Točka na P

Jameson ili kulturna logika kapitalizma

Kim Cuculić

Fredric Jameson / Foto Wikimedia Commons

Fredric Jameson / Foto Wikimedia Commons

Fredric Jameson jedan je od onih mislilaca koji postmodernu detektiraju pomno istražujući njezina očitovanja na području umjetnosti, a zatim joj pokušavaju udahnuti i sociokulturološko i filozofijsko značenje



Fredric Jameson, američki književni teoretičar i marksist, s pravom nazivan intelektualnim divom našeg doba, nedavno je preminuo u 90. godini. Njegov opus, koji broji više od 30 knjiga i zbirki eseja, pomogli su da se stvori novi put za razumijevanje suvremene estetike, kulture i politike, kao i da se marksističkom pristupu i vokabularu pomogne da zadrži svoju relevantnost za generacije nadolazećih mislilaca, znanstvenika i spisatelja. Široj javnosti vjerojatno najpoznatiji po svojim kultnim djelima »Političko nesvjesno« i »Postmodernizam, ili kulturna logika kasnog kapitalizma«, Jameson se u svojim djelima bavio Hegelom, Lukacsem, Adornom, Benjaminom, Althusserom i naravno Marxom, dokazujući i otkrivajući skrivene, ali tijesne povezanosti ideologije, ekonomije, povijesti i književnosti.


Fredric Jameson rođen je 1934. u Clevelandu, a preminuo je u rujnu ove godine u Killingworthu. Početkom pedesetih je studirao francuski i njemački jezik na Havenford Collegeu. Potom se otisnuo u Europu. Na Yaleu je magistrirao i obranio doktorsku tezu na temu Jean-Paula Sartrea. Šezdesetih je radio kao instruktor i asistent, a potom i kao docent na Sveučilištu Harvard. Na Kalifornijsko sveučilište u San Diegu je prešao 1967. godine, gdje je od 1971. do 1976. godine bio profesor francuskog jezika i komparativne književnosti. Od 1976. do 1983. godine predavao je na katedri za francuski jezik na Yaleu. Bio je počasni profesor komparativne književnosti na Sveučilištu Duke.


Problematizirajući odnose između subjekta i objekta, oblika i sadržaja, gledajući na povijest kao sveukupnost, odgovarao je strukturalističkim, poststrukturalističkim i postmodernističkim teorijskim izazovima. Ne isključujući istraživanje različitih dimenzija tekstova (strukturnih, generičkih, ideoloških, psihoanalitičkih i drugih), glavni je interes usmjerio prema načinima na koje ih prožima i ustanovljuje povijest. Glavna djela su mu »Sartre: korijeni stila« (1961.), »Marksizam i forma« (1971.), »Tamnica jezika« (1972.), »Političko nesvjesno« (1981.), »Postmoderna, ili kulturalna logika kasnoga kapitalizma« (1991.). Jameson je bio glavni marksistički tumač postmodernizma, tvrdeći da postmodernizam ne treba shvatiti kao stil već kao kulturnu dominantu, dok je postmoderna »polje stila« unutar kojeg se moraju kretati vrlo različite vrste kulturnih impulsa.




On je prije svega marksistički mislilac, uporno dokazujući trajni značaj tradicionalnih marksističkih koncepata, uključujući povijest, klasnu borbu, postvarenje, robni fetišizam i totalizirajuću prirodu (poznog ili multinacionalnog) kapitalizma. Njegovo je gledište da unatoč korjenito promijenjenoj političkoj i teorijskoj klimi marksizam ne treba napustiti, nego da treba iznova promisliti neka ili većinu njegovih temeljnih načela. Prema tome, Jamesonov rad ostaje unutar hegelovsko-marksističkog okvira izlaganjem jedne vrste nedogmatske marksističke kulturalne prakse, koju on smatra prikladnom za pozni kapitalizam.


Kako na Fenomeni.me navodi slovenski filozof Ernest Ženko, Jamesonovo suočavanje s postmodernizmom nagovještava zaokret od književne kritike i analize prema teoriji i analizi kulture.


