Marin Mandekić

“Netko navečer gleda televiziju, a ja – trčim”: Ultramaratonac trčeći stigao od kastavske šume do Mont Blanca

Katarina Blažević

Foto privatni album

Foto privatni album

"Odabrao sam taj način života i to je kao što kažem - način života, a ne moj hir"



Čini se da za njega granice u trčanju i sportu općenito ne postoje. Marinu Mandekiću Alpe nisu nepoznanica jer je još 2022. godine istrčao hrvatski i balkanski rekord na glavnoj Ultra-Trail du Mont-Blanc utrci, dok se prije otprilike mjesec dana odvažio na povratak, ovoga puta u sklopu TDS trail utrke. Stazu dugu 148,4 kilometra s 9.306 metara uspona član Atletskog kluba Rika savladao je za 24 sata i 39 minuta, što mu je donijelo 35. mjesto u ukupnom poretku, 34. u muškoj konkurenciji, kao i drugo u svojoj starosnoj kategoriji.


Iako će reći kako smatra da godine i nisu toliko bitne u ovom slučaju, treba naglasiti kako je Marin u 47. godini života, a s trčanjem se krenuo baviti prije desetak godina. I u tih desetak godina stigao je od kastavske šume i statusa početnika do Mont Blanca i društva najboljih ultramaratonaca. Biti 35. od dvije tisuće natjecatelja koji su stigli iz raznih dijelova svijeta… Definitivno nije mala stvar.


Nema odmora


Je li ova utrka nešto najizazovnije što ste dosad prošli?


Foto Marko Gracin

Kastav 25.09.2024.
Marin Mandekic ultramaratonac
Foto Marko Gracin




– Rekao bih da mi je najizazovnija utrka bila Adventure Race, utrka koja traje nekoliko dana, odnosno ima oko 500 kilometara, a kombinacija je bicikla i trčanja, navigacije i kajaka. To je možda najteže, ali od trail utrka ovo je najteža na kojoj sam nastupio. Odličan uspjeh? Jako sam zadovoljan, iako možda ne toliko vremenom koji sam postigao jer znam da mogu sigurno bolje. Ali, s obzirom na konkurenciju i koliko sam zapravo malo trenirao jer sam većinu godine bio ozlijeđen, prezadovoljan sam. Taj rezultat, 35. mjesto, nisam očekivao s ovakvom spremom. Prvo što sam pomislio kada sam završio utrku je »hvala Bogu da je gotovo«, ha, ha. Na kraju mi je bilo dosta napeto jer sam zadnjih 30 kilometara pojačavao tempo i na terenu koji meni više odgovara sam napravio prednost pred konkurencijom. Kad uđeš u prvih 100, u toj konkurenciji nisu bezvezni trkači i jako je teško zadržati prednost. Na nizbrdicama sam pokušavao napraviti prednost, »stiskao« sam zadnjih nekoliko kilometara i to me jako iscrpilo. Adrenalin je proradio kada sam vidio nekoliko svjetala iza mene, napravio sam par minuta prednosti u kilometar i pol.


Kako su izgledala ta 24 sata u smislu odmora, hrane, odlaska na WC?


– Odmora praktički nema. Stalno si u pokretu, jedini odmor je ako dođeš na okrepu i nešto pojedeš. Ja sam gledao da čim manje sjedim i sve s nogu uzmem. Najbolje bi bilo hraniti se tijekom utrke i ove godine sam promijenio to u odnosu na inače. Jeo sam, zapravo pio tekuću hranu, elektrolite i ugljikohidrate u tekućem obliku. Eventualno se nešto kruto jede na tim okrepama da ti smiri želudac, a na WC zapravo i ne ideš. Često na početku utrke većina krene prejako i onda te »stisne«. Čim opteretiš tijelo toliko jako, ono te hoće nekako zaustaviti i najčešće je to da moraš ići na WC. Kako već imam iskustva s tim utrkama, nije mi se to dogodilo do pred sam kraj.


Što trkači inače najviše jedu na ovako zahtjevnim utrkama?


Privatni album


– Panceta i tortilje su mi dosad bile glavna hrana na utrkama, iako sam sada to pokušao smanjiti i bio na tekućoj hrani. Sve skupa me to koštalo nešto vremena jer sam unosio toliko tekućine pa sam češće išao na WC. Mislim da je svejedno to bio pun pogodak, jedino što još moram smisliti kako to sve ubrzati i ići manje na WC. To se moglo još poboljšati.


Realni kontekst


Oko mjesec dana proveli ste u Francuskoj jer ste se ondje i pripremali. Je li moguće pripremati se u Hrvatskoj za ultra trail utrke?


