Povod razgovoru s Riječaninom Maurom Lacovichem, profesorom psihologije i psihoterapeutom, je knjiga naslovljena »Mi!« s podnaslovom »Pogled u svijet osoba s intelektualnim teškoćama«. Lacovich je urednik te knjige, predstavljene nedavno u riječkoj Gradskoj vijećnici u povodu obilježavanja 65. godišnjice djelovanja Udruge osoba s intelektualnim teškoćama Srce Rijeka, odnosno Kluba Srce.

Knjiga je plod višegodišnjeg rada članova Udruge, donosi njihove pisane i likovne radove u izvornom obliku, i doista je pogled u njihov svijet. Najveću pohvalu knjizi, na njezinom je predstavljanju dao Ozren Catela iz Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama, rekavši da bi ona trebala biti obvezna literatura na fakultetima svima onima koji se pripremaju raditi s osobama s intelektualnim teškoćama, da je ta knjiga – praksa, stvaran život.

Vođeni očekivanjima

Lacovich je bio dugogodišnji volonter u Klubu Srce, kao i dugogodišnji volonter u riječkoj Udruzi osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, autor je više knjiga iz psihologije, popularnih i stručnih, od kojih je prva, uputio nas je, naslovljena »Ima jedna priča«, vrlo brzo sama našla put do čitatelja, i to putem web stranice na kojoj ju se moglo kupiti. Lacovich je i autor dječjih slikovnica, edukativnih i terapeutskih, poput slikovnice »Oblačko« ili više slikovnica o avanturama čarobnjaka Pufića, od kojih je jedna nastala u suradnji s Theom M., dječakom s problemima iz autističnog spektra.

– Osobe s intelektualnim teškoćama svuda su oko nas, a mi o njima nerijetko imamo predrasude. Negativne predodžbe i stereotipi onemogućuju napredak i promjene, a u podlozi su mnogih problema s kojima se te osobe susreću. Ova knjiga, koja sadrži pisane i likovne radove osoba s intelektualnim teškoćama, omogućava nam uvid u njihov život i spoznaju koliko smo zapravo mi, vođeni očekivanjima i unaprijed zacrtanim idejama, odgovorni za njihove živote i mogućnosti koje često nemaju.

Ta sažeta informacija o knjizi »Mi«, Lacovichev je tekst na njezinoj poleđini, a na predstavljaju knjige je pojasnio:

Foto Sergej Drechsler

– Često je problem kada se osobe s intelektualnim teškoćama ukalupe u neku »kućicu«, u smislu što mogu i što ne mogu, pa se tako prema njima odnosimo. Ako im ne omogućimo da isprobaju nešto novo, izvan tih kategorija, oni to nikada neće imati priliku pokazati ni naučiti. Knjiga pokazuje da oni mogu više i dalje, i zato mislimo nastaviti s novim projektima.

Prije svega, prof. Lacovicha pitali smo kako je upoznao Klub Srce. Objasnio je da je nebrojeno puta prolazio pored kluba, u Ulici Prvoga maja, i pomišljao da je to mjesto na kojem se trude napraviti nešto dobro. Kasnije, kada su ga preporučili da u klubu vodi grupu podrške, uvjerio se da je to doista tako. Iza sebe je imao 10-godišnje iskustvo volonterskog rada u Udruzi osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, u kojoj je također vodio grupu podrške.

Početak putovanja

Kakav je bio vaš pristup članovima Kluba Srce?

