Nego, gdje si bio 2000. godine? Te je godine, kažu, predsjedničke izbore odlučio vic. Sve se čini i ove će.
Gdje si bio 2000. godine? Čast klasiku od pitanja što uporno želi detektirati gdje je tko bio ‘91., ma kada o predsjedničkim izborima govorimo ono pravo i nezaboravno kreševo dogodilo se, sumnje nema, 2000. godine.
Dovoljno je baciti oko na impresivnu listu s imenima kandidata da čovjek shvati kakva su to bila sjajna vremena, baš kao i doba od naših kolosalnih zabluda. Mislili smo bit’ će bolje, svaki put će biti bolje, bolji kandidati i bolji predsjednici, kad ono evo nas u 2024. i jedva da je bolje išta, možda tek reprezentativna nogometna vrsta.
Elem, godina je 2000. kada Hloverka Novak Srzić za potrebe javnog servisa u konobu s kariranim stolnjacima dovodi jednog po jednog kandidata. Mesić, Budiša, Granić, Letica, Đapić, Ledić, Merčep, Prkačin, Šeparović.
Sjajna gomilica i sjajno raspoložena urednica i voditeljica, toliko predana poslu da su je zbog tog angažmana prigodnim videouratkom počastili Pervan i Zuhra. Pamti se štošta, od kandidata koji su o sebi govorili u biranom trećem licu, preko frapantne sličnosti između Slavena Letice i bana Josipa Jelačića koja je zaslužila i svoju ediciju karata za belu, do vazda bogobojaznog diplomatskog nastupa u minist(a)ra vanjskih poslova.
Vrag će ga znati tko je tad figurirao kao favorit. Nisu se kladionice u nas s tim nikada ozbiljno bavile. Dražen Budiša se činio taj koji je zaslužio da sjedne u stolac predsjednika ako ništa ono s obzirom na svijetlu biografiju, ma baš kao u kakvom holivudskom uratku najviše kategorije pobijedio je na kraju onaj koji je među ostalim najbolje pričao viceve. Tako se barem, sve da je i olako posve, kasnije govorilo.
Jest, Stjepan Mesić majstor je vica, nije odmogla ni navada da s narodom kavu pije, dapače, ali teško da je samo vic čovjeku dao da u dva mandata vodi ovu zemlju. A i da je vic, to samo pokazuje kako smo te 2000. zdravo razmišljali, kako smo shvatili da život pita i pinku humora a ne samo krv, znoj i suze.
Nije, dakako, to Mesićevo predsjednikovanje bilo samo za smijati se. Povijest će o tome svakako dati svoj ozbiljan sud, jedno sto godina poslije kad ionako više nikog nije briga. Ali kako život voli filmske zaplete, tim više ako se radi o hibridnom žanru koji spaja romantičnu komediju i film katastrofe, dvadeset godina poslije trijumfa na predsjedničkim izborima eto ti Mesića i opet kako »kroji« predsjedničku trku koja samo što počela nije.
A nije, božeprosti, mrdnuo iz onih kolica u kojima se voze pacijenti bolnice Naftalan kad su taman usred tretmana sanacije bolne tetive. Mesić u Naftalanu kao pacijent, Dragan Primorac u Naftalanu kao liječnik koji bi da je predsjednik i eto vraga.
Primorac je pohitao bivšem predsjedniku jamačno uvjeren da je dobra svaka prilika za susret »dva predsjednika«, uhvatio se za kolica da pogura doajena, a onda je palo i fotkanje. I eto »vica«! Razapelo Primorca čudo jedno.
Razapelo ga, štono bi se reklo, desno krilo njegova biračkog tijela, oni koji u Mesiću ne vide ništa nego veleizdajnika. Ne možeš biti čovjek od povjerenje HDZ-a i DP-a a naslikavat se s Mesićem. Džabe poziv na humanost, na ljudskost, na liječnički neodoljiv zov.
