Moćan i dojmljiv roman o značaju očinstva, ali još i više pitanju identiteta, stvorila je Julijana Adamović. Vrijednost ovog sjajnog romana, naslovljenog »Oče, ako jesi«, uočljiva je u svim bitnim elementima književnog stvaralaštva, od jake priče, upečatljivih likova, načina izražavanja i pristupa kompoziciji pa do svijeta ideja i poruka koje čitatelj usvaja prateći likove i njihove živote u razdoblju od početka prošlog stoljeća pa do kraja osamdesetih godina tog vijeka.

Uvodna priča nudi nam lik novinara Damjana Kneževića kojeg 1988. godine pogodi saznanje kako je umro general Ljubodrag Đurić, čovjek koji bi, smatra Damjan, mogao biti njegov otac. Naime, još od dvanaeste godine kad je slučajno saznao da osoba koju je on smatrao svojim ocem to biološki nije, Damjan pokušava otkriti tko je bio njegov otac. U tim će traženjima naići na spoznaje, podatke i zapise koji će biti vezani uz neke druge ljude, a znatan dio njih će, baš poput njega, tražiti svoje obiteljsko podrijetlo, točnije pokušavati saznati tko je bio njihov otac pa će stoga ovaj roman u svom najvećem dijelu pružiti priče o ljudima koji traže svoje očeve pri čemu ta traženja najčešće završavaju neuspješno ili krajnje razočaravajuće, što autoricu u jednom trenutku opravdano dovodi do zaključka kako je »pojam otac prostor koji ponajmanje popunjava biologija«, odnosno biološki otac može biti puno manje otac od muškarca koji biološki nema veze s tobom, ali te odgojio i dao ti svu potrebnu pažnju.

Nesretni likovi

Životne priče koje to potvrđuju autorica iznosi kroz nesretne i patničke likove (Borbala Nađ, Pal Nađ, Jerolima Čolak, Marija Čolak, Eržebet Nađ…) čiji se životi odvijaju od prostora hercegovačkog krša, preko slavonskih i mađarskih ravnica do Beograda, a u najvećem su svom dijelu vezani uz siromaštvo, glad, nasilje i rat. Naravno, u takvim uvjetima i roditeljstvo je često itekako ugroženo, o čemu najbolje svjedoči sudbina po mnogočemu središnjeg lika romana, Pala Nađa (1919.) koji ima tri sina od kojih jedan (Thomas) i ne zna tko mu je otac, jednog (Tomaš) uzme majka kad pobjegne od Nađa, a jedini koji živi s njim i Jerolimom, Tomo, umre u osmoj godini.

Slične su, mračne i tamne, i sudbine većine ostalih likova pa je roman »Oče, ako jesi« slika patnje i jada teških i tamnih dana siromaštva, gladi i ratova. Shodno tome ovo djelo istodobno je i antiratni, društveni i obiteljski roman u kojem je Julijana Adamović iskazala vještinu vrhunske pripovjedačice pa tako svaki lik, sukladno svojim intelektulnim sposobnostima i obrazovanju, ima svoj »jezik«, stil i način izražavanja, a s obzirom na podrijetlo i područje iz kojeg dolaze govore hercegovačkom štokavskom ikavicom, srpskom ekavicom ili »razvučenom« kombinacijom vojvođanske ili slavonske ijekavice i ekavice, mađarskim, njemačkim, ruskim…

Različiti stilovi izražavanja

Tu jezičnu raznovrsnost slijede i načini pisanja pa uz klasično pripovijedanje, roman nudi i dnevničke zapise Vere K. koja je svojevrsni svjedok dijela zbivanja sa strane, dijelovi teksta nude i čisti birokratski popis sadržaja jedne aktovke, a završni dio romana su najprije razni sudski i zapisnici nekadašnjih komunističkih vlasti iz pedesetih godina prošlog stoljeća, da bi roman završio iznimno dojmljivim pismima koja Anna Klug šalje Nađu i iz kojih nam postaju jasna neka od zbivanja ovog romana. Uz taj dokumentaristički i epistolarni pristup Adamović koristi i brojne druge stilove izražavanja pa su, primjerice, neki opisi ratnih zbivanja ili gladi klasičan primjer naturalističkog stila, a u pojedinim trenucima nekima od svojih likova autorica daruje i način izražavanja blizak Marquezovom magijskom realizmu. U njezinom je izrazu također često i puno lirskog što se osjeti već i u sjajno odabranom naslovu koji, usprkos svoj žudnji likova koji traže svog oca, nosi i trunku sumnje u to je li otac, čak ako biološki to i jest, zaista pravi otac, a to znači muškarac koji voli svoje dijete.

Sve u svemu, »Oče, ako jesi« prava je literarna poslastica, bogata književna freska koju stvaraju pričajući nam svoje priče razni likovi tjerajući nas kao čitatelje da slažemo bogate i emocionalno iznimno snažne djeliće tih tamnih priča u cjelinu koja se ne zaboravlja. Šest godina nakon isto tako divnog i krajnje bolnog romana »Divlje guske« s temom nesretnog dječjeg odrastanja, Julijana Adamović podarila nam je iznova još jednu knjigu koja obogaćuje hrvatsku književnost, kao i svakoga tko je pročita.