Novi Zakon

Lobist Natko Vlahović: ‘Dobro je da će prvi hrvatski zakon o lobiranju biti i rigorozniji od briselskog’

Dražen Katalinić

Natko Vlahović / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Natko Vlahović / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Vlahović otkriva detalje novog zakona, poput onog na koji će način zakon tretirati državne dužnosnike u postupku lobiranja te koriste li vlade usluge lobista



Prvog listopada u Hrvatskoj na snagu stupa dugoočekivani Zakon o lobiranju. Za taj se zakon dugih 17 godina zalagao Natko Vlahović, koji je prva diplomatska i politička iskustva stjecao početkom 2000-ih u Washingtonu i Bruxellesu, a još 2012. osnovao potpuno neovisnu lobističku tvrtku, odnosno profesionalnu i transparentnu tvrtku za odnose s tijelima javne vlasti Vlahović grupu, što je, kaže, tada bila pogrešno shvaćena i bez presedana ideja u zagrebačkim poslovnim i vladinim krugovima.


Danas, uoči stupanja na snagu zakona kojim će u Hrvatskoj po prvi puta lobiranje biti definirano zakonskim propisom, Vlahović u razgovoru za Pogled otkriva detalje novog zakona, poput onog na koji će način zakon tretirati državne dužnosnike u postupku lobiranja te koriste li vlade usluge lobista.


Registar lobista


Hrvatska dobiva Zakon o lobiranju. Nedavno ste rekli da to nije tek puki kodeks ponašnja, nego zakon koji će po mnogočemu biti rigorozniji od briselskog. Po čemu konkretno?




– Naš zakon od lobista traži obaveznu registraciju u javni Registar lobista. Pri tome su lobisti svi oni koji lobiraju bilo kao fizičke ili pravne osobe. Dakle ne samo profesionalni lobisti nego i zaposlenici tvrtki koji za nju lobiraju (kao tzv. in-house lobisti), predstavnici udruženja i organizacija. Kada zakon ovih dana stupi na snagu, oni koji lobiraju, a nisu u Registru izlažu se kaznama do 20 tisuća eura. Svi registranti dužni su podnijeti godišnje izvješće o lobiranju, ako ga ne podnesu također će biti novčano kažnjeni. Treća stvar su sankcije za nedopuštene lobističke aktivnosti koje mogu značiti zabranu lobiranja čak i do pet godina. Bruxelles nije ni blizu takvih mjera. Europske institucije imaju dobrovoljnu registraciju interesnih skupina (lobista) i daleko fleksibilniji regulatorni okvir. Dodatni element kojim naš zakon dobiva na težini i obuhvatu je broj lobiranih osoba koje definira. Hrvatska je široko išla kod definicije tko su sve lobirane osobe tako da imamo dužnosnike, posebne savjetnike, te rukovodeće službenike, ali i čitav niz imenovanih i zaposlenih u tijelima državne uprave i jedinicama lokalne i područne samouprave.


Zakon predviđa osnivanje Registra lobista. Kakve će podatke takav registar sadržavati i hoće li biti javno dostupan, poput Registra branitelja?


– Registar lobista je javan i dostupan javnosti na pregled. U Registru ćemo prvi puta u Hrvatskoj vidjeti deklarirane lobiste, odnosno, sve one koji moraju lobirati usklađeno sa zakonom. Uz lobista, imati ćemo i područje interesa na kojem taj lobist radi. Važno je da Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kao provedbeno tijelo ima kvalitetno programsko rješenje koje će omogućiti lagano pretraživanje. Ono što neće biti vidljivo su informacije o interakcijama s lobiranim osobama. Ta informacija ostaje zatvorena i vidljiva je samo Povjerenstvu kroz godišnje izvješće koje svaki lobist mora podnositi do kraja ožujka za prethodnu godinu. Ipak, ovdje valja naglasiti da će i te informacije moći biti dostupne primjerice istraživačkim novinarima, a o njihovom upitu odlučivat će Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa.


Natko Vlahović / Foto: D. KOVAČEVIĆ


Lobirane osobe


Iako Hrvatska tek sada donosi Zakon o lobiranju, to ne znači da lobiranja nije bilo i prije. Kakvim su propisima bila regulirana takva lobiranja? Jesu li uopće bila regulirana?


