ZAGREB – Još jedan primjer kazališta koje se odvija izvan naših repertoarnih utvrda, a sadržajno je relevantnije od velikog dijela institucionalne produkcije, donosi predstava »Kućica za pse« autorskog tima u sastavu Romana Nikolića (redatelj), Dorotee Šušak i Marija Mažića. Ulazeći u problematiku kolektivne traume poraća, spajajući dokumentaristiku i fikciju, grupa od pet glumaca otvara »neizgovorivi« sadržaj obiteljskih odnosa.

Naglasak je na transgeneracijskom prijenosu traume s roditelja na dijete. U obje obitelji rastavljenih roditelja koje sjede za teškim drvenim stolom i pokušavaju (ali jedva da uspijevaju) pojesti malo juhe prisutno je stalno kruženje oko traume, osciliranje između ekscesnog ponašanja i potpune povučenosti u šutnju, no kako napreduje devedesetominutna predstava, tako njihovi međusobni odnosi sve više eskaliraju, dovodeći do (pomalo isforsiranog) finala. Kostimografkinja i scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin sugestivno stvara ozračje puste kuće, svedene na elementarnost stola, tanjura za juhu, kutije papirnatih maramica i dječje zbirke kositrenih vojnika, dok publika okružuje izvođače sjedeći iza njih, uza zidove pravokutne prostorije.

Izbjegavanje iskrenosti

Linija pripovijedanja otac/kći i dramaturški je i glumački bolje vođena od linije majka/sin. Dušan Gojić (otac) i Jelena Graovac Lučev (kći) razmjenjuju formalne ljubaznosti, uredno jedan drugoga pitaju »kako si« i odgovaraju standardno zatvoreno »dobro sam«, ali jasno nam je da ispod toga spava neka opasna emocionalna neman. Sudeći po kratkom očevom ispadu bijesa prilikom sjećanja na pokušaj da kćer poduči matematici, prepoznajemo i da iz tog naizgled posve pasivnog oca može prokuljati surovost, grubo vrijeđanje kćeri, a ne samo blagost i srdačnost. Ali ono što uznemirava dok gledamo ovu izvedbu dugo je vremena teško definirati, sve dok u završnoj sceni ne čujemo monolog »što ti nikad neću reći, tata« ili govor kćeri u izvedbi iznimno potresne Jelene Graovac Lučev.

Foto Arterarij

Kći bolno proziva očev polu-život pretvaranja da je sve u redu, zatvaranja i od nje i od svijeta, skrivanja u kuharske i televizijske rituale svakodnevice. Otac nikada ne dobiva psihološku pomoć oko silovanja koje je pretrpio u ratnim godinama, niti je u stanju i s kime o tome govoriti. Kći zbog toga također postaje emocionalno smrznuta, ukočena, pomalo odsutna iz zone ljudskog kontakta. No, njezin teški, gotovo stoički izgovoren solilokvij o tome zašto joj se kao odrasloj osobi gotovo nemoguće vraćati ocu u kuhinju sa spuštenim roletama, za stol gdje otac i dalje sjedi u zarobljeništvu svoje traume i zatvorene rutine, jedan je od najžalosnijih u recentnom glumištu. Jer otac je stalno poziva da mu češće dođe u posjet. Ali to »lažno jastvo« koje joj nudi i kojim jedino i raspolaže zapravo je gore čak i od urlanja tijekom scene podučavanja matematike. Graovac Lučev kao kći pokušava se osloboditi roditeljskog programiranja, pa čak i pokrenuti oca prema mogućnosti terapije. To joj ne polazi za rukom. Ono što je na sceni bolno tiče se upravo kombinacije kćerine strpljivosti za tatu i tihog očaja jer ga ne može pokrenuti.

