U večerašnjoj premijernoj izvedbi najpoznatije Shakespeareove drame »Kralj Lear« u zagrebačkom HNK-u u režiji Janusza Kice i s Predragom Mikijem Manojlovićem u naslovnoj ulozi, pulska glumica sa zagrebačkom adresom Jadranka Đokić igra Cordeliju, najmlađu i omiljenu kraljevu kćer, čija iskrenost potakne ludilo i u obitelji i u kraljevstvu, s tragičnim krajem za gotove sve glavne aktere.

U ovoj drami isprepletenoj političkim intrigama, tajnim savezima i sukobima nitko ne izlazi kao pobjednik. Raskošne fabule s mnoštvom likova, »Kralj Lear« još od praizvedbe 1606. godine očarava publiku, postavši jedno od najizvođenijih Shakespeareovih djela.

S Jadrankom Đokić, sve zrelijom glumicom, koja se u glumu zaljubila za stasanja u Dramskoj skupini Istarskog narodnog kazališta pod vodstvom redatelja Roberta Raponje, razgovarali smo neposredno uoči premijere, nakon još jedne u nizu sve intenzivnijih i napornijih proba.

Kako se inače nosite s pritiskom uoči premijere? Koje su Vaše metode ili to ovisi i o tome kako diše cijeli kolektiv na čelu s redateljem?

– Trenutno me jedino muči grlobolja i pad imuniteta. Osjećam pozitivno uzbuđenje uoči dolaska publike, a sve ostale, okolne nervoze, nastojim držati na distanci i zadržati mir i sabranost. Čak i onda kada ništa naizgled ne funkcionira, znam da dođe trenutak kada stvari »sjednu« na svoje mjesto. Koncentrirana sam na ono na što mogu utjecati.

Agonija čekanja

Zna se reći da su sve glumačke uloge u »Kralju Learu« zahtjevne. Koliki je Vama glumački izazov glumiti Cordeliju? Koju psihološku nijansiranost nosi lik Cordelije?

– Cordeliju mi je zahtjevno igrati utoliko što je fizički prisutna u prvoj sceni u komadu i ponovno se pojavi gotovo na samom kraju. Održavati koncentraciju u garderobi do ponovnog izlaska nije nezahtjevno. Lakše bi mi bilo kopati, nego čekati. Ali eto, i u tome se krije izazov za mene. Pitanje je što ću uspjeti donijeti u to kratko vrijeme fizičkog postojanja na sceni. Nezahvalno mi je u ovom trenutku analizirati Cordeliju, pokušavam je »živjeti«. Nadam se da ću donijeti ženu koja ima sličnosti sa svojim ocem, ali koja djeluje iz iskrene ljubavi. Ona voli bez očekivanja i interesa; govori ono što osjeća, iako bez potpune svijesti o očevu već započetom fizičkom i moralnom propadanju. Snažna je žena i stoički će podnijeti njegove tiranske izljeve – suprotstaviti mu se, na kraju i oprostiti.

Kralja Leara ovaj put glumi Predrag Miki Manojlović. Kako je u kazalištu raditi na sceni s tim velikim glumcem, prvi put i odmah u velikoj Shakespearovoj tragediji? Čime vas je impresionirao na dosadašnjim probama?

– Svojom jednostavnošću i otvorenošću. Pred složenim zadatkom tako mirno i sigurno nastupa da je zadovoljstvo pratiti ga u toj virtuoznosti prepunoj iskustva. Imamo otvorenu i dobru komunikaciju od prvog dana i time je radni dan istodobno i razdoblje ugodnog druženja.

Zbog mračne, tragične radnje ova se Shakespeareova drama znala u daljoj prošlosti romantizirati pa većina glavnih junaka ne bi na kraju umrla. Zašto je danas »Kralj Lear« sa svom tragičnošću i težinom aktualan, odnosno potreban u kazališnom repertoaru? Koja pitanja otvara?

– Sva pitanja koja otvara su vječna i svevremenska. Od obitelji i njene disfunkcionalnosti, roditeljstva, starenja i odnosa obitelji prema starosti, a i njenom utjecaju na promjenu osobnosti, političkim intrigama i sukobima, bračnim odnosima, rivalstvu među braćom i sestrama… Fantastično oslikava stanje kaosa koje živimo. Mnogo likova suprotnih htijenja, koji istovremeno slijepo jurišaju na svoje ciljeve. Komad fino dokazuje koliko je naša ljudska priroda naš najveći neprijatelj.

Ništa bez teksta

Kad smo kod izostanka Cordelijina laskanja ocu, koliko taština razara čovjeka, posebno moćnike, ali i intelektualce, umjetnike u njihovu punom ostvarenju? Nedavno sam pročitao da na laskanje »padaju« najviše obrazovane osobe.

– To me ne čudi. Taj prisutni dječji princip: vrijediš onoliko koliko te drugi prihvaća i potvrđuje. Teško je i strahovito, valjda, suočiti se sa svojim nesavršenostima. Obično se iza arogantnosti i samouvjerenosti kriju krhkost, nesigurnost, nedostatak ljubavi i osjećaja nevoljenosti. I najmanja kritika dovodi do bijesa, povrijeđenosti i osjećaja odbačenosti.

Gubljenja tla pod nogama, jer se stvorena slika o sebi poljuljala. Taština je otrov! Jednostavno sprečava osobni, duhovni razvoj i napredak osobe, što znači da je teško ostvariti svoj puni potencijal. Zagledati se u sebe, potražiti odgovore iznutra, odbaciti iluzije o tome tko vjerujemo da jesmo, nadići vlastiti ego dovelo bi do onoga što je ostalo, do onog što stvarno jesmo. Međutim, ta jedna lažna, krhka slika sebe jedina je sigurnost za koju se čovjek drži. Kada se ta slika sruši, dolazi do razaranja ustroja cijeloga bića. Što je, zapravo, šansa za mir i spoznavanje samog sebe, kao, na primjer, Learu.

Je li »lakše« glumiti u komediji ili, pak, težina uloge ne ovisi o žanru već o tekstu, redateljskoj viziji…?

– Teško je glumiti ako nemaš dobar tekst koji ti daje osnovu za bilo što. Možda je to najizraženije u komediji. Ako nije dobro napisana, uza sav glumački trud i talent, praznina će biti očita.