– Lobiranje je legitimna djelatnost, sastavni element demokracije. Važno je da je postoji regulacija, a mi je do sada nismo imali. Propisi o lobiranju donose se primarno radi veće transparentnosti, tj. davanja uvida javnosti u to tko lobira, koje se teme lobiraju, za čiji interes. Drugi važan aspekt je uspostava tzv. higijene odnosa između lobista i donositelja odluka. Regulacija je važna i radi jačanja integriteta obnašatelja nositelja javnih funkcija, ali i suzbijanja neprimjerenih utjecaja. Kod lobiranja radi se o izravnom kontaktu s donositeljem odluka koje je u nejavnoj sferi, bilo da se događa na sastanku ili pisanim putem. Lobiranje međutim moramo promatrati kao dio šire aktivnosti, a to je neizravno utjecanje na donositelje odluka kroz utjecanje na javnost, najčešće putem medija. U tom smislu, sada je putem zakonskih odredbi regulirano lobiranje, međutim, velik dio utjecanja ostaje van zakona.


Zakon uvodi i pojam lobirane osobe, a za pretpostaviti je da je riječ o političaru. Tko sve dakle može biti lobirana osoba i koja su njezina prava i obveze?


– Lobirane osobe mogu biti sve osobe nadležne za javno odlučivanje. Bilo na državnoj ili na razini županija, gradova i općina. Bez obzira na to jesu li dužnosnici, rukovodeći službenici ili posebni savjetnici. Svi oni koji u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti rade na pripremi i izradi zakona, podzakonskih i drugih općih akata te strateških i planskih dokumenata. Njihovo pravo je znati tko ih lobira, u čijem interesu i s kojim ciljem. Zato se oni koji ih žele lobirati prilikom prvom kontakta moraju legitimirati i sve im to navesti. Njihova obaveza je provjeriti je li lobist u Registru, ako nije prijaviti to Povjerenstvu kao pokušaj prikrivenog lobiranja te prijaviti nedopuštene lobističke aktivnosti kao što su neprimjereno ponašanje, davanje lažnih informacija, nuđenje i davanje darova i drugih koristi, poticanje na kršenje propisa i standarda ponašanja. Ako lobirana osoba nakon prestanka dužnosti ili službe i sama želi postati lobist, neće smjeti lobirati tijelo iz kojeg je otišla u sljedećih godinu i pol dana, dok ne prođe tzv. vrijeme hlađenja. Za vrijeme dužnosti i službe lobirana osoba ne smije lobirati.


Dobra praksa u zemljama s uređenim lobiranjem je i da lobirane osobe kroz formu pretražive baze podataka javno izvijeste o sadržajima sastanaka s lobistima, kako bi postojala dvostruka provjera onoga što će lobisti podnijeti u godišnjem izvještaju, međutim zakon ih je kod nas od te obaveze izuzeo.


Lobistička udruženja


Postoji čitav niz interesnih udruženja u Hrvatskoj, kao u svugdje u svijetu, koja se predstavljaju kao udruge, a oformljeni su da zastupaju svoje interese, poput Hrvatske udruge banaka, Hrvatske udruge turizma ili, primjerice, Udruge za obnovljive izvore energije. Kako će njih tretirati novi zakon? Hoće li njihovo djelovanje zakon prepoznati kao lobiranje?


– Sva udruženja koja navodite, ako lobiraju prema lobiranim osobama, moraju se registrirati i deklarirati se kao lobistička. Inače se izlažu sankcijama. Smisao osnivanja i najčešće glavni fokus djelovanja takvih udruženja jest promicanje i zagovaranje interesa njihovog članstva kroz stvaranje povoljnog zakonodavnog okvira. A to je jako teško postići ako ne lobirate, odnosno nemate izravnu interakciju s onima koji pripremaju i donose odluke. Zakon je tu vrlo jasan. U Europskom registru lobista u Bruxellesu trenutno imamo 63 hrvatska subjekta, vjerujem da će velika većina tih udruženja biti i u hrvatskom registru. Lobiranje je legalan i legitiman posao i osobno mislim da bi što više organizacija trebalo koristiti lobiranje. Lobiranje u konačnici donosi bolja rješenja i kvalitetnije propise jer donosi širu sliku kroz razmjenu ideja i mišljenja. To su dobre prakse i za javni i za privatni sektor.