– Za svaku utrku je velika prednost kad poznaješ stazu. Pogotovo u Alpama, što je nešto sasvim drugačije nego kod nas. Tu možeš najveći uspon napraviti od mora do vrha Učke i to traje sat i pol. I to je puno, ali tamo usponi traju i po tri sata. Konstantno ideš uzbrdo i nema odmora nimalo. Kod nas to ne možeš doživjeti i po meni je najbolje isprobati na stazi od utrke. Poznavanje staze, a onda i sebe, koliko možeš proći koji dio staze, je jako važan. Staviš se u svoje realne mogućnosti. Kada smo završili pripreme po stazi sam otprilike znao koje su moje mogućnosti i koliko to brzo mogu završiti. Kada pogledaš rezultate od prošle godine, možeš se i svrstati otprilike u poredak. Puno ljudi tu napravi grešku pa ili krenu prejako i misle da mogu jače, a onda ne završe utrku ili budu razočarani rezultatom, ili idu previše konzervativno jer misle da su preslabi. Ovako se ubaciš u realni kontekst i možeš točno znati koliko brzo krenuti i koliko ti treba za koju dionicu. Treba izvagati i koliko nositi tekućine i hrane sa sobom jer ćeš ovisno o tome ići sporije ili brže.


Kakva je konkurencija bila na ovoj utrci, ali i općenito u trail trčanju?


– Najjači svjetski trkači, rekao bih, su Francuzi i Španjolci. Oni imaju Alpe i Pireneje, a popularno je dosta i u SAD-u. Nastupio sam na nekoliko svjetskih prvenstava i tu su najčešće te tri nacije u samom vrhu. Hrvatska? Slabo stojimo. Imamo jako malo ljudi koji se bave tim sportom i inače trčanjem općenito. U cijeloj atletici nemamo jake predstavnike, a najviše radi toga jer nema sustava koji bi ulagao u sport i gradio sportaša od malih nogu. Klubovi nemaju novaca da bi imali i trenera, fizioterapeuta, psihologa… Obično trener previše opterećuje klince i oni odustanu kada dođu u neki period gdje mogu reći ne. Tu je najveća greška našeg sporta, i ako sam roditelj ne pogura i ne uloži cijeli svoj život, kao što su na primjer Kostelići, onda nema napretka.


Kako se financijski snalazite u sportu u kojemu baš i nema sponzora? Pati li vaš posao, odnosno obrt?


– Posao pati jer moraš dovoljno trenirati i sada sam u Francuskoj bio više od mjesec dana kako bih se pripremio. Moja firma za izradu i montažu PVC stolarije je radila, ali nije to bilo punom parom kao kada sam ja ovdje. Odabrao sam taj način života i to je kao što kažem – način života, a ne moj hir. Svaki dan već deset godina trčim i lijepo mi je u kastavskoj šumi. Netko navečer sat i pol, dva gleda seriju ili film, a ja u to vrijeme trčim.


Prirodan teren


Kada ste se uopće počeli baviti trčanjem?


Privatni album


– Dosta kasno sam krenuo, kada sam imao 35 ili 36 godina. Prvo sam krenuo na nagovor prijatelja da otiđem na jednu utrku i ispalo je da sam bio bolji od onih koji su duže trčali. I ne zbog toga što sam bio spremniji od njih, nego zbog toga što je utrka bila na Golom otoku gdje su kamen i škrapa te je meni to bio prirodni teren. To mi je dalo malo elana da nastavim dalje. Onda sam išao po utrkama bez treninga, što nije nikako pametno. Prijatelj me nagovorio da krenem trenirati, dao mi je ideju da umjesto gledanja TV-a idem trenirati. Jednom sam probao i shvatio da se stvarno može. Malo po malo sam si prilagodio to vrijeme.


S obzirom na posao i pripreme za zahtjevne utrke, kako danas izgleda jedan vaš dan?


– Obično radim do otprilike 16 sati. Neki put je kancelarija, a neki put teren, montaža, što puno više volim. Čim dođem s posla, presvlačim su u robu za trčanje i idem najčešće u kastavsku šumu. Oko sat i pol do dva mi je prosjek. Nakon toga dođem doma i spremam ručak za drugi dan, za klince i firmu… Ponekad uspijem ubaciti i trening snage u teretani te sam otprilike oko 21 gotov s danom. Bilo bi idealno da mogu odmah i ići spavati, san je jedino što mi nedostaje.


Dosta kasno ste se počeli baviti trčanjem, kako su prijatelji i obitelj onda reagirali na tu promjenu? Jesu li bili i u strahu s obzirom na to da se ovdje radi o ekstremnom sportu?


– Često kažu da je to ekstremno, ali ja se s tim ne bih složio. Mi ne trčimo ni brzo, niti je to opasno, jedino što traje dugo i bude naporno. Od obitelji nisam imao podršku, oni tu potrebu za sportom nisu shvatili ozbiljno. Dosta su mi prigovarali oko toga, a ja mislim da nismo došli na svijet samo da radimo, nego i da uživamo. Razlog zašto sam i počeo s trčanjem je zbog toga što sam bježao od nekog pritiska da samo moram raditi. Ali, tu je moja partnerica Maja koja mi nadoknadi svu tu podršku. Ona se cijeli život bavi sportom i razumijemo se. Volimo slične stvari i mi smo na kraju krajeva i najbolji prijatelji, a ne samo partneri. Imamo divan odnos i bez takve podrške je teško. Jedno drugo guramo. Neki put ti bude teško i nemaš vremena, ne da ti se maknuti kad dođeš s posla. Onda te ta druga strana pogura.


