Americana u svojoj srži – to je u najvećem svom dijelu »Fear of Standing Still«, novi, deseti studijski album američkih alt country rokera iz benda American Aquarium, sjajnog južnjačkog (North Carolina) sastava koji je iznimno cijenjen ne samo kao odličan alt country bend, već i kao koncertna atrakcija (godišnje znaju imati po 250 koncerata!) koja bespoštedno odrađuje svaki nastup.

Mirisi djetinjstva

Duša i srce grupe je gitarist i pjevač BJ Barham, jedini stalni član postave grupe osnovane 2006. godine, kantautor koji krajnje iskreno pristupa stvaranju stihova i glazbe, što publika također iznimno cijeni.

Sve odlike dosadašnjeg rada grupe uočljive su i na novom albumu koji je producirao Shooter Jennings, sin legendarnog Wylona, i usmjerio ga je više k rock nego ka country zvuku, što je pak jako dobra najava za sve koji se raduju njihovim koncertima koji će zbog ovog albuma biti još žešći.

Tekstualno je Barham iznova odradio odličan posao, a to znači da će rijetko tko ostati ravnodušan na prekrasne nostalgične slike odrastanja, moćne pjesme ljubavi prema zavičaju, iskrene i često bolne ljubavne ispovijedi ili pak isječke vezane uz društvena zbivanja.

Tako, primjerice, album počinje sjajnom rokerskom »Crier« (»Plačljivko«) u kojoj se referira na izjavu nekadašnje NFL-ove zvijezde Roseya Griera koji je nakon jednog poraza zaplakao i na pitanje novinara o tom za taj brutalni sport nimalo muškom ponašanju odgovorio – »It’s Alright to Cry« (»Plakati je u redu«).

Barham to podržava, odbija onu čuvenu »Boys Don Cry« (»Dečki ne plaču«) i kaže – e, pa ja sam plačljivko i baš me briga što će tko o tome misliti!

Na tom je tragu i baladična »The Curse of Growing Old« kroz koju govoreći o teškoćama odrastanja i macho pristupu svijetu konstatira kako potisnuti osjećaji vode do puno većih problema no iskreno izražavanje osjećaja i plač.

Malo remek-djelo

Djetinjstva, i to onog divnog, Barham se sjeća u prekrasnoj »Cherokee Purples« briljantnom južnjačkom country trenutku koji će se bezbroj puta puštati u tamošnjim barovima i roadhouse okupljalištima.

Obojena mirisima i okusima djetinjstva i rane mladosti pjesma kroz priču o za jug tipičnoj hrani na dojmljiv i nostalgičan način govori o voljenoj baki i danima djetinjstva.

Još je bolja, točnije pravo je malo remek-djelo, »Southern Roots«, nježna zavičajna balada u kojoj grupi glasom pomaže Katie Pruitt pa zajedno pletu zaista snažnu priču o identitetu Amerikanca s Juga i to sa svim dobrim i lošim stranama regionalnih odrednica tog dijela SAD-a koji se često smatra grubim, nazadnim, sirovim, seljačkim…

»You can’t change the way you sound. You can only change the words that you choose« – »Ne možeš promijeniti način na koji govoriš, ali možeš promijeniti riječi« – pjeva Barham dodajući kako će poboljšati svoje južnjačke korijene, postati bolji.

Poruka koju bi slušati trebali i mnogi drugi posvuda po svijetu.

Na svakom albumu Barham donosi i pjesme o svom ljubavnom životu, a on nije uvijek bio sretan i idealan. No, sve se to može prevladati, pjeva Barham u »Messy as Magnolia« uporno tvrdeći svojoj supruzi kako jednostavno, bez obzira na sve sukobe i svađe, ne misli otići jer je voli.

Direktnije i konkretnije to je izraženo u pianom određenoj »Piece By Piece«, klasičnoj pjesmi isprike, pomirenja i traženja oprosta od osobe koju voliš, ali si je povrijedio.

Žestica za kraj

Ovim ljubavnim mogla bi se na jedan način dodati i »Babies Making Babies«, upečatljiva priča o konzervativnim stavovima koji ne dozvoljavaju pobačaj zbog čega su mnoge mlade žene uskraćene za život koji su sanjale.

Budući da su Barhamovi stihovi uvijek odraz njegove stvarnosti, logično je da su čak tri od deset pjesama ovog albuma vezane uz način na koji godinama živi kao glazbenik. »The Getting Home« kroz plesni, melodiozni i poletni ritam govori o tom trubadurskom načinu života, ljepoti putovanja i nastupa, ali i ljepoti povratka kući.

Kontrapunkt toj pjesmi je naslovna tema »The Fear of Standing Still« u kojoj prevladava umor od takvog načina života, ali se taj umor u briljantnoj završnoj »Head Down, Feet Moving« pretvara u novu količinu nepresušne rock energije.

Punk, garage i country rock, klasični rock and roll, cow punk… Sve je to umiješano, izblendano u ovoj žestici idealnoj za kraj albuma i onog završnog dijela koncerta kad publiku treba »nagovoriti« na bis. Nakon »Head Down, Feet Moving« nema onog tko na njihovom koncertu neće željeti još i još. Slično je i s ovim divnim albumom. Nakon posljednje pjesme vratite se na prvu pa – ajmo još jednom. I još jednom…