ZAGREB – Trudne radnice mogu dobiti otkaz u slučaju kolektivnog otkazivanja, ali tada poslodavac trudnici mora navesti razloge kojima opravdava otkaz kao i objektivne kriterije na temelju kojih su određeni radnici postali viškom. Presudio je tako Sud Europske unije pred kojim se našao slučaj španjolske radnice. Pritom je utvrdio i da se španjolsko nacionalno zakonodavstvo kojim se omogućuje davanje otkaza trudnoj radnici u okviru kolektivnog otkazivanja ne protivi Direktivi o sigurnosti i zdravlju na radu trudnih radnica u okviru kolektivnog otkazivanja u smislu Direktive o kolektivnom otkazivanju.

Direktiva o sigurnosti i zdravlju, kako se navodi, zabranjuje otkaze radnicama tijekom razdoblja od početka njihove trudnoće do kraja rodiljnog dopusta, osim u izvanrednim slučajevima nevezanim za njihovo stanje, koje dopušta nacionalno zakonodavstvo i/ili praksa. Drugim riječima, direktivi se ne protivi nacionalni propis koji poslodavcu omogućuje da trudnoj radnici da otkaz u okviru kolektivnog otkazivanja »a da joj pritom ne navede druge razloge osim onih koji opravdavaju to kolektivno otkazivanje, pod uvjetom da su navedeni objektivni kriteriji na temelju kojih su određeni radnici postali viškom«.

Istodobno je Sud EU-a utvrdio da se direktivi o sigurnosti i zdravlju (Direktiva 92/85) »protivi nacionalni propis koji preventivno u načelu ne zabranjuje davanje otkaza trudnoj radnici, radnici koaj je nedavno rodila ili koja doji, nego koji samo radi obeštećenja, predviđa ništetnost tog otkaza ako je on nezakonit«. Sud pritom podsjeća da spomenuta direktiva izrijekom uvodi razlikovanje između preventivne zaštite od samog otkaza te, s druge strane, zaštite radni obeštećenja od posljedica otkaza.

»Stoga su države članice dužne uspostaviti tu dvostruku zaštitu. Preventivna zaštita od posebne je važnosti u okviru Direktive 92/85, s obzirom na štetne učinke koje mogućnost dobivanja otkaza može imati na fizičko i psihičko stanje trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile i radnica koje doje, koji uključuju osobito ozbiljan rizik da trudna radnica svojevoljno okonča svoju trudnoću«, objašnjava Sud navodeći da je zabrana davanja otkaza iz direktive odgovor na taj problem. Sud, nadalje smatra, smatra da zaštita radi obeštećenja, čak i u slučaju da dovede do vraćanja na rad radnice koja je dobila otkaz i isplate plaća koje nisu primljene zbog otkaza, ne može zamijeniti preventivnu zaštitu. »Posljedično tomu, države članice ne mogu se ograničiti samo na to da predvide, radi obeštećenja, ništetnost tog otkaza kad on nije opravdan«, ističe Sud EU.

No, kada je riječ o direktivi o kolektivnom otkazivanju, Sud »izjavljuje« da joj se ne protivi nacionalni propis koji u okviru kolektivnog otkazivanja »ne predviđa ni prioritet pri očuvanju radnih mjesta ni prioritet pri premještaju koji bi se prije tog otkazivanja primjenjivali na trudne radnice, radnice koje su nedavno rodile ili radnice koje doje« jer ta direktiva ne nalaže državama članicama da odrede takav prioritet.

»Međutim, budući da direktiva sadržava samo minimalne standarde, države članice mogu zajamčiti viši stupanj zaštite trudnim radnicama, radnicama koje su nedavno rodile ili koje doje«, ističe Sud. Takav viši stupanj zaštite trudnica, roditelja i posvojitelja propisan je domaćim radnim zakonodavstvom, odnosno otkaz trudnoj radnici je nezakonit i u slučaju kolektivnih otkaza.