I pet godina nakon predsjedničkih izbora, premijer Andrej Plenković uvjeren je, višekratno je sam o tome javno govorio, da je HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović poražena isključivo zbog toga što Miroslav Škoro nije svoje birače pozvao da u drugom krugu glasuju za nju.

Suhe brojke to demantiraju, ali u politici je bitno u što netko vjeruje. Vrijedi to i za predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a Antu Sanadera, koji je neki dan ustvrdio da gotovo svi koji su najavili kandidaturu za predsjednika Republike zapravo služe ostanku Zorana Milanovića na Pantovčaku. »Bulj je kao i Raspudićka, svi će oni raditi za Milanovića. Vi znate da je Raspudićkina kandidatura u korist Milanovića, a mogu se pojaviti i takvi nekakvi poput Bulja«, izjavio je Sanader komentirajući nagovještaj sinjskog gradonačelnika da će i on ući u izbornu utrku za predsjednika Republike. Za pretpostaviti je da Sanader ipak ne misli da se Milanović dogovara sa spomenutima i još nekim drugima da sudjeluju u ovim izborima nego da je njegova procjena da će oni samom svojom kandidaturom odmoći Draganu Primorcu, barem u prvom krugu. To je teza koju svakako valja razmotriti.

Milanoviću je otvoren put u drugi krug i to, čini se, s prilično uvjerljivom razlikom u odnosu na drugoplasiranog. A to je ono što izaziva veliko nezadovoljstvo kod Sanadera i u HDZ-u općenito. Jer, iako je Primorac također favorit za ulazak u drugi krug, kandidat HDZ-a naići će, na papiru, na dosta snažniju konkurenciju. Trebat će se, na to upozorava predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, »tući« za glasove s Marijom Selak-Raspudić, Mirom Buljem, Tomislavom Jonjićem, Brankom Lozo, Mislavom Kolakušićem, Karolinom Vidović-Krišto, Draženom Kelemincem.

Ozbiljniji posao

Realno je da netko od navedenih odustane ili ne uspije skupiti potrebnih deset tisuća potpisa, ali svejedno će Primorac, žale se u HDZ-u, imati ozbiljniji posao nego Milanović. Naravno, izbori neće biti odlučeni već u prvom krugu, to nije mogao ni Stjepan Mesić, već dva tjedna kasnije. Tada, ako u play offu jedan na jedan budu Milanović i Primorac, više neće biti važno tko se sve u startu kandidirao. No, HDZ ipak smeta izostanak konsenzusa na desnici o njihovom predsjedničkom kandidatu. I to premda je donedavno najjača stranka na toj sceni, Domovinski pokret, donijela odluku da preskoči ove izbore i formalno podrži Primorca. Plenkoviću, međutim, niti nije cilj što je njegov prethodnik Tomislav Karamarko postigao, okupiti oko HDZ-a skoro sve što u Hrvatskoj diše desno, pa se na predsjedničkim izborima 2014. odmetnuo tek Milan Kujundžić, koji je Kolindi Grabar-Kitarović u prvom krugu »otkinuo« 112 tisuća glasova.

Ali, Primorac, koji je na izborima 2009. nesumnjivo oštetio HDZ-ovog kandidata Andriju Hebranga i stranka ga je izbacila zato što se samostalno natjecao, ipak ne mora poput Sanadera sa zabrinutošću pratiti značajan interes na desnici za kandidiranje na predstojećim izborima. On se, naime, ne bi imao pravo nadati da će privući sve glasove iz ovog političkog bazena ni da je kojim slučajem jedini kandidat desnije orijentacije. Prvi je razlog taj što današnji HDZ odbija brojne desničare ako oni u ponudi imaju alternativu. Primorac kao kandidat HDZ-a nosi na sebi i teret dugogodišnje odlične suradnje te stranke s Miloradom Pupovcem, koja je užasavajuća za nacionalnu desnicu.

Milanovićeva promjena

Nema nikakvog jamstava da bi birači kojima se dopala zabrana izložbe u Sinju koju je trebalo suorganizirati Srpsko narodno vijeće, zaokružili na glasačkom listiću Primorčevo ime ako bi Bulj ostao izvan kampanje. Stoga je nategnuta teza da je Bulj igrač Zorana Milanovića jer će pokupiti glasove rezervirane za HDZ-ovog kandidata. Štoviše, pronašlo bi se argumenata i za ocjenu da, koliko god to bilo paradoksalno, bujica desnih kandidata ne ide u prilog Milanoviću.

Predsjednik Republike je devet godina bio na čelu SDP-a, svjetonazorski nikad nije bio konzervativan, održava dobre odnose s LGBT populacijom i s ponosom ističe da za njega glasuju Srbi u Hrvatskoj. No, Milanović je u svom predsjedničkom mandatu, smišljeno ili se naprosto donekle politički promijenio, napravio određen pomak prema ljudima koji su, primjerice, godinu i pol dana prosvjedovali protiv njega u šatorima razapetim pred Ministarstvom branitelja, kao i na Markovom trgu. Milanovićevi stavovi o pandemiji, Europskoj uniji, Bosni i Hercegovini ili ratu u Ukrajini ne pripadaju ljevičarskom narativu, čak ni političkom mainstreamu. Priskrbio si je njima poštovanje i Hrvata koji su ga prije desetak godina smatrali komunistom i Jugoslavenom. Nikako to ne znači da bi oni na izborima masovno glasovali za Milanovića.

Manji dio, međutim, možda i bi da nema Bulja i onih koje je Sanader optužio da rade za predsjednika Republike. Nejasno je gubi li inflacijom desnih kandidata više Primorac ili Milanović.

Više ljevičara na prošlim izborima

Činjenica jest da i ovaj put uvjerljivo više mogućih respektabilnijih kandidata gravitira desnom centru i desnici. Na prošlim izborima u suprotnom spektru su se, osim Milanovića, pojavili Dalija Orešković, Katarina Peović, Dario Juričan i Dejan Kovač, kojeg je kandidirao HDZ-ov koalicijski partner HSLS. Kolinda Grabar-Kitarović se, pak za naklonost birača desnice morala boriti s vrlo jakim kandidatom Škorom, pa s Mislavom Kolakušićem, Ivanom Pernarom i Antom Džapićem. Sada su u okviru lijevo-liberalne opcije želju za kandidaturu izrazili samo Milanović i Ivana Kekin, koju je nominiralo Možemo! Možda će im se pridružiti još netko sposoban dobiti makar nekoliko postotaka glasova, a to može biti jedino nestranačka osoba jer ostale stranke ljevice i centra nemaju taj potencijal.