S obzirom na ritam objavljivanja samostalnih studijskih albuma »Luck and Strange«, peti studijski rad rock-legende Davida Gilmoura, mogao bi za danas 78-godišnjeg kultnog gitarista nekadašnje grupe Pink Floyd biti završni album.

Pa ako tako doista i bude, bit će to oproštaj u velikom stilu, jer riječ je, bez imalo dvojbe, o njegovu najboljem studijskom albumu, ujedno i zbirci glazbe i stihova koja će oduševiti svakog ljubitelja grupe bez koje je nemoguće zamisliti povijest i razvoj rock-glazbe.

Obiteljski posao

Gilmour se kao soloizvođač prvi put predstavio eponimnim albumom još davne 1978. godine.

Šest godina poslije uslijedio je »About Face«, a potom je »šutio« sve do 2006. i albuma »On An Island«, nakon kojeg je devet godina trebalo čekati na jako dobar »Rattle That Lock« (2015.), a isti je broj godina protekao od tog pa do krajem ovog ljeta objavljenog »Luck and Strange«.

I baš kod svakog od spomenutih albuma bio je na novom uratku vidljiv napredak, a isto je i s ovim koji je, kao i odličan prethodni, napravio uz veliku pomoć svoje supruge, književnice Polly Samson, koja je autorica većine tekstova koji su tematski okrenuti prolaznosti, starenju i smrti.

To je, s obzirom na prilično poodmaklu dob Gilmoura, sasvim i logično, a svakako valja napomenuti da je uz supružnike na albumu u nizu pjesama sudjelovalo i njihovo troje (od četvero) djece, što cijeli projekt čini u velikoj mjeri obiteljskim poslom.

I to dobrim.

Potvrđuje to i sam Gilmour, koji ovaj album smatra svojim najboljim radom još od 1973. godine i kultnog albuma svjetskog rocka, ploče »The Dark Side of the Moon«.

Abum otvara instrumental »Black Cat«, koji nudi onaj tako prepoznatljiv Gilmourov slow-hand solo, što je najbolja moguća pozivnica za ljubitelje Pink Floyda kojima će se svidjeti i sličan prozračni folk akustični instrumental »Vita Brevis«.

Ostalih sedam pjesama znatno je kompleksnije i zahtjevnije, pri čemu će pažnju mnogih najprije privući »Between Two Points«, obrada pjesme britanskog sastava Montgolfier Brothers. Pjesma se ističe stoga što su i Floydi i Gilmour rijetko obrađivali tuđe pjesme, a za ovom je obradom Gilmour posegnuo stoga što se ozračje i tekst pjesme koja govori o sve jačem osjećaju rezignacije zbog prolaznosti idealno uklapa u središnju temu cijelog albuma.

Ova je pjesma drukčija i stoga što je pjeva (i uz to svira i harfu) Gilmourova i Pollyina kći Romany. No i u njoj se itekako, ponajprije zbog sjajne Gilmourove gitare, osjeća nasljeđe Pink Floyda.

Autobiografija

Te su poveznice s prvacima psihodeličnog rocka još uočljivije u ostalim pjesmama. Naslovna »Luck and Strange« autobiografski je osvrt na dosad proživljeno, od davnih dana neimaštine nakon Drugog svjetskog rata pa do današnjice, kada sa 78 godina ne znaš koliko ćeš još uopće živjeti.

Pjesma počinje uz jazzy folk uvod, a potom se pretvara u klasičnu srednje brzu a la Pink Floyd baladu, pri čemu toj flojdovskoj nostalgiji pripomažu ne samo Gilmourova gitara i glas nego i činjenica da je u njoj iskorištena 2007. stvorena snimka klavijatura Richarda Wrighta, člana temeljne postave grupe Pink Floyd.

»The Piper’s Call« poigrava se biblijskim motivima i temama želje za vječnošću, odnosno prodajom duše đavlu, pri čemu u višeglasnom pjevanju pratećih vokala ima podosta pinkflojdovskog ozračja. Sjajna je »A Single Spark«, melankolična i polumračna pjesma utemeljena na glasovitoj rečenici Vladimira Nabokova o tome kako je naše postojanje samo kratki bljesak svjetla između mraka prije i poslije toga.

»Dark and Velvet Nights« čvršći je spoj funk i rock zvuka, a zanimljivo je da je riječ o stihovima koje je Polly Samson napisala u povodu njihova pomalo davnašnjeg vjenčanja! Slijedi potom lijepa sanjiva rock-balada »Sings« s gorkim zaključcima o nemogućnosti usporavanja vremena da bi sve kraju bilo privedeno najdužom pjesmom albuma, pomalo grandioznom »Scattered«, koja počinje okucajima pulsa poput »The Dark Side of the Moon«, potom klavijature namjerno oponašaju Wrightov pristup sviranju, a kasnije u načinu sviranja gitare imamo čisti hommage glasovitoj Gilmourovoj gitari na isto tako klasičnoj Pink Floyd temi »Comfortably Numb«.

U ovu je pjesmu Gilmour uključio sinove: Gabriel pjeva, a Charlie je napisao dio teksta pjesme koja govori o prolaznosti i o tome kako vrijeme ne sluša ničije želje.

Promoturneja

Sve u svemu, Gilmour nam je podario divan i emocionalno vrlo dojmljiv album kroz koji daje pregled svog života izražavajući istodobno zadovoljstvo i strah – zadovoljstvo zbog proživljenog i učinjenog, a strah zbog skorog nestanka.

Kad je prije devet godina objavio »Rattle and Lock«, Gimour je jedan od prvih koncerata tadašnje svjetske turneje održao u Puli. I za ovaj se album priprema turneja, a doista bi bilo divno kad bismo iz pulskog amfitetara opet mogli slušati neponovljivu gitaru Davida Gilmoura.