»Ne može!«, viču sdesna uz blagu opasku da kampanja eto čini svoje. Možda i zbog toga sva sila dešifranata što i iz graha čitati znaju upela se odgonetnuti što iza te fotografije zapravo stoji. Možda, vele tako jedni, to Mesić šalje poruku da mu je Milanovića dosta.
A možda je samo u pitanju naivna želja Primorčeva da zatitra biračku maštu slikom pod koju bi najradije da može napisao »prije« i »poslije«, onako kako se to »prije« i »poslije« piše uz slike kojima se reklamiraju preparati za mršavljenje, ili rast kose na ćelavoj glavi.
Milanović, Selak Raspudić, Primorac, Lozo, Kekin, Bulj. Nije da je 2000. godina, ipak su te okrugle milenijske godine bogovi neki šetali zemljom, ali jest ekipa koja garantira veselu kampanju. Naravno, ako uspiju prikupiti onih 10.000 potpisa koliko im treba da im kandidatura bude valjana.
Veselje je zapravo već i počelo, jer da nije, ne bi se premijer tako lako odlučio na samit u Dubrovniku ne pozvati i prezrenog mu Milanovića – koliko god bilo odbojno to koliko predsjednik ne voli ukrajinskog čelnika Zelenskog – pa da se svima čini da mu je to što Milanovića nema važnije nego to što ima Vučića koji je jedva dočekao da u Dubrovniku može pričati o srpskoj stolici na hrvatskom tlu.
Ali, 24 godine nakon opjevanih izbora 2000. teško je razlučiti što biračko tijelo draška, a što ne. Slika s bivšim predsjednikom na kartaškom stolu očito ima veću vrijednost od slike Vučića uz obalu Jadranskog mora, dok bi Ivanu Kekin, primjerice, njeno biračko tijelo moglo kazniti zato što voli kuhati.
Kampanja se vodi po svim bespućima internetskim, na svim platformama radi se sve u šesnaest, pa je tako na svom Instagram profilu Kekin odlučila pokazati kako radi parmigianu. Ili, kako lijepo napisa, parmigiana melanzane za kraj ljeta i kraj zastarjelih politika.
Oooo kako se samo žustra rasprava povela na tim istim društvenim mrežama je li kandidatkinji što dolazi s lijeva dano da na taj način lovi glasove. Smije li kuhati ili ne smije predsjednička kandidatkinja? Kuha li danas samo trula buržoazija ili kuhaju svi? Ima li smisla iz dobro uređene kuhinje vabiti radništvo i poštenu inteligenciju, ili je Kekin trebala uć’ u trliš pa na bauštelu!?
Uvjeti za igru su taman takvi da se i nije ništa drugo moglo dogoditi nego kandidatura Mira Bulja, čovjeka koji ne sumnja uopće da je narod jedva čekao čovjeka iz naroda pa da taj nazovi narodski čovjek ukliže u šesnaest metara onako kako je to onomad radio Dragan Mance.
Uvjeti za igru su taman takvi da Branka Lozo zaljulja Domino rečenicom kako je došlo vrijeme da voljenoj zemlji vrati barem dio dobra što joj ga je zemlja voljena dala. Uvjeti za igru su taman takvi da se čini kako je Nino Raspudić nestao i samo Marije Selak Raspudić ima.
Uvjeti za igru su taman takvi da aktualni predsjednik tek tu i tamo povuče kakav začudno neshvatljiv potez, a onda se u kutu neke sobe malo smješka, a malo strepi. Jer, tko zapravo zna s kim će u bitku za drugoga kruga izbora.
Možda je stoga u pravu dobri naš analitičar Ivan, možda se sve dade objasniti matematikom, premda su nam lideri s dva zaraćena brda pravnici, a matematičari nisu ni kandidati. »Plenković djeluje po binarnom kodu, jednostavno 10011100, a to znači ‘mi kao dio NATO-a i EU-a moramo pomagati Ukrajini’.
