Arhitektura uvijek treba biti u službi čovjeka, reći će nam arhitekt Dario Travaš, voditelj zagrebačkog ogranka najveće projektne kompanije u kontinentalnoj Europi ATP architects engineers, a koja urede, osim u sjedištu u Innsbrucku i našem glavnom gradu, ima i u Beču, Münchenu, Frankfurtu, Berlinu, Nurembergu, Hamburgu, Budimpešti, Aachenu, Krakovu, Zürichu, Karlsruheu i Beogradu, zapošljavajući više od 1.700 arhitekata i drugih inženjera.

Travaš je ujedno i jedan od osam partnera ove velike kompanije u kojoj radi od 2005. godine, dok je jedan od partnera postao 2010. godine. Naš sugovornik rođeni je Riječanin, u Gradu Koji Teče išao je u osnovnu i srednju školu, a proteklog je tjedna mogao biti posebno ponosan.

U Kockici Muzeja grada Rijeke otvorena je izložba »Arhitektura. Od Rijeke do Beča« na kojoj se na fotografijama predstavljaju zgrade za čiju je obnovu ili izgradnju odgovorna kompanija našeg sugovornika.

Od bečkog trgovačkog centra G3, preko hotela u Primoštenu ili pak hotela Falksteiner Park u Puntu na Krku pa do »domaćih« ZTC-a i redizajna Tower Centra na Pećinama koji je postao toranj Plodina, posjetitelji se mogu upoznati s djelom i vizijom ATP arhitekata, kroz građevine koje su izgrađene u proteklih 15 godina.

Tim našeg sugovornika trenutno radi i na preuređenju lučkog skladišta 22 u upravnu zgradu tvrtke Gateway te preuređenju željezničkog skladišta na Brajdi u hotel, pa smo se dotakli i teme što učiniti s cijelim kompleksom Metropolisa.

Teme su stoga brojne, a iako počinjemo od izložbe, ne zaboravljamo ni širu, teorijsku sliku. Jedan od sentimenata danas jest i da se moderna arhitektura udaljila od čovjeka, kao da je hladna, oštra, postala nam nesklona, upravo suprotno od rečenice koju smo izdvojili na početku. O svemu tome razgovaramo s Darijom Travašem.

Holistički pristup arhitekturi

Biste li izdvojili neke od projekata s izložbe? Jeste li na neki posebno ponosni?

– Ponosni smo na svaku našu izgrađenu zgradu. Sa zgradama vam je kao i s vlastitom djecom, teško je izdvojiti ono koje najviše voliš, ali za mene osobno, od projekata koji su na izložbi, posebno mjesto zauzima trgovački kompleks G3 kraj Beča.

To je jednoetažna velika građevina koja je metafora seoskih ulica prekrivenih gigantskom, pet stotina metara dugačkom drvenom konstrukcijom, koja se ujedno sa svojom valovitom formom stapa u brežuljkasti otvoreni krajolik sjeverno od Beča, gdje se kuća i nalazi.

Do dvadeset metara visoki stupovi nose drvene grede dužine osamdeset metara, u organski zakrivljeno krovište ugrađeno je 11.500 kubičnih metara drvene građe. Korištenjem drveta za konstrukciju uključili smo se u ekološki pristup gradnji. Sve je to način rada našega ureda – projektiranje održive arhitekture.

Za tu ste zgradu i nagrađeni

– Da, u Los Angelesu smo 2015. godine između tisuću radova iz 52 zemlje koje su sudjelovale na International Design Award – IDA natječaju, dobili prvu nagradu u kategoriji Komercijalna arhitektura te titulu Arhitekt godine.

Na samoj dodjeli nagrade na pozornici Harmony Gold Theatra na glasovitom Sunset Boulevardu u Hollywoodu, u oskarovskoj maniri smo se obratili publici kratkim govorom. Mi europski arhitekti zapravo u našem krugu nismo naučeni na takve gala partije, ali bilo je impresivno i brzo smo se uigrali u taj celebrity pristup.

Koja su vaša radna i stilska načela? Čime se vodite kao arhitekt?

