Kada bismo umjesto petnaest tisuća slovnih znakova pišući o glumici, lutkarici i dramskoj pedagoginji Areti Ćurković trebali upotrijebiti jednu jedinu riječ, bila bi to dobrota. Ona je u temelju svega što radi, tko jest, čemu teži, kakva je prema svijetu i bićima koji je okružuju.

Pišemo bićima, jer ne odnosi se to samo na ljude nego i na životinje, posebice njezina obožavanog psa Jazza, na biljke koje brižno uzgaja u svom vrtu i kući do onih scenskih kojima neštedimice udahnjuje život. U dobroti, osim toga, prema vlastitom priznanju, traži, i u njoj nalazi, inspiraciju i motivaciju u životu i u poslu.

– U mojoj obljetničkoj monodrami »Palčica« postoji rečenica koja me intrigira: »Ne znam koja su pravila. Mene su moji učili da brinemo i pazimo na osjećaje drugih.« Danas je moderna riječ empatija, no kod mene to nije pitanje pomodarstva nego istinska potreba oduvijek.

Biti dobar ne znači biti kukavica, baš naprotiv, posebice u današnje vrijeme, kada ispada da je uvijek potrebna neka kavga, neka frka, neki prevrati kako bi nešto ili netko privukao pozornost na sebe i na ono što radi.

Ja, međutim, idealistički vjerujem da dobrotom možemo nadomjestiti sve manjkove i nedostatke, vlastite i tuđe, da je ona najizdržljiviji temelj bilo kakvog odnosa, pa i onog između glumca i publike – kaže Areta dok uz čaj plutamo po rukavcima njezine memorije.

Nikada nije dopustila da joj nametnu kompleks »glumice iz kazališta za djecu«, nije pristala vjerovati u predrasudu kako je glumiti u predstavama za klince manje vrijedno nego glumiti u predstavama za odrasle.

Glumila je, uostalom, i na daskama drugih kazališnih kuća, za odraslu publiku, gdje je još snažnije osvijestila spoznaju da je gluma gluma, te da veća kvadratura kazališne zgrade i pozornice neće i glumca učiniti većim, važnijim. No hoće to njegove uloge!

Nepokoreni integritet

U čemu je Aretina tajna? Talent je neosporan, ali ne jednom pročitali smo i čuli kako je dar samo mali dio uspjeha, ostatak je rad. U njezinu slučaju – udarnički. Zašto nas onda, kada već svi znamo da od nje možemo puno očekivati, ona ipak tako često iznenadi?

Gledano izvanjski, Areta je snažna žena, no tom habitusu, kada ga izloži na sceni ili pred kamerom, dopušta da popuca ako treba do najsitnijih stanica lika koji će utjeloviti. Neki će reći da je privatno plaha i bojažljiva, uostalom i sama će to potvrditi, no onda će hrabro prihvatiti zahtjevnu ulogu poput Olge u Kinu Lici zadržavajući pritom nepokorenim svoj ljudski i glumački integritet.

– Zahvalna sam na tim svojim dvojnostima, taj mi »repertoar emocija« puno pomaže u glumačkom radu, ali i u životu općenito. Znaju mi reći da sam Cvilidreta. Suza se ne stidim, često plačem. Mislim da je to lijepo.

Postojalo je razdoblje kad nisam plakala, to me je duboko zabrinjavalo jer nisam na meni odgovarajući način filtrirala svoje osjećaje. Nisam stroj, za mene je ta iskrenost važna i u glumačkom smislu. Ima glumaca koji će zaplakati na klik, ja nisam takva glumica, moram doživjeti emociju – iskrena je i uime te nepatvorenosti briše suze dok mi otkriva dirljive detalje iz obljetničke predstave.

Nakupilo se osjećaja u Aretinih pedeset, preciznije – napunila je 51 u ožujku. Kao starija kći svojih roditelja došla je na svijet 6. ožujka 1973. godine u Đakovu. Iako su joj roditelji već živjeli u Donjem Miholjcu, mama joj je odabrala Đakovo za rodno mjesto kako bi joj Aretina baka bila pri ruci prvih dana.

Sa sestrom Ellom (roditelji su im nadjenuli imena po omiljenim glazbenim divama, nap. a.) odrastala je u stambenoj zgradi u miholjačkom središtu. Bila je živahna djevojčica sklona nestašlucima, ali ne i neposlušna.