Ako se direktor Hrvatske udruge banaka, primjerice, sastane s ministrom financija ili direktor Hrvatske udruge turizma s ministrom turizma, to će se protumačiti kao lobiranje, a ministri će u tom slučaju biti lobirane osobe? Hoće li tada reagirati Povjerensto za sprječavanje sukoba interesa ili netko mora podnijeti prijavu Povjerenstvu?


– Bitna je srž sastanka. Sastanak je lobistički ako se utječe ili prenose informacije vezane uz javno odlučivanje. Međutim, ako je sastanak sazvalo ministarstvo kako bi im, primjerice, predstavilo novu poreznu reformu ili ih o njoj konzultira kao stručnu stranu, tada zakon kaže da se radi o aktivnosti koja nije lobistička nego konzultativna na inicijativu tijela javne vlasti. Ako su pak spomenute udruge tražile i inicirale sastanak, one bi već tada morale jasno navesti temu i cilj, ako je on lobistički ne ga skrivati nego ga najaviti. Takav sastanak oni kao lobisti trebaju navesti u godišnjem izvješću, to ne smiju propustiti. A ministarstva bi o svim takvim sastancima trebala ažurno izvještavati javnost u sklopu svojih komunikacijskih aktivnosti. To bi trebali biti normalni sastanci kao i dosad, samo što je teret izvještavanja stavljen na lobiste. Oni će morati evidentirati sastanak, temu, naznačiti funkciju lobiranje osobe. Da se vratim na vaše pitanje, problem mogu biti i nepotpuni izvještaji lobista gdje neće navesti neki sastanak, a još više da se događaju lobistički sastanci, a da lobist uopće nije u Registru niti je to javno tijelo provjerilo.


Lobisti nisu špijuni


U podjeli resora u Europskoj komisiji, Hrvatska je dobila resor Mediteran. Mnogi kažu da smo mogli i bolje proći, poput Litve, koja je dobila resor obrane. Jesu li u ovom slučaju lobisti mogli pomoći državi? Koristi li hrvatska Vlada usluge lobista u Bruxellesu?


– Tu se ne radi o lobiranju nego o političkom dogovoru i političkom odlučivanju, ciljevima i interesima koje svaka zemlja ima i koja smatra da ih možda može ostvarivati i kroz osobu povjerenika. Legitimno je imati visoka očekivanja od osobe na takvoj funkciji, a koliko povjerenici iz te pozicije mogu pridonijeti nacionalnim interesima svoje zemlje, to je drugo pitanje. Sigurno da kroz svoju osobu i djelovanje mogu pridonijeti vidljivosti i ugledu zemlje iz koje dolaze, da mogu utjecati na procese i odluke unutar Komisije.


Vlade koriste razne kanale za širenje svog utjecaja i ostvarivanje ciljeva, neke koriste i usluge lobista, ali to je više slučaj kada vlade trebaju pomoć na teritoriju SAD-a gdje im lobisti pomažu detektirati tko su lobirane osobe te im pripremiti i organizirati te kontakte ako do njih sami ne mogu doći. S druge strane, ti američki lobisti koje su strane vlade angažirale i platile, to moraju i deklarirati da rade kao tzv. strani agenti. Međutim, puno je češće da profesionalni lobisti rade za tvrtke, a ne za vlade.


Usluge lobiranja jako često se koriste u gospodarstvu, bolje rečeno biznisu. U čemu bi bila razlika između lobista i industrijskog špijuna?


– U tome što je industrijska špijunaža kazneno djelo, a lobiranje prihvaćena i legitimna aktivnost. Lobisti za svoje klijente, tvrtke ili udruženja informiraju, argumentiraju i zagovaraju određene politike ili prijedloge propisa u sklopu dijaloga izvršne i zakonodavne vlasti s privatnim i nevladinim sektorom. Priljev informacija i prijedloga koji im dolazi preko lobista je ključan za donošenje dobro izbalansiranih i pravednih propisa, jer zakonodavci ne mogu znati sve specifičnosti pojedine industrije, proizvoda, tehnološkog rješenja, sirovinskih baza, logistike i tržišta. Takav dijalog je nužan kako za donositelje odluka, tako i za privatni sektor i predstavlja krvotok za izmjenu i donošenje politika i propisa. Industrijski špijun ne lobira, nego se želi domoći poslovnih tajni konkurenta ili neke druge strane na nezakonit i skriven način, često krađom. Takve aktivnosti spadaju u domenu kaznenog zakona i s lobiranjem nemaju nikakve veze. Može li se industrijski špijun predstavljati kao lobist? Može, kao što se može predstavljati i kao liječnik, atomski fizičar ili knjigovođa, pod uvjetom da ponešto zna o tim profesijama. Ako netka tvrtka želi doći do poslovnih tajni konkurenta, neće angažirati profesionalnog lobista, nego profesionalnog kradljivca ili dobro pozicioniranog djelatnika konkurenta. Takvih primjera ima dosta u globalnoj poslovnoj praksi.


