Jedini izlaz iz ove situacije jest gospodarski rast i povećanje broja zaposlenih
Prosvjedi nekoliko umirovljeničkih stranaka i udruga jučer su podsjetili na težak život hrvatskih umirovljenika. Jedan od njihovih osnovnih zahtjeva odnosi se na to da žele da prosječna mirovina bude barem na 60 posto prosječne plaće. A i sama prosječna plaća u Hrvatskoj nije baš nešto prevelika. Iznosi tek negdje malo više od 1.300 eura. Čak i da prosječna mirovina prijeđe 60 posto te cifre, opet to ne bi nimalo jamčilo dostojanstvenu mirovinu.
Hrvatski mirovinski sustav odavno je bankrotirao. Dogodilo se to još tamo krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je država socijalni problem odlučila riješiti na način da ga je pretvorila u mirovinski. Naprosto je uvedeno nešto što se tada zvalo dokup staža i što je omogućio da na stotine tisuća ljudi sa Zavoda za zapošljavanje prijeđu na skrb mirovinskog fonda. Koji se onda našao zatrpan novim umirovljenicima kojima naprosto nije mogao isplaćivati mirovine pa se moralo pribjeći isplatom sredstava iz državnog proračuna.
A do velikog broja nezaposlenih došlo je što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga. Oni objektivni odnose se na posljedice rata koji je potrajao čak četiri godine i koji je uzrokovao prekid normalnih gospodarskih tijekova i uništavanje velikog broja tvrtki na područjima zahvaćenih ratom. Tamo gdje rata nije bilo svoje je bila napravila i ta takozvana famozna tranzicija, odnosno prijelaz gospodarstva na tržišne principe. Usto, pretvorba i privatizacija napravile su svoje na način da je u dobrom dijelu tijekom njihovog provođenja niz vodu otišlo i jako puno tvrtki koje su itekako bile sposobne prilagoditi se novom gospodarskom okružju. I onda je sve to skupa dovelo do toga da se pojavila jako visoka stopa nezaposlenosti koja je riješena po kratkom postupku, praktički tjeranjem ljudi u prijevremenu mirovinu. I državni se sustav mirovinskog osiguranja nakon toga naprosto raspao. Bez izravnih uplata iz državnog proračuna u mirovinski fond, mirovine bi bile još dramatičnije manje nego što su to danas.
Na sve to, prije četvrt stoljeća napravljena je reforma mirovinskog sustava. Uveden je obvezni drugi, a za njim i dobrovoljni treći mirovinski stup. Time je državni mirovinski sustav bio dodatno narušen zbog činjenice da sada dio doprinosa iz plaća za mirovinsko osiguranje se više nije slijevao u njega, nego je išao privatnim mirovinskim fondovima. Državni je sustav time pao u još veći deficit, a privatni se sustav pak pokazao kao rješenje koje nije poboljšalo položaj umirovljenika. To se vidi i po tome što je Vlada dozvolila da umirovljenici koji to žele mirovinu mogu dalje primati u potpunosti iz državnog mirovinskog fonda. Tome je naravno pridonijela i velika svjetska financijska kriza koja se dogodila prije 15 godina.
Jedini izlaz iz ove situacije jest gospodarski rast i povećanje broja zaposlenih koji će iz svojih plaća izdvajati sredstva u doprinose iz kojih će se plaćati mirovine aktualnim umirovljenicima. Jedini je to način. Nikakvi prosvjedi, posebno ne oni koje organizira Blok umirovljenici zajedno i njemu srodne udruge i inicijative. Koliko god to bilo nepravedno, mirovine će i dalje ostati male sve dok se gospodarstvo ne podigne na razinu koja bi dopuštala njihov znatniji rast. Nema to nikakve veze ni s time što su si državni dužnosnici znatno podigli plaće. Možemo tu sada raspravljati o tome je li to bilo pametno ili ne, moralno ili ne, ali da su te plaće još i veće, ili da su s druge strane radikalno smanjene, mirovine bi opet ostale iste.
Umirovljenici, većina njih, koji imaju sramotno male mirovine, i dalje bi po kontejnerima kopali plastične boce i nosili ih u trgovine da za njih dobiju koji euro. I dalje bi u dijelu trgovina sa suhomesnatim proizvodima uzimali pet dekagrama one salame podriguše koja je tog dana na akciji. Naprosto novca za znatno podizanje mirovina nema. Naravno da bi se moglo i u sklopu aktualne situacije pronaći način da koji euro više dođe u džepove naših umirovljenika. Ali i to bi tek neznatno povećalo njihov jadan i nikakav standard. Dakle, ne postoji tu nikakva magična formula u smislu da se nekome može uzeti da bi onda umirovljenici imali veće mirovine. To može zvučati efektno, ali je tek jeftino podilaženje.