– Imala sam lijepo djetinjstvo u malom gradu. Igrala sam se lutkama, ali i kopala zemunice s dječacima, rolala se, vozila bicikl, zvonila i bježala, telefonirala glumeći nekog drugog… Kad pogledam unatrag, mnogi su moji prijatelji iz djetinjstva imali umjetničku žicu, recimo Senka Dombi danas je poznata arhitektica, Ana Žgur je pijanistica, Zoran Maljković vrlo je uspješan književni urednik – prisjeća se Areta.

Svojataju je i Đakovčani i Miholjčani, no kako je već s 14 godina došla u Osijek na školovanje (i ostala do danas), smatra da je to kvalificira i za pravu Osječanku.

– Komotno mi je biti i jedno, i drugo, i treće, uz svaki me grad vežu divne uspomene i još divniji ljudi. U Donjem Miholjcu završila sam osnovnu školu i doselila se u Osijek, u Učenički dom u Radićevoj ulici.

Prve sam godine dijelila sobu s još pet cura, svaka duša u svom dijelu ormara i na svom krevetu, sve manje-više uplašene tom naglo stečenom samostalnošću i nespremnošću za odvajanje od obitelji. Plakala sam svaki vikend kad sam ponovno odlazila od kuće u dom, no s vremenom, da se našalim, suze su mi navirale kad sam morala kući.

Otkrila sam, naime, kao i svi u toj dobi, čari izlazaka. Išla sam u Gimbu, u nekadašnji CUO, maturirala sam kao ratna generacija. Neki su moji razredni kolege bili otišli organizirano sa školom na sigurno, a ja sam, kako sam bila iz Miholjca, otišla tamo.

Uslijedilo je studiranje, odabrala sam studij predškolskog odgoja na tadašanjem Pedagoškom fakultetu. Na studiju smo imali kolegij Lutkarstvo, koji je baš tada počela predavati glumica Mira Perić. Imali smo obvezni projekt, ali radili smo i dodatno, kod mene, u podstanarskoj garsonijeri na Sjenjaku, gdje mi je cimerica bila kolegica sa studija hrvatskog jezika i književnosti, na kojem je studirao i moj Miholjčanin, dragi prijatelj Zoran Maljković.

Nazvale smo Ful gas tu našu ekipicu od šest cura (većina s Predškolskog), a ta je garsonijera bila naše polazište za zajedničke izlaske, baza za tulume, za pidžama partyje…

Pisale smo ondje i kojekakve scenarije, pa smo pitale profesoricu smijemo li izvesti te naše skečeve. Iz moje sadašnje perspektive to je bio pravi trash, ali mi smo tada vjerovale u to, bilo nam je strašno zanimljivo iako ni jedna od nas tada nije imala ni u peti da bi se bavila glumom – prisjeća se.

Maljkovićev nagovor

Zoran Maljković bio je prvi koji je u Areti prepoznao glumački potencijal. Štoviše, predložio joj je da se okuša na audiciji u Dječjem kazalištu u Osijeku.

– U to vrijeme nisam ni osvijestila to da bih se bavila glumom, tako da nisam bila od onih koji su pokušavali upisati se na Akademiju. To da sam glumica, bolje reći da bih mogla biti, spoznala sam tek kada sam počela raditi u teatru. Ali ni to nije išlo glatko!

Naime, na toj sam audiciji prošla u uži krug, ali je primljena druga kolegica. Međutim, nakon dva dana nazvali su me iz kazališta jer je tadašanja ravnateljica Jasminka Mesarić smatrala da bi mi trebalo dati šansu, da imam ono nešto.

Jedan je glumac odlazio na studij u Bratislavu, ukazalo se slobodno mjesto i primljena sam na šest mjeseci probnog rada. Tih se šest mjeseci pretvorilo u 30 godina! Naime, doista nikada do odlaska na tu audiciju nisam pomislila: »Mogla bih biti glumica…«

Doduše, glumila sam u vrtiću i školi, voljela sam plesati, završila sam osnovnu glazbenu školu, išla sam na solopjevanje kod profesorice Miler… Da nisam toliki tremaroš, možda bih uspjela izgraditi pjevačku karijeru, ali u glumi je ipak lakše izboriti se s tremom – pojašnjava.