– Polazim od premise da je arhitektura u samo jednome svome dijelu umjetničko oblikovanje i nikako individualan, samotnjački posao. Već rimski arhitekt Marko Vitruvije Polion iz prvog stoljeća prije Krista uviđa u svojih deset knjiga – »De architectura libri decem«, da građevine moraju imati tri atributa: venustas, utilitas i firmitas – ljepotu, korisnost i čvrstinu.

Mi u ATP-u njegujemo takav holistički pristup arhitekturi. Sve struke koje sudjeluju u projektiranju rade na virtualnome modelu na temelju kojega će nastati građevina. Dovršena zgrada, sa svim svojim atributima, konačni je ishod po kojemu će nas vrednovati sljedeće generacije.

No, arhitektura je u svome nastajanju, u svojoj nultoj fazi, uvijek subjektivna. Uvijek postoji ona prva velika ideja koja definira jedinstvenost svake građevine. To je ideja kojom se pobjeđuju ili gube natječaji i po kojoj su kuće dobra ili loša arhitektura.

Važan je dijalog s okolišem

Kako onda definirate arhitekturu? Što bi ona trebala biti, a što jest s obzirom na društveno-politička ograničenja?

– Naša arhitektura uvijek proizlazi iz duha mjesta, »genius loci«, i nastoji održati liriku konteksta u kojem nastaje. Važno je ostvariti dijalog s okolišem, bez obzira na to kojim oblikovnim jezikom se arhitektura prezentira.

Bitna je konceptualna i oblikovna dosljednost, a takvi principi rada nisu ovisni o mjerilu i uvijek je potrebno postići suptilnu i unikatnu ljepotu svakog objekta. Kuće moraju biti održive i pozitivno utjecati na korištenje energetskih resursa te svojim tehničkim rješenjima smanjivati emisiju ugljikovog dioksida.

Za gradnju se koriste ekološko opravdani materijali, na primjer, drvo je postalo velika tema. Važna je i socijalna održivost kuća, projektiranih za sretan život njihovih korisnika. Europska unija svojom taksonomijom pregledno klasificira i daje jasne smjernice o održivosti investicija u gradnji.

Zato je arhitektura puno više od same zgrade, ona je odraz društva u kojemu nastaje. Sve financijske, zakonodavne i političke okolnosti također utječu i na arhitektonsko stvaralaštvo pojedine epohe.

Foto ATP/Helmut Pierer

Kojim ste se odrednicama vodili pri redizajnu gornjeg dijela Tower Centra u Toranj Plodine?

– Ponajprije principima minimalističkog poboljšanja zatečenog stanja, pazeći da pri tome što više sačuvamo nosivu konstrukciju. Kada smo dobili projekt na pozivnom natječaju, Tower je imao tehnički neispravnu fasadu, koja je ujedno sa svojim velikim istacima i ogromnim okvirima ocrtavala izvorno postmoderno oblikovanje.

Želja nam je bila transformirati objekt u moderno, tehnički poboljšano sjedište ugledne riječke kompanije, koje će svojim preuređenjem postati vertikalna prepoznatljiva vizura istočnog dijela Rijeke. Otklonili smo velike postmoderne istake na fasadi i konstruktivno nadopunili veliku nišu zapadnog pročelja.

Kosi krov tornja činio nam se neprimjerenim oblikovanjem, a željeli smo i naglasiti vertikalnost samoga objekta usijecanjem konstrukcije pročelja prema moru i brdu s po dvije vertikalne niše. Vijenac tornja trostruko je visinski niveliran i svojim stepenastim završetkom doprinosi eleganciji cijelog objekta.

Za taj ste projekt također nagrađeni.

– Primili smo, kad kažem mi, mislim na našu kompaniju ATP arhitekti inženjeri, ICONIC AWARD 2024 za inovativnu arhitekturu u kategoriji Korporativna arhitektura. Dodjela ove europske nagrade je sljedeći tjedan u Münchenu u velebnoj zgradi BMW Welt.

Veseli me što je prepoznata naša vizija kristala na stijeni iznad mora koja u svojem glatkom pročelju zrcali kretanje oblaka i odbljeske mora, kao i osnovne odrednice dizajna towera: suzdržanost formi i materijala, kako bi se minimalizmom postigle elegancija i svevremenost.

