ZAGREB – Gorka, gorka i k tome četverosatna predstava »Solo«, prikazana na Festivalu svjetskog kazališta, uzima si mnogo vremena da opiše razne oblike umjetničke i ljudske bespomoćnosti, gledano iz kazališnog kuta generacije današnjih tridesetogodišnjaka. Nemoć kao tema povezana je u predstavi s pogrešnim, nerealnim ili čak bezdušnim društvenim očekivanjima, a emocija koja prati izvedbu mogla bi se nazvati »velegnjevnom«, jer obuhvaća i averziju na stvarnu političku nepravdu i bol zbog osobnih tragičkih gubitaka, ali i pomalo razmažene scene jadikovke kako privilegije u stvaralaštvu i na stvaralaštvo stalno treba iznova osvajati (avaj, baš kao i u Euripidovo doba). Formalno, tematski se bavimo svečanom odlukom Nine Rajić Kranjac da napusti svoju redateljsku profesiju i ovom predstavom privede kraju svoj umjetnički poziv. Gledamo »misu« i »pogreb«.

Naravno, kako se isti taj »Solo« igra od 2021. godine kao njezina »posljednja predstava« i kako je nakon već spomenutih karmina Rajić Kranjac očekivano režirala još nekoliko predstava, jasno je da se zapravo ne opraštamo s njezinim pozivom, ali i da redateljica želi kapitalizirati pathos »posljednje stanice«, krize, odustajanja.

Bjesovi

Osim toga, bira govoriti gotovo isključivo kroz prizmu bijesa, koja je zanimljiva zato što ne vodi nužno do razumijevanja, iako si poklanja mnogo odušaka. S jedne strane, bijes briše obzire i konvencije. Pod zastavom bijesa možeš stranicama Brechtove drame brisati prolivenu pivu (citiram iz predstave). S druge strane, gnjev često završava u praznom razbijanju, deračini, manjku refleksije. Tako je i sa samim kazališnim jezikom predstave »Solo«. Izrazito banalno se stalno miješa s provokativnim, gorljivim (i naravno lažnim) pokušajima ubijanja teatra u samome sebi, kao i s pokušajem pripovijedanja tragične smrti redateljičina partnera, čiji posljednji sati nepobitno svjedoče da orgijanje i drogiranje nisu najbolji, a kamoli jedini mogući rezači društvenih kočnica. Pod banalnim također mislim i na dio u kojem umjetnica (u stalnom direktnom obraćanju gledateljstvu na mikrofon) traži od publike da plješćemo svim njezinim izlistanim nagradama, koje se nabraja polako i s puno elana, što ne djeluje kao autoironija (zbilja se skandira i očekuje skandiranje publike), nego kao potvrđivanje baš one logike krivog – izračunljivog – vrednovanja uspjeha umjetničkog rada protiv kojeg, kao, predstava, ustaje.

Zanimljivo je i da su tri od četiri sudionika ove predstave o ljepotama kolektivne akcije pritom dosljedno podvrgnuti volji, priči i biografskom fokusu svoje redateljice, odnosno nikada ne postaju više od pratećih vokala. Glumica Nataša Keser, doduše, blago ismijava maksimalizam i egoizam Nine Rajić Kranjac, ali s apsolutnom odanošću, dok je Benjamin Krnetić tu kao čisti glumački navijač redateljičine karijere, dok Marko Mandić vozi svoje dionice igre s golom kožom (»Skidanjac!«) i ironičnim kostimima. Ali nema sumnje tko je vođa puta. Nema smrti autora i nema smrti solističkog »ujedinitelja« svih kazališnih znakova: redateljice.