Milanović je fasciniran beskonačnim brojem Pi. 3,14, odnosno ‘mi se ne smijemo ni na koji način uključiti u rat u Ukrajini’. I tako oko svega. Premijer je disciplinirano binaran, predsjednik se stalno petlja oko nedovršenog broja.
Predsjednikov Pi ponekad zainteresira javnost jer sve to izgleda zabavno. Premijerov binar je pak sasvim jednostavan i razumljiv pogotovo njegovom biračkom tijelu. Zato Plenković pobjeđuje. Primorac je također počeo »pijevski«.
Sad se prilagođava »binarnom« kodu. Selak je Fibonaccijev niz, izgleda uredno, ali slabo tko osim zadojenih matematičara to razumije. Bulj je Pitagorina desetka kao ultimativno savršen broj. I nema uzmaka. Svi znaju na čemu smo.
Kekin je isto to samo suprotno, odnosno ona je desetka, dok je Bulj niz prostih brojeva koji su djeljivi sami sa sobom i s jedinicom«, niže tako Ivan. A nije pravo ništa ni počelo.
I nigdje broja dva o kojem je tako sjajno pjevao onomad istinski kantautorski biser Milan Manojlović Mance, nigdje broja dva koji je, pjeva Mance, i labud moj i tajni broj. Ima zato, i ima za sada, fotografija s bivšim predsjednikom, isforsiran trokut Zelenski – Milanović – Vučić, a bome radi se i delicija od patlidžana i uklizava u šesnaest metara.
Nego, gdje si bio 2000. godine? Te je godine, kažu, predsjedničke izbore odlučio vic. Sve se čini i ove će. Sve je taman tako da se poda čovjek herezi pa promisli makar na čas kako bi vicmaher, da je zeru mlađi, i opet sve bacio na koljena, onako pijevski vrckast i zakonski binaran u isti čas.
Piše Siniša Pavić
Gdje si bio 2000.!?
Siniša Pavić
13. listopad 2024 09:40
Nego, gdje si bio 2000. godine? Te je godine, kažu, predsjedničke izbore odlučio vic. Sve se čini i ove će.
Gdje si bio 2000. godine? Čast klasiku od pitanja što uporno želi detektirati gdje je tko bio ‘91., ma kada o predsjedničkim izborima govorimo ono pravo i nezaboravno kreševo dogodilo se, sumnje nema, 2000. godine.
Dovoljno je baciti oko na impresivnu listu s imenima kandidata da čovjek shvati kakva su to bila sjajna vremena, baš kao i doba od naših kolosalnih zabluda. Mislili smo bit’ će bolje, svaki put će biti bolje, bolji kandidati i bolji predsjednici, kad ono evo nas u 2024. i jedva da je bolje išta, možda tek reprezentativna nogometna vrsta.
Elem, godina je 2000. kada Hloverka Novak Srzić za potrebe javnog servisa u konobu s kariranim stolnjacima dovodi jednog po jednog kandidata. Mesić, Budiša, Granić, Letica, Đapić, Ledić, Merčep, Prkačin, Šeparović.
Sjajna gomilica i sjajno raspoložena urednica i voditeljica, toliko predana poslu da su je zbog tog angažmana prigodnim videouratkom počastili Pervan i Zuhra. Pamti se štošta, od kandidata koji su o sebi govorili u biranom trećem licu, preko frapantne sličnosti između Slavena Letice i bana Josipa Jelačića koja je zaslužila i svoju ediciju karata za belu, do vazda bogobojaznog diplomatskog nastupa u minist(a)ra vanjskih poslova.
Vrag će ga znati tko je tad figurirao kao favorit. Nisu se kladionice u nas s tim nikada ozbiljno bavile. Dražen Budiša se činio taj koji je zaslužio da sjedne u stolac predsjednika ako ništa ono s obzirom na svijetlu biografiju, ma baš kao u kakvom holivudskom uratku najviše kategorije pobijedio je na kraju onaj koji je među ostalim najbolje pričao viceve. Tako se barem, sve da je i olako posve, kasnije govorilo.