Ideja o studiju glume držala ju je neko vrijeme, ali imala je toliko posla u matičnom teatru da nije znala kako bi našla vremena za to. U vrijeme kada se ona zapošljavala, nitko u Dječjem kazalištu nije imao diplomu s Akademije, pa je ona radije okončala svoj studij i postala odgojiteljica predškolske djece.

Poslije će joj fakultetska znanja dobro doći u bavljenju dramskom pedagogijom, isprva kao asistentica Lidiji Helajz u Dramskom studiju Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, a od 2015. i kao voditeljica Dramskog studija za srednjoškolce.

– Zvuči kao klišej, ali doista mi je nevjerojatno kako je brzo prošlo tih 30 godina mog staža u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Iako sam imala stotinjak premijera u karijeri, ovu obljetničku predstavu doživljavam kao dodatnu odgovornost, kao da moram opravdati tu posebnu pozornost koju mi je moj teatar poklonio, a onda i publika koja će proslaviti tu moju veliku obljetnicu sa mnom.

Miješaju mi se osjećaji – istodobno me i raduje i plaši. Zapravo dugo priželjkujem raditi u monološkoj formi, samo vrijeme brzo leti, pa mi se monodrama dogodila tek sada. Volim vjerovati da je pravo vrijeme za to, da sam dovoljno zrela iznijeti je na pravi način.

Redateljica Morana Dolenc izrazila je želju da bi sa mnom radila Palčicu Hansa Christiana Andersena, u adaptaciji i dramaturgiji Jelene Radan. Iako isprva nisam bila sigurna za Palčicu, djevojčica Lila koju je Jelena uvela u bajku zapravo me je »nagovorila« na to. Kako su probe tekle, bila sam sve sigurnija u taj izbor i u sebe u toj monodrami, posebno zbog toga što progovara o »velikim temama«, ali na nepretenciozan način – otkriva.

Izazov usamljenosti

Monodrama joj je izazov i zbog toga što je sama na pozornici, bez mogućnosti da se, ako zatreba, osloni na kolegicu ili kolegu. Dugo nije osjetila tu vrstu straha, kulminira do anksioznosti, a onda je, jednako snažno, uzbudi i djeluje poticajno.

– Stvarno volim raditi u partnerstvu. Iako i za kazalište vrijedi ona o sto ljudi i sto ćudi, ipak smo poput obitelji i uvijek možeš naći oslonac u ansamblu. Nadam se da ću se u svakoj izvedbi ove monodrame moći nositi s tom usamljenošću na sceni, to mi i jest najveći izazov. Autorski je tim izvrstan, što uvelike pomaže.

U karijeri sam doista imala sreće sa suradnicima, nadam se i oni sa mnom. Izdvojit ću samo neke od niza sjajnih redatelja, poput Vladimira Predmerskog, Zlatka Svibena, Marina Carića, Roberta Waltla, Ivice Buljana, Tamare Kučinović, Nikole Zavišića, Dražena Ferenčine, Saše Anočića… – iskrena je Areta.

Slava joj nikad nije bila prioritet, ni naslovi u novinama i na portalima, čak joj je, kaže, trebalo vremena da se navikne na taj aspekt svoje profesije.

– TV serije, filmovi, reklame, spotovi, TV šou poput »Maestra« i »Zvijezde pjevaju« znali su me dovesti u središte zanimanja medija i javnosti, ali nekako bih odahnula kada bih se vratila pred svoju uobičajenu publiku. Nije to oportunizam, dapače – domaća te publika prati redovito, pa su i njezina očekivanja najveća.

Vjerojatno zbog toga nisam otišla živjeti i raditi u Zagreb iako je bilo ponuda. Bila sam sigurna da će me, ako me žele angažirati, naći i u Osijeku. I jesu! Izlazila sam iz komfor-zone, prihvaćala zahtjevne, pa i kontroverzne uloge, testirala sebe i svoje mogućnosti, riskirala…

S druge strane, obožavam svoj život ovdje, svoje kazalište i svoju publiku. U Osijeku smo Tihomir i ja uredili kuću po svojoj mjeri, u njemu naš sin Luka nasmiješen ide kroz život, studira i svira u svom bendu, u njemu mogu biciklom kamo god poželim, u njemu mi žive prijatelji, u njemu sam prikupila 30 godina staža, a na pozornici svejedno često imam osjećaj da sam tek u svojim dvadesetima.