»Radi mi se sranja na sceni!«

Opišimo i tijek izvedbe. Lutka Pink Panthera na samom početku izvedbe uzima gledatelje za ruku u kazališnom foajeu i vodi nas u šetnju Frankopanskom, kao sitnu vrtićku dječicu (svi se dugo držimo za ruke). Zatim prelazimo na pitanje što je to pauza ili odmor. Oboje su reducirani na zapaljeni joint glumaca i kratku glosu o prisutnosti sablasti u predvorju kazališne zgrade. Nakon toga slijedi etapa izvedbe s publikom smještenom na samoj pozornici »Gavelle«, dok se Pink Panther uvaljuje publici u naručje (taktilni, uvijek fizički samosvjesni Marko Mandić), tijekom čega Nina Rajić Kranjac počinje pričati svoju priču o tome kako u svemu želi ići ravno »grlom u jagode«. Govoreći o autobiografskom aspektu ove predstave, on je vrlo konvencionalan. Priča se kronološki nekoliko epizoda iz života junakinje, a ostali je glumci izazivaju, komentiraju, nadopunjuju ili blago ironiziraju. Jedan prizor igra se u parkiću sa stražnje strane »Gavelline« zgrade (razmišljanje glumaca naglas o tome da uskoro glumci neće biti pokretni jer će ih zamijeniti umjetna inteligencija), a sam finale igra se u dvorištu. Tamo je za publiku priređena »pogrebna zabava« s 3D slanim pitama, čevapčićima, vinom i pivom za posljednji dio ispraćaja. Pod vedrim noćnim dvorišnim nebom diže se i veliko jedro zakvačeno za vrh »Gavelline« zgrade, kao i objavljuje rat »umrlom teči« (simbolički: svim glumcima i redateljima starije generacije koje mlađa generacija prezire).

Kako veli Rajić Kranjac: »E pa meni se viče na sceni. I sranja mi se radi na sceni. Meni se radi buka.« Njoj se i tuče na sceni. I pjeva na sceni (vrlo kompetentno). Općenito je dramaturgija ove izvedbe najbliža filmu» Idioti« (1999.) Larsa von Triera: stalni pubertetski ispadi (polijevanje pivom po glavi, naguravanje, karaoke, tučnjava, vikanje), tobožnja kaotičnost i progovaranje »iz utrobe«, a zapravo je sva ta elementarna nepristojnost krajnje pažljivo dozirana i ispucava se na gotovo dječjim ispadima. Da se poslužimo jezikom autorice, nije lako napraviti »sranje na sceni«. Niti je ponašanje u stilu pijanih tinejdžera u parkiću domet samih tinejdžera. Pa ipak, predstava je važna jer stalno upućuje na nemoć kao najdublje iskustvo suvremenog postojanja. Nemoć koja se ne miče ni milimetar; stoji ukopana pred nama dok sudjelujemo u novim ratovima i pratimo rad novih korumpiranih vlada. Nemoć koja nas prati oko globalne ekološke devastacije, jednako kao i oko toga kako nam izgledaju školstvo, zdravstvo i sudstvo. Nije li to onda zapravo jedna mitska, sveopća i jako generalizirana nemoć? Time ne i manje stvarna. Vjerujem da je mnogi ljudi žive. I da nemaju povjerenja u mogućnost bilo kakvih promjena. Kazalište, međutim, obično prema toj mitogenezi ima skeptičniji stav – kao što zahtijeva i konkretniju kritiku.

Jesu li drugi za sve krivi?

Vratimo se još malo gnjevu kao metodi izvedbe. Jer iako je istinita prozivka starije generacije (od strane mladih umjetnika), zato što stariji očekuju od mlađih da se »dokažu« čim stupe na umjetničku scenu i da nakon toga nižu isključivo nagrađivane predstave (a redateljica Nina Rajić Kranjac svakako je u potpunosti realizirala baš to očekivanje za brzim uspjehom mlade umjetnice), još je važnije da svaki umjetnik koji traje (ako traje) zapravo rano razvija i imunitet na socijalne pritiske, na isti način na koji djeca razvijaju imunitet na očekivanja svojih roditelja. Isto tako, umjetnikov je posao ne samo raditi umjetnost, nego i za sebe (u sebi) izboriti svoje pravo na grešku, sporost, promašaj, zastoj, pauzu, neuspjeh. To se umjetniku ne može »pokloniti«. I od toga ga se ne može (i ne treba) zaštiti. Čini se da Nina Rajić Kranjac jako teško ili nikako ne izlazi na kraj s imunitetom na grešku. S druge strane, mlađa generacija, pa i sama redateljica, očekuju da se starija nekako »počisti« iz struke i da im ostavi slobodan prostor. Taj dobizam ili apel za eliminaciju »suvišnih staraca« (jednako se tako spominje i konkurencija u obliku mlađih kolega) navodno je tu zato što je starija generacija »sjebala bratske narode i narodnosti« ili dovela do propasti Jugoslavije.

