Čini se kao da je cijela vječnost prošla otkako je francuski predsjednik Emmanuel Macron naglo raspustio vladu i sazvao nove parlamentarne izbore. Od početka lipanjskog gambita bilo je jasno kako potezom kojim je uzdrmao nacionalnu političku arenu riskira mnogo, no Macron je rizika bio svjestan, a žrtvovanje parlamentarnog stanja svoje strane bilo je vrijedno postizanja višeg cilja.

Izborni poraz njegove stranke Preporod i koalicije Zajedno na startu ljeta stigao je očekivano, no ne s one strane s koje se ustaljeni vrh francuske politike nadao. Relativna pobjeda Novog narodnog fronta (NFP) na vodeću je poziciju za formiranje vlade trebala staviti lijevi savez šarenih fela, a onima koji su se pribojavali nezadrživog uspona žestoke desničarke Marine Le Pen i njezina Nacionalnog okupljanja (RN) odagnati najgore strahove. Međutim, ni uspjeh »republikanske brane«, taktičkog saveza ljevice i (desnog) centra koji je najekstremnijem dijelu političke arene otrgnuo zastupničke mandate, nije garantirao da će vladajućim neoliberalima slabo skriveni šovinizam zasmrditi više nego pokušaj socijaldemokracije.

Više od dva mjeseca trebalo je Macronu da savlada nepovoljne okolnosti, smisli novi plan vladanja državom i usprkos izraženim željama Francuza za promjenom stvari ponovno posloži po istom.

Izigrana ljevica

»Na kraju, nitko nije pobijedio« – likovao je predsjednik kojem je podjednaka trodioba parlamentarnih grupacija dala mogućnost da svojim neodlučivanjem paralizira cijeli politički proces, a koje je još za vrijeme Olimpijskih igara sugeriralo da se u pozadini sportskog festivala zbivaju dogovorna mućkanja. Naposljetku, prošlotjedno imenovanje novog premijera, 73-godišnjeg Michela Barniera iz ostataka elitističkih Republikanaca, šokiralo je tek one koji su od beskrupuloznog predsjednika očekivali poštenu igru u skladu s običajima francuske demokracije. Posezanjem u regal pete parlamentarne snage i vađenjem nekadašnjeg ministra iz prašnjave ladice Macron je zavodnički ispružio ruku prema Le Pen, potvrdivši da će iskoristiti svako slovo francuskih zakona koje mu osigurava nastavak političke kontrole.

Čar predsjedničkog sustava kakav je francuski krije se u tome da vođa države upražnjava koncentriranu moć kojom kroji parlamentarnu politiku, a da za ozbiljne falinge glavom plaćaju premijer i njegovi ministri. Michel Barnier, peti po redu Macronov premijer, djeluje kao idealan potrošni kandidat u političkom intermezzu u kojem francuske salondžije smišljaju kako stopiti interese nasljednih vladara i ozbiljnih izazivača s krajnje desnice, a prst je na ovog konzervativca pao zbog činjenice da on predsjedniku neće biti ama baš nikakav izazivač. Ovaj provjereni pravovjernik u sve potrebne vrijednosti europskog konsenzusa dolazi iz stranke koja je na posljednjim izborima osvojila oko 6 posto zbrojenih glasova i parlamentarnih mjesta, no čiji je utjecaj na približavanje centra i desnice mnogo važniji nego to sugeriraju brojke. Stranka Republikanaca još je u predizbornoj kampanji dala do znanja da će rado poslužiti kao most između Macrona i Le Pen, pretrpivši čak i dramatičan raskol te koaliranje njezine odmetnute frakcije s Nacionalnim okupljanjem, a izgledno je kako će oba njezina dijela profitirati u novom grupiranju na francuskoj političkoj sceni.

Predstavljanje Barniera kao nasljednika najmlađeg premijera u povijesti države Gabriela Attala zbilo se deset dana nakon što je Macron održao sastanak s Le Pen i čelnicima ostalih stranaka koje žele formirati većinu. Iako detalji ovog dogovora nisu javno potvrđeni, od RN-a se očekuje da pri nadolazećem glasanju povjerenja vladi stanu uz Barniera i Macrona, što stranku dovodi u povoljnu poziciju u kojoj nikada dosad nije bila.

