Prije četrdeset godina, 1984., snimljen je film »Amadeus« u režiji češko-američkog redatelja Miloša Formana. Prema vlastitom kazališnom komadu scenarij za film napisao je engleski dramatičar Peter Shaffer, u čijem je središtu odnos »nesvjesnoga genija« (Mozart) i »zavidnoga nekreativnog znalca« (Salieri). Uloge u filmu, koji predstavlja slobodnu interpretaciju Mozartova života, ostvarili su F. Murray Abraham (Antonio Salieri), Tom Hulce (Wolfgang Amadeus Mozart), Elizabeth Berridge (Constanze Mozart), Roy Dotrice (Leopold Mozart), Jeffrey Jones (car Josip II.) i drugi. Film »Amadeus« nagrađen je s osam Oscara – za najbolji film, režiju, glavnu mušku ulogu (F. Murray Abraham), adaptirani scenarij, scenografiju, kostime, šminku i zvuk.

Ova impresivna biografska glazbena drama smatra se izuzetno uspjelom ekranizacijom istoimenog kazališnog djela Petera Shaffera, koji je u scenarij uz samog Shaffera pretočio na špici nepotpisani češki scenarist Zdenek Mahler. U njemu je pedantno, s mnogo ljubavi i uz iznimno sugestivnu režiju kreirano ozračje koje je u Beču vladalo krajem 18. stoljeća, za što je zaslužan i virtuozni snimateljski rad Miroslava Ondričeka, čestog Formanova suradnika koji je oskarovske nominacije osvojio upravo za rad na njegovom filmu »Ragtime« i ovom ostvarenju. Posrijedi je film u kojem je postignut izniman sklad u spajanju estetizirane i stilizirane filmske slike s Mozartovom glazbom, koja funkcionira kao izrazito atraktivan okvir priče ne samo o nastanku umjetničkog djela nego i o stvaranju i djelovanju genija, kao i o zavisti drugog, manje darovitog umjetnika prema tom geniju. Kontrastirajući Mozartovu stvaralačku zaigranost sa Salierijevim mukotrpnim radom, Forman i Shaffer ne teže kreiranju u cijelosti vjerodostojnog prikaza Mozartova lika i djela, već priču dominantno predstavljaju kao Salierijevu subjektivnu interpretaciju tog lika i djela, kroz niz retrospektivnih epizoda koje on pripovijeda.

Kako u Filmskom leksikonu navodi filmski kritičar Tomislav Kurelec, iako utemeljen na razmjerno manje vjerojatnim pretpostavkama prema dostupnim povijesnim svjedočanstvima, »Amadeus« ne pretendira na povijesnu istinu. »Osim problema nastajanja umjetničkih djela te sukoba genija i društvenih konvencija, film je blizak i redateljevoj ‘Kosi’, jer je Mozart zamišljen poput hipijevskog buntovnika, a sukob generacija predstavljen kao borba za slobodu pojedinca, što je značajka čitava redateljeva opusa«, napisao je Kurelec.

Podsjetimo ukratko na sadržaj filma. Nakon što tijekom zime 1823. godine pokuša samoubojstvo, nekadašnji službeni skladatelj bečkog dvora Antonio Salieri bude smješten u psihijatrijsku bolnicu. Ondje ga dođe ispovijediti mladi bečki svećenik, kojemu Salieri počne pripovijedati o svojoj odgovornosti za preranu smrt genijalnog mladog glazbenika Wolfganga Amadeusa Mozarta. Salieri se smatra krivim za Mozartovu smrt, a to ga toliko muči da je i dignuo ruku na sebe. Godinama ranije, kao bečki dvorski skladatelj Salieri je vrlo ugodno živio u službi cara Josipa II. Bio je uspješan i popularan, zadovoljan svojim statusom i glazbom koju je skladao, a vjerovao je i da je Bog s njim sklopio poseban dogovor: ako on cijeli svoj život posveti Bogu, on će ga nagraditi uspjehom i slavom. Salieri je tako živio u miru sa sobom i Stvoriteljem, sve dok nije upoznao Mozarta. On je već znao za iznimno darovitog mladog kolegu te je bio uzbuđen što ga može upoznati na jednom prijemu u Salzburgu. No zgrozio se kad je Mozarta ugledao kako puže po podu obuzet vulgarnim seksualnim igricama, te se zapitao kako takvu božansku glazbu može skladati tako površna osoba i budala. Bio je to tek početak složenog Salierijeva odnosa s Mozartom, odnosa koji će presudno obilježiti Salierijev egoizam, strah od vlastite prosječnosti i pokušaji da pod svaku cijenu umanji uspjeh mladog genija. U usporedbi s Mozartovim božanskim nadahnućem, njegova je glazba prazna. Bog ga je izdao. Sada je Bog njegov neprijatelj, a nepravdu će platiti Amadeus.

Naslov filma je simboličan – Amadeus na latinskom znači drag Bogu, Bogoljub. Bilo je to Mozartovo srednje ime, ali se možda naslov filma ne odnosi samo na Mozarta; možda se ironično referira na tragičnog Salierija: jadni, naivni Salieri, koji je vjerno volio Boga da bi otkrio kako Bog nije volio njega. Na kraju je Salieri u sjećanju ostao zapisan kao zaštitnik prosječnih.