Jest, Stjepan Mesić majstor je vica, nije odmogla ni navada da s narodom kavu pije, dapače, ali teško da je samo vic čovjeku dao da u dva mandata vodi ovu zemlju. A i da je vic, to samo pokazuje kako smo te 2000. zdravo razmišljali, kako smo shvatili da život pita i pinku humora a ne samo krv, znoj i suze.
Nije, dakako, to Mesićevo predsjednikovanje bilo samo za smijati se. Povijest će o tome svakako dati svoj ozbiljan sud, jedno sto godina poslije kad ionako više nikog nije briga. Ali kako život voli filmske zaplete, tim više ako se radi o hibridnom žanru koji spaja romantičnu komediju i film katastrofe, dvadeset godina poslije trijumfa na predsjedničkim izborima eto ti Mesića i opet kako »kroji« predsjedničku trku koja samo što počela nije.
A nije, božeprosti, mrdnuo iz onih kolica u kojima se voze pacijenti bolnice Naftalan kad su taman usred tretmana sanacije bolne tetive. Mesić u Naftalanu kao pacijent, Dragan Primorac u Naftalanu kao liječnik koji bi da je predsjednik i eto vraga.
Primorac je pohitao bivšem predsjedniku jamačno uvjeren da je dobra svaka prilika za susret »dva predsjednika«, uhvatio se za kolica da pogura doajena, a onda je palo i fotkanje. I eto »vica«! Razapelo Primorca čudo jedno.
Razapelo ga, štono bi se reklo, desno krilo njegova biračkog tijela, oni koji u Mesiću ne vide ništa nego veleizdajnika. Ne možeš biti čovjek od povjerenje HDZ-a i DP-a a naslikavat se s Mesićem. Džabe poziv na humanost, na ljudskost, na liječnički neodoljiv zov.
»Ne može!«, viču sdesna uz blagu opasku da kampanja eto čini svoje. Možda i zbog toga sva sila dešifranata što i iz graha čitati znaju upela se odgonetnuti što iza te fotografije zapravo stoji. Možda, vele tako jedni, to Mesić šalje poruku da mu je Milanovića dosta.
A možda je samo u pitanju naivna želja Primorčeva da zatitra biračku maštu slikom pod koju bi najradije da može napisao »prije« i »poslije«, onako kako se to »prije« i »poslije« piše uz slike kojima se reklamiraju preparati za mršavljenje, ili rast kose na ćelavoj glavi.
Milanović, Selak Raspudić, Primorac, Lozo, Kekin, Bulj. Nije da je 2000. godina, ipak su te okrugle milenijske godine bogovi neki šetali zemljom, ali jest ekipa koja garantira veselu kampanju. Naravno, ako uspiju prikupiti onih 10.000 potpisa koliko im treba da im kandidatura bude valjana.
Veselje je zapravo već i počelo, jer da nije, ne bi se premijer tako lako odlučio na samit u Dubrovniku ne pozvati i prezrenog mu Milanovića – koliko god bilo odbojno to koliko predsjednik ne voli ukrajinskog čelnika Zelenskog – pa da se svima čini da mu je to što Milanovića nema važnije nego to što ima Vučića koji je jedva dočekao da u Dubrovniku može pričati o srpskoj stolici na hrvatskom tlu.
Ali, 24 godine nakon opjevanih izbora 2000. teško je razlučiti što biračko tijelo draška, a što ne. Slika s bivšim predsjednikom na kartaškom stolu očito ima veću vrijednost od slike Vučića uz obalu Jadranskog mora, dok bi Ivanu Kekin, primjerice, njeno biračko tijelo moglo kazniti zato što voli kuhati.