– Barnier zadovoljava barem prvi kriterij koji smo zatražili, a to je da je on netko tko poštuje različite političke snage i tko je sposoban surađivati s Nacionalnim okupljanjem, vodećom skupinom u Nacionalnoj skupštini, navela je Marine Le Pen, dok je formalni predsjednik stranke i njezin kandidat za premijera, 29-ogodišnji Jordan Bardella, kazao kako »ništa ne može biti napravljeno bez RN-a« i kako će »vlada pasti ako se Barnier pokaže samo kao lutak makronizma«. Znajući da njegovom planu u svakom trenutku mogu napakostiti, predsjednik Macron nastojat će da ne pruži povod za povlačenje podrške anti-migrantskih huškača koji su do prije samo nekoliko mjeseci prozivani za nepoštovanje najboljeg od francuske političke tradicije.

Naravno, četveročlani Novi narodni front već tjednima šizi. Koalicija Nepokorene Francuske, Socijalističke partije, Zelenih i Francuske komunističke partije obznanila je kako neće podržati Barniera ni njegovu vladu, prozivajući Macronovu blokadu lijevog sastavljanja vlade i njegov dar desnici antidemokratskim. Nakon što je NFP uspio prebroditi brojne interne nesuglasice, trvljenja i kadrovska koškanja, savez je iznjedrio ime iza kojeg su stali čelnici svih njezinih stranaka, no Macron je nestranačku kandidatkinju, 37-ogodišnju ekonomisticu Lucie Castets, glatko odbio rezoniravši kako njezina vlada ne bi bila stabilna. Premda se dio (neo)liberala poput ministra unutarnjih poslova na odlasku nadao da će iz koalicije otrgnuti njegov oportunistički dio, pa sa Socijalistima, Preporodom, Republikancima i manjim strankama pokušati složiti većinu, usluge nominalno lijevog dijela establišmenta ostatku novoformiranog desničarskog sijela ipak nisu bile poželjne. U konačnici, Francuskom će zavladati svi osim izbornih pobjednika, a osim novog šamara imidžu francuske demokracije, završni udarac pretrpit će i sad već uništena »republikanska brana«. Izigravši naivnu ljevicu koja mu je u strahu od rasističke bujice donijela glasove, Emmanuel Macron postigao je svoj glavni cilj te iz nepredvidljivog vrtloga izašao kao slavodobitnik.

Buržoasko jedinstvo

U ovoj priči izdaja i preokreta jasno je da za prave francuske vladare, krupne industrijalce, financijaše, aristokrate i trgovce pravu opasnost predstavljaju obećanja o progresivnoj poreznoj politici, redistribuciji nacionalnog bogatstva, rasterećenju rada u odnosu na kapital, jačanju javnih i socijalnih usluga te ukidanje naširoko nepopularne mirovinske reforme kojom se produljuje radni vijek. Ocjenama na prvoškolskoj razini poput »NFP bi bio loš za Francusku«, prvaci iz Macronove koalicije Zajedno omalovažili su samu pomisao na novi gospodarski smjer u zemlji u kojoj se bogati bogate brže nego igdje drugdje u Europi, 500 najvećih poslovnih subjekata raspolaže imovinom vrijednom kao 45 posto godišnjeg BDP-a, a u godini zajedno uprihode enormnih 1,2 bilijuna (1.200 milijardi) eura. Za potrebe javnosti, najveći problem kog su vladajući imali s NFP-om nalazio se u najjačoj stranci pobjedničke koalicije Nepokorenoj Francuskoj i njezinom lideru Jean-Lucu Melenchonu čija izravnost, odvažnost, ali i političko iskustvo nikako nisu dobri za biznis. Melenchon je jedan od rijetkih nacionalno prepoznatih političara čije ideje, a posebno retorika razbijaju ustaljeni modus operandi regresivnog transfera vrijednosti, no za francuske oligarhe i pridružene elite ovaj karizmatik nije persona non grata samo zato jer želi dirati u njihove duboke džepove.

Nepokorena Francuska u posljednjih je nekoliko godina uspjela probušiti tabu oko izdašne podrške Pariza svjetskim ratovima te oko sebe okupiti birače koji zagovaraju zaustavljanje izraelskog genocida u Gazi i francusko pokretanje mirovnog procesa između Ukrajine i Rusije. Za razliku od svog ideološkog brata i bivšeg vođe britanskih laburista Jeremyja Corbyna, Melenchon je politički preživio žestoku hajku zbog podrške Palestini, osnivanju palestinske države i njezinom međunarodnom priznanju, što je u drugoj najmoćnijoj NATO zemlji bio grijeh kojeg čuvari statusa quo ne opraštaju. Iako je čelnik Nepokorene Francuske prokazao Macronov blef ponudivši koaliciji Zajedno da formira vladu s ostatkom NPF bloka, odnosno bez njegovih ministara, predsjednik je već završavao nacrt kojim će pod vlastitu kontrolu posložiti sve na desnici. S gotovo bezuvjetnom potporom francuskog establišmenta koji je ponovno pokazao zavidno klasno jedinstvo, Macron je eliminirao mogućnost da ljevica dođe blizu vlasti te transformira zakržljale političke horizonte u Europi. Melenchonovo pokretanje opoziva francuskog predsjednika ispostavit će simboličnim, s obzirom na to da bi čak i u slučaju da im se pridruži Nacionalno okupljanje dosezanje dvotrećinske većine ostalo nedostižno, stoga samo novi nepredviđeni šok može spriječiti da Francuska završi s jednom od najdesnijih vlada još od doba Višijevaca.