Teret nerealne krivnje

U odosu majke (Anita Matić Delić) i njezina sina (igraju ga Nikola Nedić i Davor Tarbuk) trauma je vezana za činjenicu djetetova skrivanja u pseću kućicu tijekom zločina kad su dječakovu majku silovala trojica muškaraca. Ovdje pratimo majku ukočenu od žalosti koja se polako otvara nekom nevidljivom terapijskom ili isljedničkom sugovorniku, govori o raskomadanosti svog tijela tijekom čina silovanja i hvata se ukoštac s osjećajima nemoći i nerealne krivnje svog odraslog sina. Sin je pritom jednako iznutra »raskomadan« kao i lik majke, točnije psihološki podijeljen na čovjeka (Nedić) i psa (Tarbuk), pri čemu je pas mnogo pribraniji, žešći i samosvjesniji od svog ljudskog dvojnika. Nikola Nedić ima posebno težak zadatak jer tijekom izvedbe prolazi skalu od ljutitog otpora da uopće razgovara s majkom do potrebe da joj prvi put u trideset godina pogleda u oči i kaže što ga muči. Nedić je glumac koji vrlo snažno i precizno igra ovu emocionalnu amplitudu, potencirajući određenu sirovost srama, gnjeva, žalosti, vezanu i za činjenicu da je njegov lik ostao dekadama zarobljen u dječjoj dobi, baš kao i u kućici za pse.

Sjajan je i lik njegova dvojnika, psa ili »utjelovljenja traume« u izvedbi Davora Tarbuka: od savršeno uvjerljivog zbunjenog i ljutitog lajanja na početku izvedbe, preko prizora u kojima igra unutarnji glas sina, nagovarajući ga na zajedničku igru ili plesni odušak, Tarbuk je napravio ulogu za pamćenje. Anita Matić Delić u potpunosti je izašla iz svoje blaziranosti satiričke glumice koju poznajemo iz kazališta Kerempuh i hrabro se otvorila vrlo teškom iskustvu kanaliziranja iskustva ratne stradalnice i žrtve grupnog ratnog silovanja. Komunicirajući prvenstveno minimalnim pokretima diskretno uznemirenih dlanova i ukočenošću čitava tijela, Matić Delić zapravo na scenu donosi jednu razoružavajuću blagost, pomiješanu s osjećajem krivnje za sinovljev i svoj »obustavljen« život. I u načinu na koji sluša, hrabri i tješi sina, pokušavajući mu pomoći da izađe iz vrlo surove traume, Matić Delić je iznimno topla i predana majka, do zadnjeg atoma predana tome da nađe put do svog djeteta. Također uloga za pamćenje. Tim više jer se pokazuje da borba za vlastito dijete može trajati desetke i desetke godina.

Trajna povezanost roditelja i djeteta

Mnogi su suvremeni psiholozi ukazali na činjenicu da poratna društva imaju velikih problema s iskazivanjem takozvanih pozitivih emocija, upravo zato što im se one iz iskustva traume čine »nerealne« ili gotovo nedostižne. Dramaturginja Dorotea Šušak i ovom predstavom potvrđuje svoj interes za detabuiranje društvenog nasilja, ali i za tematski rad na etici oprosta. Glumačku ekipu treba pohvaliti zbog velike profesionalne predanosti i (gotovo kliničke) dubine sondiranja traume. Problemi »Kućice za pse« vezani su i za njezine najbolje strane: Romano Nikolić kao redatelj voli emocionalne eksplozije na sceni.

One ponekad dolaze u tako gustim intervalima da ne postižu intenzitet kojem teže. Općenito predstava »navaljuje« na gledatelja i svojim komornim dizajnom i načinom na koji je glumački postavljena, što u istoj mjeri i grabi pozornost i pomalo guši publiku. To je i jedan od razloga zašto je odnos kćeri i oca postavljen kazališno slojevitije od odnosa majke i sina: katarza između kćeri i oca nije posljedica najveće moguće direktnosti (koju rijetko kada živimo), nego istinitosti kćerinog empatičnog razmišljanja oko razloga koji sprečavaju rušenje uigrane distance.

U cjelini, »Kućica za pse« je kazališni događaj koji se snažno usijeca u gledatelje i oslobađa nas i privatne i javne nemuštosti oko sagledavanja posljedica življenja s iskustvom ratnog silovanja, prisutnih dugo nakon formalnog završetka vojnih sukoba. Sam završetak izvedbe, prolongirano dugim zagrljajem majke i sina, također upućuje na bolnu i stvarnu potrebu zacjeljivanja obiteljskih rana nastalih u ratnim devedesetima.

I baš je to velikodušno glumačko iskazivanje trajne potrebe bliskosti na relaciji dijete/roditelj umjetnički i etički doseg ove predstave. Jer trauma zapravo nije slijepa ulica. Moguće je doživjeti i posttraumatski rast, sazrijevanje, zacjeljujuće oslobađanje od dugo zapretene boli.