Kampanja se vodi po svim bespućima internetskim, na svim platformama radi se sve u šesnaest, pa je tako na svom Instagram profilu Kekin odlučila pokazati kako radi parmigianu. Ili, kako lijepo napisa, parmigiana melanzane za kraj ljeta i kraj zastarjelih politika.
Oooo kako se samo žustra rasprava povela na tim istim društvenim mrežama je li kandidatkinji što dolazi s lijeva dano da na taj način lovi glasove. Smije li kuhati ili ne smije predsjednička kandidatkinja? Kuha li danas samo trula buržoazija ili kuhaju svi? Ima li smisla iz dobro uređene kuhinje vabiti radništvo i poštenu inteligenciju, ili je Kekin trebala uć’ u trliš pa na bauštelu!?
Uvjeti za igru su taman takvi da se i nije ništa drugo moglo dogoditi nego kandidatura Mira Bulja, čovjeka koji ne sumnja uopće da je narod jedva čekao čovjeka iz naroda pa da taj nazovi narodski čovjek ukliže u šesnaest metara onako kako je to onomad radio Dragan Mance.
Uvjeti za igru su taman takvi da Branka Lozo zaljulja Domino rečenicom kako je došlo vrijeme da voljenoj zemlji vrati barem dio dobra što joj ga je zemlja voljena dala. Uvjeti za igru su taman takvi da se čini kako je Nino Raspudić nestao i samo Marije Selak Raspudić ima.
Uvjeti za igru su taman takvi da aktualni predsjednik tek tu i tamo povuče kakav začudno neshvatljiv potez, a onda se u kutu neke sobe malo smješka, a malo strepi. Jer, tko zapravo zna s kim će u bitku za drugoga kruga izbora.
Možda je stoga u pravu dobri naš analitičar Ivan, možda se sve dade objasniti matematikom, premda su nam lideri s dva zaraćena brda pravnici, a matematičari nisu ni kandidati. »Plenković djeluje po binarnom kodu, jednostavno 10011100, a to znači ‘mi kao dio NATO-a i EU-a moramo pomagati Ukrajini’.
Milanović je fasciniran beskonačnim brojem Pi. 3,14, odnosno ‘mi se ne smijemo ni na koji način uključiti u rat u Ukrajini’. I tako oko svega. Premijer je disciplinirano binaran, predsjednik se stalno petlja oko nedovršenog broja.
Predsjednikov Pi ponekad zainteresira javnost jer sve to izgleda zabavno. Premijerov binar je pak sasvim jednostavan i razumljiv pogotovo njegovom biračkom tijelu. Zato Plenković pobjeđuje. Primorac je također počeo »pijevski«.
Sad se prilagođava »binarnom« kodu. Selak je Fibonaccijev niz, izgleda uredno, ali slabo tko osim zadojenih matematičara to razumije. Bulj je Pitagorina desetka kao ultimativno savršen broj. I nema uzmaka. Svi znaju na čemu smo.
Kekin je isto to samo suprotno, odnosno ona je desetka, dok je Bulj niz prostih brojeva koji su djeljivi sami sa sobom i s jedinicom«, niže tako Ivan. A nije pravo ništa ni počelo.
I nigdje broja dva o kojem je tako sjajno pjevao onomad istinski kantautorski biser Milan Manojlović Mance, nigdje broja dva koji je, pjeva Mance, i labud moj i tajni broj. Ima zato, i ima za sada, fotografija s bivšim predsjednikom, isforsiran trokut Zelenski – Milanović – Vučić, a bome radi se i delicija od patlidžana i uklizava u šesnaest metara.
Nego, gdje si bio 2000. godine? Te je godine, kažu, predsjedničke izbore odlučio vic. Sve se čini i ove će. Sve je taman tako da se poda čovjek herezi pa promisli makar na čas kako bi vicmaher, da je zeru mlađi, i opet sve bacio na koljena, onako pijevski vrckast i zakonski binaran u isti čas.