Zahvaljujući održivoj obnovi, Toranj Plodine sada zadovoljava smjernice »gotovo nulte energetske zgrade«. Novo pročelje i cjelokupna tehnička oprema zgrade prilagođeni su europskim standardima.

Osim toga, (djelomičnim) očuvanjem postojeće strukture pozitivno se utječe na minimizirano ispuštanje sivih emisija i očuvanje resursa. Sve u svemu, toranj kvalificiraju energetska učinkovitost i održiva funkcionalna cjelina.

Preuređenje skladišta u riječkoj luci

Riječki ZTC projektirali ste »od temelja«.

– To je bio jedan od prvih projekata na kojemu sam radio u ATP arhitektima inženjerima. Inspiracija nam je bila dijalog velike građevine sa skladišnim objektima u luci, a istovremeno i s brodovima na navozu u »3. maju«.

Izlomljena geometrija krovišta nadahnuta je primorskom topografijom i geometrijom svojeg oblikovanja ponavlja obrise Učke i nestajuće chiaroscuro poglede na Ćićariju. Bila je to želja za prostornom identifikacijom zgrade s industrijskom poviješću lučkoga grada u kojem je nastala.

I, vjerujem da smo u tome uspjeli. Jedreći prema riječkoj luci, nemoguće je ne primijetiti veliki i upečatljiv smeđe-zlatni metalni volumen na crvenoj podlozi, smješten između Torpeda i Turnića.

Tri prodajne etaže s dvadeset tisuća četvornih metara prodajnog prostora međusobno su povezane vertikalnim, prirodno osvijetljenim, zračnim prostorom unutrašnjeg atrija. Kroz ostakljene dijelove vertikalne komunikacije smještene na pročelju centra ostvaruje se vizualni doživljaj posjetitelja sa spektakularnim pogledom na Kvarner.

Foto Sergej Drechsler

Trenutno u Rijeci preuređujete skladišta u luci. Jedno je željezničko skladište broj XV., na Žabici, a drugo lučko skladište XXII., najzapadniji objekt kompleksa u riječkoj luci, dio projekta Rijeka Gateway.

– Raditi arhitekturu u postojećoj industrijskoj lučkoj baštini Rijeke oduvijek je bio moj osobni san i izazov, pa su tim više naglašene pozitivne emocije u radu s kolegama na ovim projektima. U oba projekta odabrali smo metodologiju naglašavanja interpolacije novoga u starome, odnosno uz konzerviranje pročelja zgrada ističemo funkcionalne nove elemente arhitekture unutar objekata.

Na taj način stvaramo nove prostore i sadržaje unutar izvorne povijesne strukture luke pa time dajemo i kulturološku infuziju doprinosa gradu i mikrolokaciji. U kontekstu zaštićenih urbanističkih cjelina grada Rijeke obnavljamo izvornu vanjsku ovojnicu, a unutrašnjost zgrade eklektičkom se intervencijom dovodi do konačne namjene modernih poslovnih zgrada.

Foto Sergej Drechsler

Što učiniti s cijelim kompleksom Metropolisa u Rijeci?

– Značajan učinak na prostorni osjećaj života u Rijeci ima sveprisutna luka! Riječka luka u punoj dužini sa svim svojim skladišnim i industrijskim sadržajima iz starijeg i novijeg doba je, s jedne strane, barijera između grada i mora, a s druge granica između grada i vječne želje za putovanjem i otkrivanjem slobode beskraja. Svaki doprinos novim sadržajima u prostoru luke, koji će utjecati na prokrvljenost grada i mora, je pozitivan.

Urbanizam Rijeke

Ako ćemo na širu temu, vanjštinom današnjih novogradnji kao da dominiraju oštre linije, hladne boje i zgrade nalik kockama, kao da moderna arhitektura, u nemalom broju slučajeva, nije sklona čovjeku. Zašto je tome tako? Takav sentiment oprimjeren je u tekstu novinara Adriana Rennixa i pisca Nathana J. Robinsona, na portalu Current Affairs pod naslovom »Why You Hate Contemporary Architecture« ili »Zašto mrzite suvremenu arhitekturu«.