Povijesni podaci o Antoniju Salieriju (1750. – 1825.) kažu da je rođen u talijanskom gradu Legnagu. Bio je kompozitor i dirigent, poznat kao jedan od najvećih glazbenika svog vremena. Kompozitor je čije su opere bile priznate širom Europe krajem 18. stoljeća. Salierijev odnos s Mozartom bio je predmet mnogih špekulacija. Međutim, malo je dokaza da je Salieri pravio intrige i štetne primjedbe protiv Mozarta. Sam Mozart je komentirao u svom pismu kako je Antonio Salieri povoljno primio njegovo djelo »Čarobna frula«. Isto tako, nema osnove za vjerovanje da je Salieri pokušao otrovati Mozarta. To je postala legenda koja je bila osnova za operu Nikolaja Rimskog-Korsakova »Mozart i Salieri« iz 1898. godine, a koja je zasnovana na kratkoj priči Aleksandra Puškina iz 1830. godine. Odnos između dvaju kompozitora poprimio je daljnje špekulacije u kazališnom djelu Petera Shaffera »Amadeus« iz 1980. godine nakon čega je snimljen istoimeni film.

U povodu 40. godišnjice »Amadeusa«, ovih dana u tekstu za BBC autor Tom Joudrey donosi ponešto drukčiju interpretaciju Formanova filma. Joudrey naglašava da se »Amadeus« smatra najboljim filmom Miloša Formana, ali i da ga se često optužuje za povijesne netočnosti. No, time, smatra Joudrey, kritičari filma možda propuštaju bit.

– Kada je premijerno prikazan prije 40 godina, »Amadeus« je izazvao prvi val pohvala. Povijesna drama koja se vrti oko rivalstva između dvaju skladatelja, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Antonija Salierija, osvojila je osam Oscara, uključujući i za najbolji film. Miloš Forman odnio je nagradu za najboljeg redatelja, Peter Shaffer osvojio je nagradu za najbolji adaptirani scenarij, a oba glavna glumca bila su nominirana: F. Murray Abraham, koji je glumio Salierija, pobijedio je Toma Hulcea, koji je glumio Mozarta. Ali u godinama koje su uslijedile, rasla je reakcija na ono što su neki vidjeli kao niz povijesnih pogrešaka. U članku u The Guardianu objavljeno je da »šale s prdenjem ne mogu prikriti koliko je to smiješno pogrešno«, a BBC je komentirao da se film »besramno brzo i opušteno poigrava povijesnim činjenicama«. Salieri, primijetili su kritičari, nije bio pobožni neženja (što potvrđuju njegova žena, osmero djece i ljubavnica), i na kraju krajeva, čudna je vrsta mrskog rivalstva kada je pravi Mozart Salieriju povjerio glazbeno obrazovanje vlastitog sina. Što se tiče Mozartova razvratnog humora, takvo ponašanje zapravo je bilo uobičajeno u bečkom društvu srednje klase. Najčudnije od svega je što svjetski poznati Mozart nije bačen u neobilježeni siromaški grob. Ako je ovo odavanje počasti povijesti, pritužba ide i na cara Josipa II. koji nevješto petlja po klaviru.

Ali ova vrsta prigovaranja možda promašuje bit. Formanov cilj za »Amadeusa« može se smatrati radikalno drukčijim od tipičnog biografskog filma, a to je bilo korištenje fikcionalizirane verzije epskog sukoba između glazbenih skladatelja kako bi se alegoriziralo globalno rivalstvo koje je definiralo razdoblje od sredine do kasnog 20. stoljeća: hladni rat. Jednostavno rečeno, film se možda igrao »brzo i opušteno« s 1784. jer je njegova prava preokupacija bila 1984. Sovjetska alegorija se svakako može primijeniti na »Amadeusa«. Možda je Formana manje zanimalo bavljenje biografskim činjenicama, a više je bio zaokupljen predstavljanjem Mozarta kao ekstatičnog genija kojeg, kao taoca pokroviteljstva, guši i konačno slomi represivni aparat države. Josipa II., apsolutnog vladara Habsburške Monarhije, na dvoru savjetuje skupina razboritih ulizica koji potkopavaju Mozartova postignuća i kaljaju njegov ugled. Bez obzira na labavo korespondiranje s kasnim 18. i ranim 19. stoljećem, ova se kritika može čitati kao »ubod nožem« u SSSR – iscrpljujuću centraliziranu birokraciju neprijateljski raspoloženu prema pobunjeničkim idejama i inovacijama. Ali Forman je pokazao da će se Mozart posljednji nasmijati. Zbog događaja iz 1823. Salierijeve neukusne, državno sponzorirane melodije su zaboravljene, dok nekoliko Mozartovih taktova odmah izmami radost na svećenikovo lice. Na slobodnom tržištu popularnih ukusa, Salierijevo naređeno baljezganje ugušeno je pobjedom genija, zaključuje Tom Joudrey.