Predsjednička kandidatkinja Možemo! Ivana Kekin u razgovoru za naš list pojašnjava svoju kandidaturu za predsjednicu Republike, te komentira političku situaciju nakon uhićenja dvojice dužnosnika HDZ-a koji su prije toga podnijeli ostavke.

Kako komentirate posljednje akcije represivnog aparata protiv uglenih HDZ-ovaca?

Sve je jasno. Radi se o potpuno istom poznatom modelu gdje HDZ-ovci, kad dođu na poziciju moći, na neku važnu funkciju, gradonačelničku ili na čelo državne tvrtke, misle da prvo trebaju namiriti sebe i svoje, zaposliti sebe i svoje. I ako treba nakrasti se za sebe i svoje. Jedina razlika je da imamo novog državnog odvjetnika i da je sada došlo do male promjene. A to je da je Plenković zaključio da mu njegove ne mogu više uhićivati dok su na funkciji, nego nakon toga. Tako i da nećemo više kao za vrijeme Šipekice imati uhićenje ministra subotom ujutro, nego uhićenje gospodina koji je prekjučer ničim izazvan dao ostavku, a bio je ministar.

Predsjedničke ovlasti

Zašto ste se odlučiti kandidirati?

Zaista mi se čini da mi dosad nismo imali ni predsjednika ni predsjednicu koji su koristili svoje Ustavom propisane ovlasti na način na koji se to treba raditi. Vrijeme je za predsjednicu nove generacije koja će svoju dužnost obnašati na način da kontinuirano progovara o onome što je u javnom interesu.

Ako pogledamo Ustav, tamo jasno piše da predsjednica ili predsjednik moraju brinuti za redovito i usklađeno djelovanje i za stabilnost državne vlasti. To znači da moraju brinuti za tri grane vlasti i institucije koje iz njih proizlaze. Ako institucije ne rade u javnom interesu i za opće dobro, zadatak je i obveza institucije predsjednice da na to upozorava. A mi u Hrvatskoj stvarno na dnevnoj razini svjedočimo krizi vođenja institucija, odnosno da one ne rade u javnom interesu.

U petak je bila prosvjedna akcija ispred Ministarstva zdravstva jer su naše institucije dopuštale da u bolnici godinama radi ginekolog koji je osuđen za silovanje pacijentice. I to se događalo na način da je on, kako stvari sada stoje, i dalje činio tu vrstu kaznenih djela. Dakle, čemu služi država ako institucije nisu u stanju zaštititi žene u primjeru ovakvog eklatantnog nasilja. Ili, to je jako dobar primjer, bili su potrebni hrabri građani koji žive kraj neke rijeke da brane njen izvor iako onaj koji tamo radi Hidroelektranu to očito radi protiv propisa ove države. Ali država je slaba, institucije su nezainteresirane ili korumpirane da zaštite taj interes.

Kao što sam koristila poziciju saborske zastupnice, a prije toga i aktivistice, i progovarala o tome što je protivno javnom interesu, tako ću koristiti i instituciju predsjednice koja je još važnija za to. Ona ima vidljivost kakvu nema ni jedna druga, ima snagu i na koncu konca i alate koji se prerijetko koriste – bilo da se traže tematske sjednice Vlade, bilo da se sazivaju sjednice Sabora, bilo da se zakoni šalju na propitivanje ustavnosti ako predsjednica ili predsjednik smatraju da su oni protivni Ustavu. Ja ću to sve koristiti.

Institucija kao ukras

Kako komentirate prijepore oko zapovijedanja vojskom? S jedne strane Ustav kaže da je predsjednik vrhovni zapovjednik, a malo dalje da on to može raditi samo u skladu sa Zakonom o obrani.

Kad je u pitanju zapovijedanje vojskom, ključno je da predsjednik ili predsjednica budu konzultirani i iznimno uvaženi u onim pitanjima koja su ključna za sigurnost zemlje. Dolaze li strani vojnici na naš teritorij, šaljemo li mi negdje naše vojnike? Važno je podsjetiti da predsjednik ili predsjednica imaju veliki legitimitet jer su izravno izabrani.

I trenutačnog predsjednika izabrao je impozantan broj ljudi. I ignorirati to, i izvoditi što trenutno radi Plenković, svodi tu instituciju na nekakav ukras, što je po meni derogiranje demokracije.

Kao predsjednica ne bih inzistirala samo da budem konzultirana, nego i da se moje mišljenje apsolutno, kao mišljenje institucije, uvažava. Što se tiče nekih nižih razina – kako vojska funkcionira, ona je sustav postavljen na hijerarhiji. Nije nužno da predsjednik Republike tu u svakom segmentu ima svoje prste. Ali kod ovih stvari koje su od direktnog značaja za sigurnost Hrvatske, za to se mora konzultirati predsjednik.

Vrijeme je za predsjednicu nove generacije – Ivana Kekin / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Zbog čega ste protiv uvođenja obveznog vojnog roka?

Protiv smo obveznog vojnog roka u ovom modelu kakav nam PR-ovski podvaljuje Ivan Anušić. Desnica to uvijek radi. Taj trik je već jako dosadan. Oni čitavo vrijeme stvaraju strah od vanjskih neprijatelja kako bi se održavali na vlasti.