– Nije neophodno uvijek tako. Praoblici su prirodni oblici, pa cjelokupnost svih spoznaja o metodologiji stvaranja prostora nema granica. Arhitektura pravokutnih formi proizlazi djelomično iz činjenice da su cjelokupna oprema i uređenje zgrada jednako modularno normirani, pa se tako najracionalnije iskorištava prostor.

Naša izložba u Muzeju grada Rijeke »Arhitektura. Od Rijeke do Beča« kritički preispituje vašu tvrdnju. Svi ste pozvani uvjeriti se u to. Mogu reći da sam s velikim zanimanjem sam pročitao članak koji je dio vašega pitanja i prije svega drago mi je da arhitektura može probuditi toliko emocija.

Mišljenja sam da je sadašnji trenutak jedan jako pozitivan moment u povijesti arhitekture. Nikada nismo radili tako održive građevine. Poslovna zgrada IQ, koja je predstavljena u Muzeju, je energetski pozitivna zgrada, odnosno sama proizvodi više energije nego što joj je potrebno.

Time su ispunjeni ciljevi održive gradnje koju promiče naša tvrtka. Kroz integralno projektiranje ATP arhitekata i inženjera proces izrade projekata postaje cirkularan, nasuprot top-down principu koji se kritizira u članku.

Mi smo korporativna kompanija gdje se rad vrednuje isključivo prema talentu i stručnosti svih kolega, nasuprot ego-principu jednog čovjeka o kojemu govore autori teksta. Arhitektura je uvijek u službi čovjeka i projektira se za dobrobit korisnika tijekom cijelog svojeg životnog ciklusa.

Foto Sergej Drechsler

Kako vidite arhitektonsku i urbanističku budućnost Rijeke? U kojem će smjera ona ići, a u kojem biste voljeli da ide?

– Pratimo pozitivne impulse u razvojnoj koncepciji urbanizma Rijeke i naročito odobravamo odluku Gradskog vijeća koje je prihvatilo Strategiju zelene urbane obnove Grada Rijeke, kao i ostale razvojne projekte.

Vizija je i naše tvrtke ATP arhitekti inženjeri da svojim zgradama želimo učiniti svijet boljim, odnosno nitko ne gradi samo za sebe, pa moramo imati obzira jedni prema drugima i okolici u kojoj živimo.

Cilj je stvarati gradske prostore u harmoniji između okoliša i čovjeka, te arhitekturom i urbanizmom ostvariti sklad između estetike, funkcije i prostora. To nije samo smjer, nego, čini mi se, i održiva obveza svih nas.

Jedan ste od partnera u tvrtki ATP arhitekti, ali i vodite tim arhitekata u kompaniji. Kako balansirate između tih dviju pozicija? Odnosno, koliko uspijevate projektirati s obzirom na ulogu partnera u tako velikoj kompaniji?

– ATP arhitekti i inženjeri ne rade aditivno, već integralno, pa se tako isprepliću ideje i sva energija usmjerena je na pronalaženje najboljega rješenja. U ATP-u prepoznajem vrijednost integralnog projektiranja u kojem u interdisciplinarnoj interakciji projektanti svih struka pod jednim krovom pronalaze optimalna rješenja.

Sve je to velika pomoć i u kreativnom arhitektonskom stvaralaštvu. Naša tvrtka zasnovana je na kulturi koja naglašava važnost održivog poslovanja, na društvenoj odgovornosti i jasnoći u donošenju poslovnih odluka. Baviti se stvaranjem novih prostora, volumena i oblika prekrasan je posao koji me čini sretnim, pa uspješno balansiram između raznih kreativnih i upravnih obaveza u tvrtki.

Samo nastavi

Koji biste savjet dali 30-godišnjem Dariju Travašu, iz današnje perspektive?

– »Keep on keeping on« ili Samo nastavi!

Profesionalna biografija

Dario Travaš diplomirao je arhitekturu u Zagrebu te potom završio i poslijediplomski studij na Tehničkom sveučilištu u Beču. Od 1991. do 2004. radio je u Beču kao projektant, da bi se 2005. godine zaposlio u ATP arhitektima i inženjerima.

Dvije godine potom postao je direktor zagrebačkog ureda tvrtke, a 2010. godine i jedan od osam partnera.