Robert Anic/PIXSELL
Sve velike kompanije imaju svoje registrirane lobiste u Parlamentu, poručuje Borzan
povezane vijesti
- Ovo su cijene goriva u cijeloj Europi. Hrvatska je u “zlatnoj” sredini, a uvjerljivo najjeftiniji benzin je u Rusiji
- Hrvatska će igrati s Francuskom u četvrtfinalu Lige nacija, evo tko nas čeka u polufinalu
- Sve je manje rođene djece u Hrvatskoj, veliki demografski obrat lani su donijeli strani radnici
ZAGREB – Dugoočekivani Zakon o lobiranju, koji od 1. listopada prvi put uređuje odnos između lobista i lobiranih osoba, stručnjaci pozdravljaju, ali ocjenjuju spornim da dužnosnici, za razliku od lobista, neće morati podnositi izvješća o sastancima.
“Apsolutno pozdravljamo novi Zakon”, poručuje vodeći hrvatski lobist Natko Vlahović, jedan od osnivača i bivši predsjednik Hrvatskog društva lobista te vlasnik Vlahović grupe.
Dugo očekivani Zakon o lobiranju, naglašava Vlada, iskorak je u borbi protiv korupcije.
Stupanjem na snagu 1. listopada prvi će se put urediti odnos između lobista i lobiranih osoba, tržišta čija je, navodi Vlahović, godišnja vrijednost procijenjena na oko 145 milijuna eura.
I dok još uvijek postoji percepcija o lobiranju kao korupciji, Vlahović kaže da je lobiranje dio demokratskih trendova na zapadu i neodvojivi dio zakonodavnih i poslovnih procedura – legalna i legitimna djelatnost kojom se promovira i brani interes.
Ustrojava se javni Registar lobista
Lobiranjem se smatra svaka pisana ili usmena komunikacija prema lobiranoj osobi kao dio promicanja, zagovaranja ili zastupanja određenih interesa te prenošenja informacija u vezi s javnim odlučivanjem radi ostvarivanja interesa korisnika lobiranja.
Lobist je, pak, svaka domaća ili strana pravna ili fizička osoba koja je upisana u Registar lobista.
Vlada je donijela Zakon, a sada na scenu stupa Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Upravo će oni u elektroničkom obliku voditi taj registar, koji je jedna od važnih odredbi novog Zakona.
Upis u Registar će biti obavezan i javan.
Pojam lobirane osobe odnosi se na dužnosnike izvršne i zakonodavne vlasti, uključujući i one na lokalnoj i regionalnoj razini, savjetnike i posebne savjetnike u ministarstvima, pročelnike u regionalnoj i lokalnoj samoupravi te određene osobe u tijelima s javnim ovlastima.
Vlahović procjenjuje da će Zakon time potencijalno obuhvatiti i do 20.000 dužnosnika, odnosno tri do četiri puta više nego što ih trenutno obuhvaća Zakon o sprječavanju sukoba interesa.
Prije prihvaćanja kontakta s lobistom lobirana će osoba morati provjeriti je li u Registru i kakav mu je status.
“Najvažniji je to segment Zakona, javnost će u svakom trenutku znati tko je lobist i s kojom misijom djeluje. Prema gruboj procjeni, u Hrvatskoj trenutno djeluje više od 200 lobista iz različitih sektora, ali točan broj saznat ćemo tek nakon stupanja Zakona na snagu”, ističe Vlahović.
Povjerenstvo će izricati i kazne lobistima koji krše Zakon i nisu upisani u Registar, a lobiraju.
Pravna osoba može biti kažnjena novčanom kaznom i do 20.000 eura. Osim novčanih kazni, sankcije idu i od upozorenja do zabrane obavljanja djelatnosti i brisanja iz Registra.
Povjerenstvu su, s obzirom na nove ovlasti i povećan opseg posla, odobrena sredstva za zapošljavanje pet novih zaposlenika. Posebna služba će imati voditelja i četiri savjetnika.
“Ova je djelatnost bila neopravdano stigmatizirana, pandan masonstvu, i izuzetno je dobro da se to regulira. Smatram da je hrvatskom pravnom sustavu to trebalo. Ne trebaju dužnosnici imati zazor od lobista, to su eksperti u svojim područjima, koji, ako svoj posao rade ex lege, mogu pomoći i trebaju im se otvoriti vrata”, kaže predsjednica Povjerenstva Aleksandra Jozić-Ileković.
Izvještaji o sastancima
Lobisti će jednom godišnje, do 31. ožujka, Povjerenstvu morati podnositi izvještaje o lobističkim aktivnostima u prethodnoj godini. Morat će izvijestiti s kime su se sastajali, što je bio dnevni red sastanka i cilj lobiranja, tko su bile lobirane osobe, koji su materijali pruženi lobiranoj osobi.
No, te informacije ipak neće biti javno dostupne.
“Ali, zatraže li novinari u svom istraživačkom radu od Povjerenstva da im dostavi informacije o tome je li u vezi s određenom tvrtkom ili lobiranom osobom bilo lobističkih aktivnosti, Povjerenstvo može odlučiti da se redakciji dostave ti podaci ako zaključi da se radi o tzv. prevladavajućem javnom interesu”, kaže Vlahović.