Natko Vlahović / Foto: D. KOVAČEVIĆ


Značajan korak


Kako lobiranje, barem u Hrvatskoj, dosad nije bilo regulirano jasnim zakonskim propisima, razvile su se svakakve teorije o tome što to lobisti i političari dogovaraju javnosti iza leđa. Mnogi stoga rade paralele s Bilderberg skupinom i Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu kao okupljalištem lobista i svjetske elite iza zatvorenih vrata, no takve se proglašava teoretičarima zavjere. Koliko (ni)su u pravu?


– Sve skupine i organizacije koje ste naveli imaju velike godišnje forume koje prate svi svjetski mediji. Sastanci i okupljanja u Davosu doista uvezuju najveće tvrtke, najmoćnije osobe, politiku, nevladin sektor i razgovara se o mnogim problemima i to vrlo otvoreno. Pravi je to poligon za brušenje ideja, komuniciranje i naravno lobiranje za svoje interese. Postoje i mnogi sastanci iza zatvorenih vrata koji će uvijek ostati takvi. Lobisti zastupaju interese, odlaze na mnoga mjesta gdje se moraju predstaviti ili savjetovati tako da su globalne konferencije su svakako mjesta na kojima djeluju.


Za donošenje zakona zalagali ste se dugih 17 godina. Jeste li zadovoljni konačnim tekstom zakona?


– Da, svakako! Hrvatskoj je trebao ovaj zakon već puno prije. Dobro je da ga je Vlada donijela, a sada je važno da regulator dobro monitorira provedbu i omogući kvalitetan dijalog i novu higijenu odnosa između politike i biznisa. Kroz godinu, dvije dana primjene zakona imati ćemo već bolje podatke i analitiku. Vjerujem da će zakon evoluirati i da će se proširiti područje interesa informacija koje javnost želi i treba znati. To je korak koji će također doći.


Socijalni partneri izuzeti


Zašto sindikati i Hrvatska udruga poslodavaca u kontekstu lobiranja ne spadaju u lobističke udruge?


– Aktivnosti HUP-a i onih sindikata koji djeluju kao socijalni partneri kroz tripartitno vijeće izuzeti su iz definicije lobiranja jer djeluju u skladu s posebnim propisima unutar zakonski dogovorene forme. Bilo bi dobro kada bi zakonodavac razjasnio odnosi li se izuzeće iz onoga što se smatra lobiranjem na sve ili samo na zakonske prijedloge koji su u socijalnom dijalogu, odnosno u godišnjem programu rada. HUP i neki sindikati su jasno registrirani u Europskom registru lobista, nema dileme da lobiraju za interese svojih članica te da zauzimaju i komuniciraju stajališta o zakonskim prijedlozima koji su i izvan socijalnog dijaloga.


Anti-korupcijski instrument


S obzirom na mogućnost javnog obznanjivanja podataka o tome tko je koga lobirao, stvara se dojam da bi Zakon o lobiranu u konačnici mogao utjecati i na borbu protiv korupcije?


– Ovaj zakon je i antikorupcijski instrument. Važno je osvijestiti i jačati transparentnost i integritet javnog odlučivanja. Ovaj zakon je okvir za bolju suradnju privatnog i javnog sektora i početi ćemo monitorirati nove odnose koje nismo da sada mogli službeno pratiti. Procesuiranje i sankcioniranje korupcije i dalje će se voditi u okviru kaznenog zakonodavstva i još je jednom važno istaknuti da je lobiranje legitimna profesija čija je metodologija nespojiva s podmićivanjem.