– Došao sam bez nekog znanja o ovoj udruzi, njezinim članovima i djelovanju. Prvo jutro koje sam proveo s njima, dok su se oni pitali što od njih očekujem, pitao sam ih što bi oni željeli, da li možda da im ispričam priču. To sam pitao jer i inače u psihoterapiji puno koristim priče. Složili su se, i pričao sam im i čitao priče. Svidjelo im se, zapravo su bili oduševljeni, a tek kasnije sam shvatio u čemu je bila razlika od rada prethodnih grupa podrške, koje su imali. Nisam uveo strogu strukturu što i kada raditi, nisam forsirao što bi trebali raditi, nisam se postavio kao neki autoritet – njih sam pitao i pratio što oni žele i tome se prilagođavao. Prilazio sam im iz njihove perspektive, a priče su obilježile početak našeg putovanja. Iako su me doživljavali kao kormilara, ja sam sebe vidio kao putnika. Upravo je ta ravnopravnost u našem odnosu ključan faktor mnogih naših uspjeha.

Najljepša mi je uspomena promjena koje ne bih ni bio svjestan da mi u Udruzi na nju nisu skrenuli pozornost. Uočili su me kroz prozor dok sam hodao prema klubu, i pohitali po bilježnice i olovke, očekujući da ćemo pisati priče. Vidio sam da se nešto događa, iznenadio sam se. Prije smo razgovarali o pisanju i doznao sam da pisanje nisu voljeli, ali su sada tome željno pristupili. U Udruzi su me pitali što sam napravio da sada silno žele pisati, da se dogodila ta promjena? Samo sam im predložio da piše onaj tko želi, i kako želi, a tko ne želi radit će nešto drugo. Pratio sam kako se osjećaju koji dan, ništa nije bilo moranje, i pisanje je postalo zanimljivo.

Vratimo se na priče kao terapiju, a sami ste, kao i zajedno s članovima kluba, smišljali priče za njih.

– Da, pričali smo priče, i smišljali priče. Priče su važne u intelektualnom razvoju, uvažavao sam njihov doživljaj i razumijevanje priče. Iz toga kako netko razumije neku priču ponekad vidimo što ga možda muči, kako doživljava život i sebe. Svima se posebno sviđa priča »Mali žuti cvijet«. Ona kaže da je nekad davno u dalekoj Indiji posjetitelj ušao u neki vrt, gledao i osluškivao. Čuo je palmu kako zavidi mangu na njegovim lijepim narančastim plodovima, dok je mango zavidio palmi na njezinom prekrasnom lišću koje se njiše na vjetru. Orhideja je zavidjela ruži na njezinom mirisu… Svaka se biljka nešto žalila osim malog žutog cvijeta. Posjetitelj mu je prišao i pitao ga zašto se on ne žali, a mali žuti cvijet je odgovorio: Da je priroda htjela da imam lišće palme, plodove manga ili miris ruže – priroda bi mi to dala. Priroda je htjela da budem običan mali žuti cvijet, i ja sam odlučio biti najbolji obični mali žuti cvijet koji je ikada postojao. Jako vole tu priču, i kad je prepričavaju, mijenjaju je na način da se vidi da su se u njoj pronašli. Tako je ta priča materijal za razgovore. Kroz njih osoba zapravo uči o sebi – to je ono što se zove zrcalni neuroni u mozgu.

Priče su moćne jer daju nekako nježniji kontekst o stresnim situacijama. Uči se kroz metaforu: mali žuti cvijet je rekao palmi da je neće slušati, a zapravo će se osoba u obitelji, susjedstvu, znati postaviti u određenoj situaciji. Tako se uči kroz priče. I likovni radovi su odlična terapija, ali priča posebno angažira. Priča aktivira veći dio mozga, stvaraju se nove neuronske veze, učimo nove vještine, nova ponašanja. Dakle, osobe s teškoćama je važno uključiti, omogućiti im da pokažu što mogu, i pritom im dozvoliti da budu svoji, pratiti ih u njihovom tempu, a svemu tome treba pristup ravnopravnosti i strpljenja.

Članove kluba ste bez ikakve dramatike motivirali da počnu pisati, štoviše, neki su vam sami to predložili.

