Do posljednjeg daha sintagma je koja nedvojbeno upućuje na istoimenu monografiju Petra Krelje, objavljenu 2019. godine u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, no ujedno je i sintagma koja možda najbolje opisuje život jednoga od najvažnijih filmskih djelatnika, redatelja, dokumentarista, urednika, filmskog kritičara i esejista Petra Krelje, pojedinca koji je disao i živio, do posljednjeg daha, svoju ljubav – film – da bi nas nakon duge i teške bolesti nedavno napustio u 85. godini života.

Obavijanje ljubavlju

Rođen u Štipu u Makedoniji, Krelja je 1965. godine diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a svoj je radni vijek, od 1964. do 2005. godine, proveo na Radio Zagrebu, to jest Hrvatskom radiju na kojem je bio urednik različitih emisija, Licem u lice, Govorimo o filmu, U prvom planu, Filmski mozaik. Usporedno s uredničko-novinarskom karijerom, Krelja se ostvario i kao redatelj, točnije kao jedan od naših najplodnijih redatelja, jer potpisuje gotovo 250 filmova, pretežito dokumentarne naravi.

Priliku za suradnju s Kreljom imala je Anja Šovagović Despot, koja je kazala kako je ponosna što je bila »dijelić filmskog svijeta Petra Krelje«, u kojemu se osjećala »sigurno, zaštićeno i voljeno«.

– Ono što je Petra Krelju učinilo velikim umjetnikom je upravo ta ljubav s kojom je radio sve svoje filmove, i dokumentarne i igrane, ljubav prema likovima o kojima je govorio i ljubav prema temi koju je obrađivao, a tom je ljubavlju zapravo obavio cijelu hrvatsku kulturu i filmsku umjetnost, naglašava Šovagović Despot.

Prema riječima Diane Nenadić, filmske kritičarke i urednice u Hrvatskom filmskom savezu, Petar Krelja je možda »jedinstven slučaj filmaša u hrvatskoj kinematografiji, koji je cijeli život paralelno radio dva posla, i treći, onaj koji po Godardu ide u isti red, gledanje filmova«. Od nemalog broja filmova, govori, »barem deset su antologijska djela hrvatske dokumentaristike, a tome treba dodati i četiri cjelovečernja igrana filma koji su zapravo na neki način spojene ‘posude’ s njegovim dokumentarcima, jer se bave sličnim temama, ljudima koji su žrtve disfunkcionalnih okolnosti, sa socijalnih margina, zaboravljeni i ignorirani od okoline i društva, koji traže svoje mjesto pod suncem, no prikazivao je i kreativce izvan estradnih snopova svjetla«.

Kritičar – džentlmen

– Što se tiče njegove kritike, pripadao je ligi tzv. džentlmena, grupaciji kritičara koji su šezdesetih godina zadojeni autorskom kritikom, koju su u Francuskoj inaugurirali kasniji novovalovci poput Godarda, Truffauta i drugih, u opoziciji prema tadašnjim kritičarskim standardima i načinima na koje se pisalo kod nas, zagovarali nove vrijednosti. Krelja je to radio cijeli život, pa je stalno tražio nove energije u hrvatskom filmu, s radošću je dočekivao svakog novog redatelja i novi film i zdušno je sudjelovao u inauguraciji hrvatskog mladog filma. Baš tu sintagmu je smislio upravo Krelja, pozivajući na svoje tribine i u svoje emisije. Osobit je po tome što je u dokumentarizmu zastupao izrazito etički pristup, bio je maksimalno obazriv prema svojim subjektima i zapravo nas je naučio što je to empatija kroz svoje dokumentarce, kako suosjećati s ljudima koji su žrtve loših okolnosti, a da to nije patetično. U vremenu kad su egoizam i samoživost neke centralne vrijednosti, Krelja je zagovarao kolegijalnost, prijateljstvo, samaritanstvo. Štoviše, on je možda najveći samaritanac od svih hrvatskih redatelja koji se posvetio ljudskim vrijednostima, odnosno – čovjeku, ističe Nenadić.

Poznati je redatelj dobitnik više nagrada, nagrade »Ivan Šibl« 2001. godine, »Mario Rotar« 2005. godine, 2005. godine godišnje nagrade »Vladimir Vuković«, Hrvatskog društva filmskih kritičara, za najboljeg filmskog kritičara, a 2009. godine istu je nagradu dobio za životno djelo.