»Svoju prvu analizu postmoderne kulture predstavio je u predavanju koje je kasnije objavljeno pod naslovom ‘Postmodernizam i potrošačko društvo’, ali se njegova najrazrađenija i najsistematičnija analiza postmodernizma pojavila u eseju pod naslovom ‘Postmodernizam, kulturna logika kasnog kapitalizma’. U ovom eseju on s jedne strane brani marksističku teoriju od postmodernih i poststrukturalističkih napada koji su je označavali kao nadiđenu, totalizirajuću i redukcionističku, ali s druge strane ipak unosi mnoge od ovih postmodernih i poststrukturalističkih teorija u sastav svoje analize… Značajno je primijetiti da postmodernizam za Jamesona nije samo (još jedan) stil ili estetički fenomen, nego da definira čitavu kulturu i skicira novi stadij povijesti i njegove nove kulturalne forme i modele iskustva i subjektiviteta, odvajajući ga od starog. On u postmodernizam uključuje širok spektar kulturalnih, društvenih, ekonomskih i političkih fenomena, premještajući tako raspravu o postmodernizmu iz teorije kulture u polje teorije društva. Za Jamesona se postmoderna kultura razlikuje od svog ranijeg stadija brisanjem starijih (suštinski visokomodernističkih) granica između visoke kulture i takozvane masovne ili komercijalne kulture i pojavom novih vrsta tekstova u koje su unesene forme, kategorije i sadržaji te iste kulturne industrije javno okrivljene od strane strastvenih ideologa modernizma, od Leavisa i američke Nove kritike, sve do Adorna i Frankfurtske škole. Fenomeni koji pripadaju kulturi postmodernizma, kao što su romani E. L. Doctorowa, glazba Filipa Glasa, filmovi Stanleyja Kubricka ili arhitektura Philipa Johnsona i Michaela Gravesa kombiniraju klasične forme visoke kulture s materijalom koji je tradicionalno povezivan s masovnom kulturom i tako premošćuju jaz između ‘visoke’ i ‘niske’ kulture. Kada Jameson postavlja postmodernu kulturu unutar razvoja društva, on koristi marksistički model stupnja kapitalističkog razvoja, tvrdeći da je postmodernizam dio novog stadija kapitalizma. Jameson ovdje prati periodizaciju iz Mandelove knjige, tvrdeći da su postojala tri osnovna trenutka u kapitalizmu, od kojih svaki obilježava dijalektičku ekspanziju prethodnog stupnja: to su stadij tržišnog kapitalizma, zatim stadij monopolskog kapitalizma ili stadij imperijalizma i naš stadij – koji se pogrešno naziva postindustrijskim, ali koji se bolje može nazvati multinacionalnim kapitalizmom. Ovim trima formama društva odgovaraju sljedeće kulturalne forme: realizam, modernizam i postmodernizam…«, osvrnuo se Ernest Ženko.


Kao marksist Jameson prihvaća stav da postoji opća »kriza predstavljanja«, navodi u knjizi »Postmodernizam« Christopher Butler. Smatra da su u postmodernom dobu znaci lišeni funkcije referiranja na svijet, a »što uzrokuje da se moć kapitala širi u područje znaka, kulture i predstavljanja«. Mi ljudi smo prepušteni »čistoj i nasumičnoj igri označitelja koju nazivamo postmodernizam, a koja više ne proizvodi monumentalna djela modernističkog tipa, već stalno premeće odlomke tekstova koji već postoje, konstruktivne elemente starih kulturnih i društvenih proizvoda u nekakvu uzvišenu krpariju; u metaknjige koje žderu druge knjige, metatekstove u kojima su slijepljeni komadići drugih tekstova«, piše Jameson u tekstu »Postmodernizam i videotekst«.


Fredric Jameson jedan je od onih mislilaca koji postmodernu detektiraju pomno istražujući njezina očitovanja na području umjetnosti, a zatim joj pokušavaju udahnuti i sociokulturološko i filozofijsko značenje. Kako u knjizi »Filozofijsko tematiziranje postmoderne« navodi Marijan Krivak, postmodernizam svoju opstojnost duguje prijelomu koji nastaje u tradiciji moderne. Pojave poput Andyja Warhola i pop-arta u vizualnim umjetnostima, Johna Cagea i Philipa Glassa u glazbi, punka i novovalnog rocka, Godarda i postgodardovskih trendova u kinematografiji, Thomasa Pynchona i Williama Burroughsa u književnosti…, sve su to simptomi jednog novog strujanja na području umjetnosti koje je u bitnome raskinulo veze s modernom, a prve radikalne promjene Jameson zapaža na području arhitekture.


Spomenimo još i knjigu »Alegorija i ideologija« Fredrica Jamesona, kapitalno djelo u kojem on zagovara revitalizaciju alegorije kao dijalektičkog pristupa tumačenju kulturnih proizvoda. Uz hrvatsko izdanje (Mizantrop, 2021.) u opisu knjige piše:


»Na metodološkim zasadama Origenova četverorazinskog modela alegorije i gremasovske semiotike provučenima kroz prizmu marksizma i psihoanalize, Jameson razvija interpretacijski model pomoću kojega locira i iscrpljuje heterogena značenja koja se odražavaju u svakom tekstu. Od doslovne razine do interpretacijskih kodova, od individualne povijesti do povijesti kolektiviteta, sve se te putanje ukrštavaju u djelu čiju se inherentnu povijesnost teži razotkriti. Jameson posvećuje pažnju ne samo klasičnim alegorijskim djelima (»Božanstvena komedija«, »Vilinska kraljica«, »Faust«), već traži alegorijsku strukturu i u Shakespeareovu »Hamletu«, Mahlerovoj »Šestoj simfoniji«, postmodernom romanu i romanu Trećega svijeta. Sveopća alegorizacija koju pritom zagovara Jameson nije tek interpretativni hir, nego odraz teorijske potrebe u suvremenom postmodernom svijetu multinacionalnog kapitalizma, gdje umnažanje pripovijesti zahtijeva kritičku gestu totalizacije. Ova je knjiga stoga kulminacija kritičkih i teorijskih nastojanja s kojima je autor započeo još osamdesetih godina, u težnji da shvati kulturu kasnoga kapitalizma.«