Foto Marko Gracin


Ostati zdrav


Prije utrke mučile su vas ozljede. O čemu se točno radilo i do kakvih ozljeda najviše dolazi u ovom sportu?


– Ako puno treniraš i opterećuješ svoje tijelo, uvijek dođe do nekih napuknuća, istegnuća, i to bi se sve dalo riješiti da ne moraš raditi osam sati, nego da možeš dovoljno odmarati. Kako mi ipak nismo profesionalni sportaši, onda se skupe ozljede i to sve skupa potraje. Zadnjih pet, šest godina sam stvarno navukao puno ozljeda i prošlu cijelu godinu nisam trčao. Kombinirao sam onda bicikl. Prije Francuske mi se dogodila ozljeda koljena, upalila mi se patelarna tetiva, i ništa nisam mogao raditi. Onda te to malo poljulja i pitaš se jesi li prestar za sve to, ali kada vidim svjetske rezultate koji su napravili puno stariji sportaši od mene, onda mislim da ima još vremena, ha, ha.


Koliko radite na mentalnoj pripremi?


– Mislim da tu osoba treba biti za to, rođena s jakim uvjerenjima da to može. Ali, s iskustvom se to isto nauči. Ja sam naučio na svojim greškama. Može ti se dogoditi svaki dan, kada i šećeš do dućana, da te nešto omete. Tako i u dužoj utrci imaš krizu gdje si možda gladan ili su ti se noge umorile. Ja sam naučio da sve te krize prođu. Treba biti uporan. Često trkači idu na psihoterapije, a išao sam i ja kada sam imao težu ozljedu pa me to poljuljalo. Tada sam sebi nisam vjerovao, je li sve ovo ispravan put, pa mi je trebalo pomoći. Najveći problem je zapravo ozljeda, pogotovo ako se natječeš na ozbiljnim natjecanjima, kao što su Olimpijske igre. Ja sam sada cijelu godinu prilagodio utrci u Francuskoj i onda 20 dana prije nego što sam trebao ići sam zadobio takvu ozljedu da sam trebao ići na operaciju koljena. To te onda naravno poljulja, iako s obzirom na moje iskustvo koje imam, mogu reći da me sada nije nimalo poljuljalo.


Bili ste drugi na PH-u odmah nakon Francuske. Imate li sada nekih planova, ali i neostvarenih želja u sportu?


– Imam nekoliko domaćih utrka koje mi dolaze kroz mjesec dana što bih volio dobro odraditi i biti na postolju. Najvažnije mi je da ostanem zdrav. Želja mi je otići u SAD na Western States. To mi je dugo godina želja, ali mora se posložiti da uspijem tako nešto iskombinirati. Tu je i glavna utrka UTMB oko Mont Blanca, gdje sam prije dvije godine otrčao i napravio hrvatski i balkanski rekord. Po meni to nije neko spektakularno vrijeme i htio bih napraviti bolje vrijeme na njoj. Mislim da to mogu, ali vidjet ćemo hoće li se sve posložiti.


Gurati djecu u sport


Član ste Atletskog kluba Rika od njegova osnutka. Koliko ste u klubu zadovoljni brojem članova i uspjesima?


Privatni album


– Klub je uvijek na nekoj razini, imamo najbolje rezultate u državi i imamo jake sportaše. Klub vodi nas pet, šest koji smo uvijek tu prisutni i koji sve zajedno dogovaramo i kombiniramo. Klub ima više od 100 članova, ali malo je aktivnih. Imamo nešto mladih i pokušat ćemo ih baš sada animirati da se kvalificiraju i odu na Svjetsko prvenstvo u skyrunningu za mlade. Išli smo nedavno, odmah nakon utrke u Francuskoj, u Španjolsku na svjetsku smotru u skyrunningu. Obično sam uvijek sportaš, a taj put sam bio voditelj cijelog tima. Ispalo je jako dobro, ekipa je bila super i napravili smo odlične rezultate. To je veliki uspjeh za klub. Mislim da je sport nešto u što bi svaki roditelj trebao gurnuti svoje dijete. Ne mora to biti natjecateljski sport. Imamo takav mentalitet i svi želimo da naše dijete bude novi Luka Modrić. Kada vidimo koliko je tih nogometaša isplivalo na svjetskoj razini, to je mali postotak. Ne treba klincima niti davati lažne nade, nego ih smjestiti u realnu sredinu. Preko sporta upoznaš ljude, sportaše, širiš taj krug pozitivnih poznanstava… U ovakvim sportovima kakvim se ja bavim se ispušta hormon sreće i svi su veseli i pozitivni. To odmah djeluje na kompletno društvo, ne samo na tebe kao pojedinca. Sport je jako bitan.