu Glasa Koncila – Živku Kustiću i Vladimiru Pavliniću – s konkretnim savjetima kako poboljšati mladi katolički list.

Često im je ponavljala svoju novinarsku »maksimu« koja se i danas čini posebno aktualnom – da bi se samo jednu stvar moglo reći javno, potrebno je znati tisuću drugih stvari. Ona je tada također počela intenzivno surađivati s Glasom Koncila i s pravom je možemo nazvati istinskim ženskim genijem i najvećom hrvatskom katoličkom novinarkom.

Nije joj bilo nimalo lako djelovati u isključivo kleričkom svijetu. A i ondašnji ju je režim u obračunu s Hrvatskim proljećem pokušao slomiti 1972. godine, međutim, nije se dala. Preminula je na Trsatu, prije 30 godina.

Suradnja s kardinalom Kuharićem i  susreti s papom Ivanom Pavlom II.

Don Živko je surađivao, vjerojatno i prijateljevao, s velikanima u Crkvi u Hrvatskoj, poput kardinala Franje Kuharića, a bio je poznat i u Vatikanu, samome papi Ivanu Pavlu II.

– Živko Kustić i Franjo Kuharić upoznali su se još kao »obični« župnici, Kustić je djelovao u Mrzlom Polju i Sošicama, a Kuharić u Samoboru. U otprilike isto vrijeme početkom 1960-ih oni dolaze na Kaptol, Kuharić kao pomoćni zagrebački biskup, a Kustić kao novinar novopokrenutog Glasa Koncila.

Za vrijeme Kuharićeve nadbiskupske službe i Kustićevog vođenja Glasa Koncila 1970-ih i 1980-ih, njih su dvojica doista surađivala kao mlađi i stariji brat (Kuharić je bio desetak godina stariji). Prema Kustićevom osobnom svjedočanstvu, Kuharić je samo dvaput u tom vremenu tražio poseban dogovor oko uvodnika u Glasu Koncila.

Zajedno s Kuharićem, za njihova pohoda Poljskoj u svibnju 1978. godine, Kustić je upoznao tadašnjega krakovskoga nadbiskupa Karola Wojtylu, koji je nekoliko mjeseci nakon toga izabran za papu, uzevši ime Ivan Pavao II., koje se zlatnim slovima upisalo i u hrvatsku povijest.

Kustića je već u Krakovu 1978. dojmio Wojtylin stil – kao Poljak, počeo bi sporazumijevanje na hrvatskom, pa bi nastavio na talijanskom. Bio je detaljno upućen u događanja u Hrvatskoj. I u drugim je prigodama u tom vremenu Kustić susretao papu Poljaka.

Recimo, 1979. godine, u okviru hrvatskoga hodočašća u Rim, kada je papa slavio liturgiju i održao važan nagovor na hrvatskom jeziku u bazilici sv. Petra. Za naš mali narod to nisu tako mali događaji.