– Pisanje je postalo privlačno, no bilo je i onih koji nisu pisali. To sam poštovao, ali sam za neke bio siguran da žele, ali ih nešto sprječava. Tako je bilo i s članom koji je tjednima ponavljao da ne zna pisati. Uspio sam ga nagovoriti da mi kaže što vidi na sličicama koje smo koristili za smišljanje priča. Bio je tako ponosan dok ih je opisivao da me je pitao ako to smije zapisati. Savršeno je zapisao svoj opis sličica. Taj jednostavan primjer može nas naučiti kako neka ideja, ovdje ideja da se ne zna pisati, može lako postati objektivna istina, dio našeg identiteta. To nas uči da je važno ne forsirati ono što ne ide ili druga strana ne želi, već da je treba usmjeriti na ono što želi. Upravo usmjeravanjem na resurse koje osoba ima i koje koristi, možemo izgraditi most preko onoga što joj uzrokuje nesigurnost, strah, most preko pogrešne ideje koja je postala objektivna istina. Forsiranjem neželjene aktivnosti griješimo, a trebali bismo njegovati željenu aktivnost, dati informacije o mogućim aktivnostima, i pustiti da se osoba razvija u njoj prirodnom smjeru.

Foto Sergej Drechsler

Mnogo je primjera poput ovoga obilježilo moje putovanje s njima, a svi su me podsjećali na okrutnu stvarnost koliko je jezik moćan, koliko kategorija intelektualnih teškoća kreira epistemiologiju nekompetentnosti i nemogućnosti koja se ne preispituje. Mnoge od promjena, poput primjera člana koji nije mogao pisati, može se prepoznati u tekstovima i likovnim radovima u knjizi, samo treba uložiti malo truda. Mnogi su od pukog opisivanja sličica došli do uvođenja ideja i koncepata koji nisu bili na sličicama, a što se nastavilo u povezivanje istih u smislenu priču. I kroz te konačne smislene priče učili smo o sebi, o našim obiteljima, o odnosima, o razumijevanju svijeta oko sebe, o tome kako riješiti probleme. Dolazili smo do mnogih spoznaja i promjena koje bi se, onim pametnim stručnim jezikom, mogle kategorizirati kao napredak u kognitivnim sposobnostima.

Kako možemo mijenjati svoje predrasude?

– Moje iskustvo rada s obiteljima, jer sam i obiteljski terapeut, govori da osoba mora biti spremna sebe mijenjati, a to je najteže. Nekad je to i napad na naše samopoštovanje jer mijenjamo sliku o sebi. U psihoterapiji – kad roditelj dovede dijete na terapiju – vrlo brzo će gotovo svi terapeuti reći da prije svega psihoterapija treba roditelju, roditeljima.

Izložen mobingu

Vi imate svoju priču o početku svoga školovanja koje nije smjelo biti kakvo je bilo, o svom osnovnoškolskom obrazovanju.

– Podsjeća me puno toga na moju osobnu priču. Završio sam osnovnu školu s prosjekom 2,7, i to jedva. Većina ocjena mi je bila poklonjena, što iz sažaljenja jer nemam sposobnosti za razumjeti gradivo, što iz lijenosti nastavnika kako ne bi morali dolaziti u školu ljeti na popravni ispit. Osim što me se redovito podsjećalo na sve ono za što nisam sposoban i što nisam u stanju razumjeti, imao sam i razgovore sa stručnim suradnicima u kojima se procjenjivalo imam li intelektualne teškoće. Nisam bio jedini, ali nisu svi, nažalost, bili tvrdoglavi kao ja da ne slušaju što im se govori.