To kažem iz perspektive psihijatrice. To je stari trik, da grupu možete najbolje ujediniti ako im kažete da postoji vanjski neprijatelj. Kažu nam da je sada situacija takva da moramo imati obvezan vojni rok. Što to znači? Dečke za koje znamo da nisu motivirani ići u vojsku, baš zato je vojni rok i ukinut, sada ćemo vaditi po ljeti s faksa osam tjedana da služe vojni rok.

Kakva bi bila vaša politika prema BiH s kojom imamo tisuću kilometara zajedničke granice? Rješavanje tamošnjih problema sliči na pokušaj rješavanja kvadrature kruga.

Prije svega ćemo se zauzimati za cjelovitu BiH. Te ideje koje se mogu čuti od pojedinih političkih aktera u BiH, da bi se neki dijelovi trebali odcijepiti, je put kojim sigurno ne bi trebalo ići. Trenutačni problem u BiH je i činjenica da tamo svi nemaju ista prava. I da Hrvati jesu u demokratski nepovoljnijem položaju. I to je problem. Ali problem je i to da i sada u ovoj situaciji svi građani BiH nisu u istom položaju kada dođe do izbora. U tom smislu Dayton i Dejtonski sporazum je imao svoju svrhu tada, i bio je važan za završetak rata u BiH. Ali danas, kad BiH treba krenuti u smjeru moderne, građanske, demokratske države koja ima pretenzije da uđe u EU, u čemu je treba svesrdno podržati, taj bi se sporazum morao novelirati na način da svi građani BiH imaju jednaku mogućnost i sudjelovati na izborima i biti birani. Kako će se točno taj model napraviti, jer to zaista jest kvadratura kruga, ja mislim da se to ne smije krojiti u Zagrebu.

Privatizacija zdravstva

Veliki naglasak u kampanji bit će izgleda na stanju u zdravstvu za koje tvrdite da je objekt tihe privatizacije.

Može se reći prilično glasne privatizacije.

Smatrate da bi se to sve moglo svesti na prebacivanje proračunskog novca u privatne džepove? Koliko ćete u kampanji inzistirati na ovoj temi?

Kada sam tek došla u Sabor, vrlo sam rano govorila o Medikolu. Znam da sam se iznenadila koliko je ljudi to pratilo. Prilazili su mi i mladi ljudi i govorili da je fenomenalno da sam otvorila tu temu. Tada sam i shvatila da tema zdravstva zanima ljude jer se ono tiče svih nas. Mladi, a pogotovo stari, jako dobro razumiju da je zdravstvo zajednički resurs. A i da imamo jako loših iskustava s privatizacijama.

Ovo što se sada događa na području zdravstva nije tiha, nego glasna strateška privatizacija onih dijelova koji su naplativi, tipa onkologija. A oni dijelovi koji nisu naplativi, primarna zdravstvena zaštita ili preventiva gdje nema para, na to se uopće ne misli. I to propada naočigled. Ja o tome ne mislim prestati govoriti.

Stvarno je vrhunski cinizam da se nama premijer fotografirao u privatnoj poliklinici kojoj građani plaćaju samo ove godine 22 milijuna eura za postupke na aparatu koji košta deset milijuna eura. I da on to predstavlja kao uspjeh hrvatskog zdravstva. A vrhunski cinizam je to da mu je kandidat za predsjednika vlasnik privatne poliklinike koja se isto namiruje od države.

Zanimljiv je detalj da je gospodin Primorac za državnog tajnika, u vrijeme dok je bio Sanaderov ministar, imao gospodina Dragana Schwartza koji je vlasnik te iste poliklinike u kojoj se premijer slikao. I to prezentirao kao uspjeh zdravstvenog sektora.

Koliko će taj proces napredovati i je li on nepovratan?

On u ovom času nije nepovratan. Ali on je dosta daleko odmaknuo. I da sutra dođe nova vlast, ne bi se mogle isti čas prekinuti sve spone. Jer bi se moralo unutar javnog zdravstva osigurati te kapacitete koje je HDZ strateški prepustio privatnicima koji sada cinično zapomažu da im svi govore da zarađuju velik novac, a da oni sutra prestanu raditi – kuda bi išli onkološki pacijenti. Pa sutra nigdje. Ali da dođe odgovorna vlast, onda bi si ona kao prvi prioritet odredila da te kapacitete osigura u javnom zdravstvenom sustavu. Ono što je problem je da privatno zdravstvo u svom načelu ima drukčiju logiku funkcioniranja od javnog.

Javno zdravstvo resurse raspoređuje na način da ustanovi koje su potrebe građana. Pa onda ulaže recimo u pedijatre i dječje psihijatre. Jer nam istih nedostaje, neovisno o tome što to nisu jako lukrativne specijalizacije. A vlasnik privatne poliklinike, kada zaradi novac poput gospodina iz Medikola, napravi bespravno vilu na Čiovu i tako uloži svoj novac. I to je razlika između javnog i privatnog zdravstva.