Zlatko Crnčec
Para za veće mirovine – nema
Zlatko Crnčec
02. listopad 2024 08:20
Foto Davor Kovačević
Jedini izlaz iz ove situacije jest gospodarski rast i povećanje broja zaposlenih
Prosvjedi nekoliko umirovljeničkih stranaka i udruga jučer su podsjetili na težak život hrvatskih umirovljenika. Jedan od njihovih osnovnih zahtjeva odnosi se na to da žele da prosječna mirovina bude barem na 60 posto prosječne plaće. A i sama prosječna plaća u Hrvatskoj nije baš nešto prevelika. Iznosi tek negdje malo više od 1.300 eura. Čak i da prosječna mirovina prijeđe 60 posto te cifre, opet to ne bi nimalo jamčilo dostojanstvenu mirovinu.
Hrvatski mirovinski sustav odavno je bankrotirao. Dogodilo se to još tamo krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je država socijalni problem odlučila riješiti na način da ga je pretvorila u mirovinski. Naprosto je uvedeno nešto što se tada zvalo dokup staža i što je omogućio da na stotine tisuća ljudi sa Zavoda za zapošljavanje prijeđu na skrb mirovinskog fonda. Koji se onda našao zatrpan novim umirovljenicima kojima naprosto nije mogao isplaćivati mirovine pa se moralo pribjeći isplatom sredstava iz državnog proračuna.
A do velikog broja nezaposlenih došlo je što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga. Oni objektivni odnose se na posljedice rata koji je potrajao čak četiri godine i koji je uzrokovao prekid normalnih gospodarskih tijekova i uništavanje velikog broja tvrtki na područjima zahvaćenih ratom. Tamo gdje rata nije bilo svoje je bila napravila i ta takozvana famozna tranzicija, odnosno prijelaz gospodarstva na tržišne principe. Usto, pretvorba i privatizacija napravile su svoje na način da je u dobrom dijelu tijekom njihovog provođenja niz vodu otišlo i jako puno tvrtki koje su itekako bile sposobne prilagoditi se novom gospodarskom okružju. I onda je sve to skupa dovelo do toga da se pojavila jako visoka stopa nezaposlenosti koja je riješena po kratkom postupku, praktički tjeranjem ljudi u prijevremenu mirovinu. I državni se sustav mirovinskog osiguranja nakon toga naprosto raspao. Bez izravnih uplata iz državnog proračuna u mirovinski fond, mirovine bi bile još dramatičnije manje nego što su to danas.
Na sve to, prije četvrt stoljeća napravljena je reforma mirovinskog sustava. Uveden je obvezni drugi, a za njim i dobrovoljni treći mirovinski stup. Time je državni mirovinski sustav bio dodatno narušen zbog činjenice da sada dio doprinosa iz plaća za mirovinsko osiguranje se više nije slijevao u njega, nego je išao privatnim mirovinskim fondovima. Državni je sustav time pao u još veći deficit, a privatni se sustav pak pokazao kao rješenje koje nije poboljšalo položaj umirovljenika. To se vidi i po tome što je Vlada dozvolila da umirovljenici koji to žele mirovinu mogu dalje primati u potpunosti iz državnog mirovinskog fonda. Tome je naravno pridonijela i velika svjetska financijska kriza koja se dogodila prije 15 godina.
Jedini izlaz iz ove situacije jest gospodarski rast i povećanje broja zaposlenih koji će iz svojih plaća izdvajati sredstva u doprinose iz kojih će se plaćati mirovine aktualnim umirovljenicima. Jedini je to način. Nikakvi prosvjedi, posebno ne oni koje organizira Blok umirovljenici zajedno i njemu srodne udruge i inicijative. Koliko god to bilo nepravedno, mirovine će i dalje ostati male sve dok se gospodarstvo ne podigne na razinu koja bi dopuštala njihov znatniji rast. Nema to nikakve veze ni s time što su si državni dužnosnici znatno podigli plaće. Možemo tu sada raspravljati o tome je li to bilo pametno ili ne, moralno ili ne, ali da su te plaće još i veće, ili da su s druge strane radikalno smanjene, mirovine bi opet ostale iste.
Umirovljenici, većina njih, koji imaju sramotno male mirovine, i dalje bi po kontejnerima kopali plastične boce i nosili ih u trgovine da za njih dobiju koji euro. I dalje bi u dijelu trgovina sa suhomesnatim proizvodima uzimali pet dekagrama one salame podriguše koja je tog dana na akciji. Naprosto novca za znatno podizanje mirovina nema. Naravno da bi se moglo i u sklopu aktualne situacije pronaći način da koji euro više dođe u džepove naših umirovljenika. Ali i to bi tek neznatno povećalo njihov jadan i nikakav standard. Dakle, ne postoji tu nikakva magična formula u smislu da se nekome može uzeti da bi onda umirovljenici imali veće mirovine. To može zvučati efektno, ali je tek jeftino podilaženje.