Ali smrt Jugoslavije nije proces zbog kojega možete prebiti sve ljude koji su ga živjeli, kao što ni sadašnja generacija nije kolektivno kriva za svo aktualno političko nasilje kojim je okružena. Čak se i sudska etika trudi napraviti razliku između različitih oblika odgovornosti (za početak pojedinačnih i kolektivnih), ne trpajući sve u isti koš. Stoga mi se čini da je pravi razlog averzije mlađih na stariju generaciju u ovom uprizorenju činjenica da je starija već uspostavila svoje profesionalne kriterije – s kojima se mlađi umjetnici ne moraju slagati, ali moraju postaviti vlastite. Citiranje redatelja Igora Vuka Torbice (»Režiser treba da bude problem.«) ponovo je korak prema tome da detaljnije čujemo kakav problem treba biti i samo kazalište. Ali ne čujemo. Akcija na sceni tek deklarativno ukazuje na stanje mnogoglave, »bezbrojnoglave« nemoći. U finalu predstava citira opet jednog starijeg gospodina, redatelja Petera Brooka, koji em kaže da je »perfekcionizam u umjetnosti drskost i glupost«, em dodaje da »ne treba sve žrtvovati za umjetnosti. Ljudi su najvažnije što imamo«. I tu dolazimo do toga da je naslov predstave »Solo« čista provokacija. Niti je redateljica na sceni sama, niti vjeruje u samoizolaciju kao autorsku poetiku, niti ona zbilja odustaje od teatra. Dapače, ima puno podrške! Ali o tome ni slova. Ona želi govoriti o svojoj ogromnoj nemoći, pa čak i o neuspjehu lupanja svojom pijanom i nadrogiranom glavom o tvrdi zid autodestrukcije. Mračni humor je, zapravo, njezino najjače sredstvo.

Što se tiče umjetničkih utjecaja na redateljicu, najjači je onaj srpske dramatičarke i pjesnikinje Milene Marković, koju u jednom trenutku Rajić Kranjac naglas i čita u predstavi – i to mnogo bolje od svih glumaca i pjesnika koje sam dosad čula. To je očito frekvencija Nine Rajić Kranjac kroz koju čuje svijet. O slijepom gnjevu stihova Milene Marković također bi se moglo dugo govoriti, ali završimo kritiku jednostavnim prihvaćanjem glasnog i neugašenog alarma čitave ove generacije/predstave, čija redateljica i vrlo sposobna performerica zapravo ima potrebu organizirati masovne političke demonstracije, u kojima će konačno svi ljudi i sva violončela koja su se zapalila radi nasilnih režima dobiti svoju zadovoljštinu. Pravdu. Ta njezina žestoka, prkosna volja za pravičnošću ono je što osvaja, unatoč tome što ne vidi rješenja i što naivno vjeruje da je »pionirska zakletva« čuvala socijalizam od korupcije. Kao i kod Olivera Frljića, pred nama je netko tko zahtijeva nova pravila igre. I još je ženskog roda i u implicitnom sukobu s ogromnim sekszimom svoje profesije. Trenutno ne znam nijednu redateljicu ovih prostora koja je na sceni istukla Marka Mandića zato što je tretira kao lutku za napuhavanje, kao što ne znam nijednu redateljicu koja se usudila uzeti četiri sata vremena svoje publike zato da protestira zbog naučenog i produbljenog apokaliptičkog pesimizma svoje generacije.

Imam dojam da je ovaj izvedbeni kaktus na pravom mjestu i na pravom putu. Ali isto tako vidim i problem s populizmom kojim puni predstavu, posebno sa završnom dionicom u kojoj se ždere i loče, e da bi se moglo »šifrirano« prozivati kolege. Buka i bijes, naime, mogu ispasti previše dostupni i previše površni, posebno u kontekstu kad negdje ispod svega tinja stav o tome da smo ovako i onako ipak samo »žrtve« sistema. Pa nije li to zaglupljujuća ideologija u svom najgorem obliku? A ne njezina kritika? Kako god bilo, »Solo« je predstava koja se koleba između poraza kao fatalizma i poraza kao aktivizma. I ako u toj nedoumici ostane predugo, mogla bi zbilja postati jugonostalgičarska povijest, a ne kazališna budućnost.