Foto: Vedran Karuza
Poseban je osjećaj "skoknuti" u butigu jer osim te materijalne sitnice, dobivamo puno više, a to je onaj osjećaj povezanosti i zajedništva kroz ćakulu s prodavačicom koja već zna po što smo došli
povezane vijesti
“Kruh, mlijeko i novine”, možda je prvi popis za spežu s kojim smo se susreli još kao djeca kada su nas mame, tate, none i nonići, slali u lokalne butige po tri stvari bez kojih se jutro nije moglo zamisliti.
I dok se danas novine većinom čitaju na mobitelima, a dobar dio vremena provodi u digitalnom svijetu i online naručivanju, još uvijek gotovo pa svakodnevno posjećujemo butige u susjedstvu gdje nas prodavači i prodavačice znaju imenom, a na policama se nalazi baš ona bitna sitnica koja nam je tog dana neophodna.
Poseban je osjećaj “skoknuti” u butigu jer osim te materijalne sitnice, dobivamo puno više, a to je onaj osjećaj povezanosti i zajedništva kroz ćakulu s prodavačicom koja već zna po što smo došli ili pak sa susjedom s kojom ćemo prokomentirati dnevne aktualnosti.
I odjednom ta sitnica po koju smo došli, postaje bitna.
Baš one bitne sitnice koja su nam neophodne!
Temelji koji zajednicu drže stabilnom
Slažu se s našim razmišljanjima stanovnici Saršona koji su kao lokalnu butigu do koje mogu lagano, s noge na nogu, po jednu – dvije stvari ili pak čitavu spežu, odabrali Studenac.
Prepoznatljiv trgovački lanac odavno je prešao granicu Dalmacije i stigao do naših krajeva, često onih ruralnih i udaljenijih, gdje je nerijetko i jedina trgovina za lokalno stanovništvo.
U svojim Studencima pronalaze sve potrebne namirnice i osjećaj pripadanja, gradeći kroz odnos s prodavačima i trgovinom posebno čvrste temelje koji svaku lokalnu zajednicu održavaju stabilnom.
“Meni je ovdje ugodno, pa dolazim i po dva puta dnevno!”, osvrće se umirovljenik Nikola koji rado posjećuje lokalni Studenac u Saršonima gdje ga srdačno dočekuju prodavačice Marta i Marija koje najbolje znaju njegove navike.
“Svaki dan dolazim. Najčešće kupujem kućne potrepštine i hranu, voće i povrće. Prodavačice su mi super, ljubazne i dobre”, nadovezuje se uz osmijeh nonica Arifa dok u narančastu vrećicu sprema namirnice.
Umirovljenik Nikola doći će i dva puta dnevno ako treba!
Ukusno i svježe!
Mala lokalna zajednica
Marta, koja je u Studenac stigla prije šest godina i radi na mjestu poslovođe, razdragano se smije i potvrdno kima glavom na naše opažanje da se u ovoj butigi – svi znaju.
“Često nam u jutarnjim satima dolaze radnici po marendu na dio s delikatesama, a naši umirovljenici su stalni kupci jer im je lako doći kod nas i u miru obaviti spežu.
Dolaze nam redovito i mlađi kupci s autima, ali oni kupuju ciljano i ono po što su ‘naletjeli’, kaže Marta. Odgovarajući na naše pitanje o tome postoji li “udarni” dio dana kada je najveća gužva u trgovini, objašnjava da zaista po cijele dane imaju posla.
“Kupci nas čekaju od sedam ujutro! Dok smo ljeti radili od šest ujutro, dolazili su i tada, a sada su oni najbrži već prije sedam sati na vratima”, kaže nasmijana Marta i dodaje da se šest godina nije maknula iz Studenca, osim one dvije kada je bila na porodiljnom, ali i da niti nema namjeru.
“Ljudi su ovdje jako dobri, sve je nekako obiteljski i nema stresa jer smo gotovo sa svima na ‘ti’, kao jedna mala lokalna zajednica.
Dolaze nam ljudi s kojima možeš razgovarati, s kojima se možeš dogovoriti i kojima se, ako im nešto treba, može dogovoriti i naručivanje artikala. Pokušavamo udovoljiti potrebama svih naših kupaca, ali i djelatnika”, zaključuje naša sugovornica iz Saršona.
“Ljudi su ovdje jako dobri, sve je nekako obiteljski i nema stresa jer smo gotovo sa svima na ‘ti’, kao jedna mala lokalna zajednica”, kaže Marta
Voditeljica Ivona, poslovođa Marta i prodavačica Marija dio su uvijek nasmijanog tima Studenca u Saršonima
Omiljena slastica
Da u Studenac ne dolaze samo nonići i radnici u potrazi za doručkom, uvjerili smo se provodeći smjenu s radišnim djelatnicama koje su tijekom čitavog dana usluživale kupce, znajući ih praktički ponaosob te već pretpostavljajući što im treba.
Tako su se odmah nasmijale kada je u trgovinu ušao tata Dino sa svojom kćerkicom Emili koja u Studenac redovito dolazi po – omiljen Lizli. Kaže njen tata da ih malena obožava, pa srećom što žive nekoliko koraka od trgovine u kojoj je i ono sitno poput Lizlija, itekako bitno!
Tata Dino i njegova Emili u obveznoj kupnji omiljene joj slastice
U trgovini nema čega nema, pa su i kućni ljubimci zadovoljni!
Kada uhvati želja za slatkim….
Moto koji spaja
*Sadržaj nastao u suradnji s partnerom Studenac.