Budući da za mene gluma nije utrka na sto metara nego maraton, to stalno pomlađivanje na kazališnoj pozornici, gdje je svaka predstava eliksir bar molekulu ljekovitiji od prethodnih, ulijeva mi vjeru u to da najbolje za mene tek dolazi.

Nikad nisam bila od onih glumaca koji su si zadali da moraju igrati Hamleta ili Juliju, nego imam osjećaj da je sve što mi je trebalo doći – došlo ili će stići – zaključuje Sancho Panza, Buba Rotirka, Anika, Hamma, Marica, poštarica Kolbaba, Dada, Pony Hutchen, Mačak gradonačelnik, Eva, Amanda Wingfield, Keka, Ankica, Mendolena… Palčica divovskog talenta – naša Areta.

Prijelomna 1994. u karijeri i – ljubavi

Sretna je slučajnost htjela da 1994. za Aretu ne bude prijelomna samo kada je riječ o budućoj profesiji nego i u ljubavi. Od te je godine, naime, u vezi s Donjograđaninom Tihomirom Ćurkovićem. Upoznali su se preko Marijane i Dade – Areta je studirala s Marijanom, a Dado je Tihomirov najbolji prijatelj.

Vjenčali su se četiri godine poslije, 2003. rodio im se jedinac Luka, danas uspješan student informatologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku i bubnjar u bendu Galanthus. Areta i Tihomir srodne su duše, podržavaju se bezuvjetno, dijele ljubav prema putovanjima, u inozemstvo ili kod kuće, posebice na otoke.

Zajedno su uredili kuću na Jugu 2, gdje je Tihomir pokazao majstorske vještine, a Areta talent za uređenje interijera. Da nije glumica, rekla je svojedobno, možda bi bila dizajnerica interijera ili dizajnerica nakita.

Voli modu i ima osebujan stil odijevanja, što je naslijedila od mame, koja je svojedobno u Donjem Miholjcu držala butik Nena, u kojem su se mogli nabaviti dobri komadi odjeće i bižuterije.

Areta je vrsna kuharica i rado kuha za obitelj i prijatelje, njezino je gostoprimstvo nadaleko poznato. Ima dara za fotografiju, pa su njezina putovanja uvijek dokumentirana na najljepši način.

– Pedesete su mi donijele olakšanje, da napokon budem blaža prema sebi, da ne propitujem stalno jesam li bila dovoljno dobra, jesam li dala sto posto…. Pa meni je trebalo nekoliko godina da sama sebe doista počnem smatrati glumicom, a već sam bila dobila i neke važne nagrade!

Također sam u pedesetima prihvatila činjenicu da ne mogu mijenjati druge, ali mogu promijeniti sebe u odnosima s drugima. Vjerujem da i problemu možeš pristupiti afirmativno, iz njega se također može izvući nešto pozitivno, napraviti pomak dok ga rješavaš. Tako je u obitelji i u ansamblu – otvoreno će Areta.

Svoju obitelj smatra najvećim uspjehom, sretna što su joj njezini dečki uvijek najveća podrška. I ona njima.

Vremeplov

1999.

SLUK I PIF: najbolja glumačka kreacija za ulogu Sancha Panze

2005.

SLUK: najbolja animacija i glavna kreacija za ulogu Trbonje u predstavi »Dugonja, Trbonja i Vidonja«

2005.

nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljeg glumačkog ostvarenja u lutkarskim predstavama za djecu i mladež, za ulogu Marice u predstavi »Ivica i Marica«

2007.

nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljeg glumačkog ostvarenja u lutkarskim predstavama za djecu i mladež, za ulogu Bube Rotirke u predstavi »Velika, velika zemlja Oz«

2008.

PULA FILM FESTIVAL: Vjesnikova nagrada Breza za najboljeg debitanta, za glavnu žensku ulogu Olge u filmu »Kino Lika«

2014.

PULA FILM FESTIVAL: Zlatna Arena za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu »Happy Endings« u režiji Darka Šuvaka

2020.

Dobitnica Zlatne plakete Grb Grada Osijeka, nagrada Grada Osijeka za izuzetna postignuća u području kazališne i filmske umjetnosti

2022.

nagrada za životno djelo – Povelja »Zvonko Festini« za doprinos glumačkoj umjetnosti hrvatskog lutkarstva na 27. Lutkarskom proljeću u Vukovarsko-srijemskoj županiji

(*izbor iz nagrada)