GONG upozorava da se time gubi smisao zakonskog uređenja lobiranja.
“Nije dovoljno samo da se zna tko su lobisti, nego da znamo i s kime su, kada i oko čega točno imali sastanke. I to u realnom vremenu, odmah nakon sastanaka”, ističe i dodaje kako je to suprotno preporukama OECD-a.
Za razliku od lobista, lobirane osobe neće morati podnositi izvještaje o sastancima.
Upravo to stručnjaci na ovu temu navode kao najspornije.
“Smatramo da je izostanak definiranja da i dužnosnici i službenici prijavljuju lobiranje vrlo problematičan za samu transparentnost rada tijela javne vlasti. Prethodna EU iskustva govore o tome kako bi odgovornost za izvještavanje o lobiranju trebale nositi obje strane”, navodi GONG.
I Jozić-Ileković smatra to nedostatkom ovog Zakona.
“Pitanje o kojem promišljamo mi u Povjerenstvu je što ćemo učiniti kada nas novinar i građanin pita je li neka osoba bila lobirana prije nego je donesen neki zakon ili odluka. Hoćemo li otvoriti predmet u svakom tom slučaju? Mislim mi ćemo svakako reagirati, ali da li tu informaciju možemo tražiti od lobirane osobe po Zakonu o pravu na pristup informacijama, neovisno o tome što u Zakonu o lobiranju to nije riješeno”, navodi.
Je li se lobistica sastala s ministrima?
Za dužnosnike je propisan i period “hlađenja” od 18 mjeseci nakon prestanka dužnosti, a prije bavljenja djelatnošću lobiranja prema tijelu u kojem je radio.
Važan je ovo pomak u antikorupcijskoj politici, međutim, prebacivanjem tereta izvještavanja isključivo na lobiste se gubi bitan aspekt transparentnosti, smatra i profesor s Fakulteta političkih znanosti Igor Vidačak, autor prve knjige o lobiranju na hrvatskom jeziku.
Iz Vlade poručuju da se na dužnosnike primjenjuju već drugi propisi, kao što su Zakon o sprječavanju sukoba interesa, o pravu na pristup informacijama, Kodeks ponašanja te da o važnim sastancima s trećim osobama moraju javnost obavijestiti na mrežnim stranicama tijela u kojem obnašaju dužnost i društvenim mrežama.
A što su važni sastanci, to nije definirano, uzvraćaju Iz GONG-a.
“Podnošenje izvještaja jednom godišnje otežava učinkovito praćenje lobiranja tijekom zakonodavnog procesa i smanjuje potencijal Povjerenstva da na vrijeme detektira i reagira na nezakonite pokušaje utjecaja”, ističe Vidačak.
Govoreći o problemu nejavnih izvještaja, navodi i primjer koji je ovog ljeta dospio u javnost, a odnosi se na vlasnicu PR agencije Ankicu Mamić i njezine izjave na sastanku s privatnim brodarima o “jako dobrim odnosima” s ministrima turizma i graditeljstva.
“Nedostatak javnog uvida u sadržaj izvješća veliki je nedostatak. Ako uzmemo za primjer nedavno lobiranje za interese privatnih brodara, javnost prema novom Zakonu vjerojatno nikad ne bi saznala je li se i na koju temu lobistica sastala s nadležnim ministrima”, kaže.
Vidačak smatra da je trebalo propisati i obvezu objavljivanja sastava radnih skupina u izradi zakona i akata ‘kako bi se osigurala istinska transparentnost i odgovornost u lobiranju.
U EU-u i lobisti i lobirani moraju izvijestiti o sastancima
Za razliku od Hrvatske, u institucijama Europske unije i jedna i druga strana moraju objaviti informacije o sastancima u Registar transparentnosti.
Parlament vrvi od lobista, a prepoznaju se po bedževima koje nose, kaže SDP-ova europarlamentarka Biljana Borzan.
Dodaje da zastupnici nose plave, a lobisti smeđe. Bez upisa u Registar ne mogu ni ući u Parlament.
“Mi moramo prijaviti na svojoj web stranici s kim god sjedimo i sastajemo se. Pa ako je sastanak bio i u Hrvatskoj. I naši asistenti isto. Ta transparentnost je posebno važna kada zastupnici podnose amandmane na zakone jer se onda može vidjeti njihov smjer djelovanja nakon sastanaka”, istaknula je.
Prema nekim procjenama, zakoni se u EP-u pod utjecajem zastupničkih amandmana mijenjaju u prosjeku 30 posto u odnosu na prijedlog Europske komisije, dodala je.
Zato i smatra da odgovornost izvještavanja o sastancima s lobistima najprije mora biti na dužnosnicima.
Sve velike kompanije imaju svoje registrirane lobiste u Parlamentu, poručuje Borzan.
“Kad smo donosili Direktivu o duhanskim proizvodima, samo je Philip Morris poslao 200 lobista u Parlament, a uzmite u obzir da je zastupnika oko 700. Zakon je bio zamišljen vrlo strogo, no dok je došao do usvajanja u Parlamentu se znatno razvodnio zbog utjecaja zastupničkih amandmana. A davani su, naravno, na osnovu izlobiranog”, navela je kao primjer.