Predavala mi je jedna nastavnica iz čijeg sam predmeta imao 2 i to samo zato, kako mi je rekla par stotina puta, jer mi ona to poklanja. Kada bih dobio 4 ili 5 na testovima, rekla bi da je to bilo slučajno jer da nisam sposoban dobiti takvu visoku ocjenu. Često mi te ocjene ne bi ni upisivala u dnevnik pa tako ni uzela u obzir prilikom zaključivanja ocjena. I došla je tako srednja škola koju sam završio s odličnim i gdje sam iz istog predmeta imao ocjene 4 i 5. Odnio sam jednom toj nastavnici iz osnovne škole pisani ispit iz srednje pa je rekla da to nije moje. Zatim sam joj odnio drugi s potpisom profesorice i potvrdom da je to moje. Pitala je: »Pa dobro, u čemu je onda bio problem kod mene?«, »Očito ne u meni«, odgovorio sam.

Poslije ste studirali i postali profesor psihologije, kasnije i psihoterapeut, pa otišli u Irsku.

– Na poslu sam bio izložen mobingu, ali i žrtva prevare u psihoterapijskoj školi gdje sam iskorištavan, pa sam odlučio otići u svijet gdje se kompetentnost cijeni. U Irsku sam samo otišao, bez planova i sigurnosti jer takav korak je lakše napraviti bez anksioznosti planiranja i razmišljanja koje nas blokira.

Niz godina sam bio stručni suradnik volonter u udrugama koje smo spomenuli, a onda sam prije pet godina otišao u Irsku. Zadovoljan sam, tamo sada studiram i radim. Između ostalog, radio sam i u dječjem vrtiću, a uz to sam radio psihoterapiju. Sve sam to prestao raditi jer sam sada upisao poslijediplomski studij iz ovisnosti. Radio sam neko vrijeme i s beskućnicima, a sada radim s ovisnicima, odnosno korisnicima supstanci, kako se to u Irskoj službeno naziva.

Važne su udruge poput Kluba Srce jer su osobama s teškoćama obaveza, kao i nama svaki dan ići na posao i raditi, susretati kolege, surađivati.

– Oni i doživljavaju dolazak u klub kao rutinu, kao ići na svoj posao. Važno im je da imaju interakciju, prijatelje, da uče neke nove stvari, da razmijene iskustva, da se osjećaju prihvaćeno, da su dio društva, a svi imamo tu evolucijski uvjetovanu potrebu za grupnim pripadanjem.

Izolacija, separacija, integracija, inkluzija

Prof. rehabilitator Nataša Tomljanović u predgovoru knjizi »Mi« zapisuje: »Osobe s intelektualnim teškoćama imaju ograničenja koja ih prate cijeli život u usvajanju akademskih znanja, životnih vještina, orijentaciji, snalaženju i razumijevanju. Međutim, životno važne potrebe ne poznaju granice koje ponekad vrlo rado postavljamo pred njih u svojim predrasudama. Predrasude su te koje nas čine ograničenima, a ne osobe s intelektualnim teškoćama. Jer one žele, hoće, a puno toga i mogu! Potrebno ih je uključiti i omogućiti im da pokažu koliko i što mogu i pri tome im dozvoliti da budu svoji. Dobra i pozitivno organizirana sredina koja nudi mogućnosti rada, društvenu aktivnost, razvoj i napredak poželjna je sredina koju svaka osoba treba imati. Takva je osoba zadovoljna, razvija pozitivne osobine ličnosti koje doprinose boljem samoostvarenju i integraciji u užu i širu društvenu sredinu.«

– Naravno. S osobama s teškoćama u razvoju društva su prošla četiri faze: prvo je bila izolacija, zatim separacija u druge škole, onda je došla integracija u školama s drugom djecom što također nije išlo, pa se došlo do inkluzije – do toga da svi pomognu toj osobi da se uključi i postane dio društva. Inkluzija podrazumijeva i to da imamo razumijevanje da se svi razlikujemo. U Irskoj sam radio u vrtiću koji su pohađala i djeca koja imaju teškoće. Sva druga djeca potpuno su ih prihvaćala, pomagala im, pazila na njih. Bilo mi je fascinantno kako su četverogodišnjaci takvi, koliko su zreli.