Gaženje nižih

Michel Barnier članove svoje vlade trebao bi predstaviti sljedeći tjedan, a prema njegovom prvom javnom obraćanju, državu očekuju nova postroženja kada su u pitanju kontrola imigracije, nacionalna sigurnost i javna ulaganja. Od profesionalnog političara koji se pod stare dane izložio pod najvećom od svih lupa ne može se očekivati ništa novo ni inspirativno. U njegovoj se dugoj karijeri izdvajaju tri kratkotrajna ministriranja, jedan mandat u Europskoj komisiji i mjesto čelnog briselskog pregovarača u Brexitu, a zaostali vrijednosni set i manjak doticaja sa stvarnošću svojih sugrađana Barnier je već ilustrirao nazvavši većinu naroda »nižim ljudima«. S obzirom na to da francuski mediji pišu kako će njegova vlada zadržati većinu ministara iz prošlog saziva, jedini istinski gubitnik Macronova ruleta ostat će Gabriel Attal koji je za vrijeme svojih devet mjeseci na čelu iskorišten da svog šefa zaštiti od bijesa francuskih radnika i poljoprivrednika. S druge strane, najveća dobitnica nedvojbeno je Marine Le Pen koja će s radošću iščekivati nastavak suradnje s Macronovim ministrima ne samo pri otežavanju imigracije, već prvenstveno zagorčavanju života imigrantima koji u Francuskoj već žive. Ovo je partnerstvo bilo uspješno testirano lanjskog prosinca, kada je proguran oštar i širok zakon koji je uključivao uvođenje useljeničkih kvota, drastično rezanje socijalnih davanja, ograničavanje pristupa zdravstvenoj skrbi, mogućnost oduzimanja državljanstva, pa i nagrizanje nekadašnjeg temelja građanskog oblika nacionalizma, odnosno restrikcije oko stjecanja državljanstva za ljude rođene u Francuskoj.

S obzirom na to da su medijska slika i javni prividi u politici važniji od rezultata, Nacionalno okupljanje morat će se dobro potruditi da svom biračkom tijelu uspije prodati novu verziju stare priče u kojoj mržnja i rasizam predstavljaju jedinu alternativu vladajućem, a samo nominalnom liberalizmu. Da sudjelovanje u vlasti političare i stranke kompromitira, a njihovu biračku podršku smanjuje politički je aksiom višestranačkih sustava, zbog čega ostaje vidjeti kakvu će dugoročnu cijenu zbog postupnog »prilagođavanja« i unutar- i vanjskopolitičkih pozicija platiti Le Pen. I prije nego 143 zastupnika njezine koalicije digne ruku za Macronovog premijera, nije teško zaključiti kako interesni brak dvije arome desničara neće neminovno puknuti zbog ideoloških razmimoilaženja, već zbog rasta ambicija i želje da se što veći dio vladajućeg plijena ugrabi za sebe. U svom tom mrdanju, krajnji cilj Marine Le Pen opće je poznat. Ona će učiniti sve da Macrona, čiji posljednji ustavni mandat ističe 2027. godine, naslijedi kao prva žena na čelu Francuske republike, stoga će svaki njen budući potez trebati tumačiti upravo u tom kontekstu. Ako se u međuvremenu pojavi prilika da se predsjednika bogatih svrgne još ranije, tim bolje.

Erozija demokracije

Ipak, iako je suočen s ishlapjelim političkim gorivom, padajućom podrškom i nužnošću sklapanja kompromisa, Macronovu sposobnost da nakon dvije godine diktiranja manjinskoj vladi izgura još jedan težak period te namiri parlamentarne interese ne treba otpisati. Iskoristivši posljednje džokere koje mu je zakon dodijelio, postizanje novog dogovora trijumf je koji ga dovodi bliže odrađivanju mandata i povratku u matične mu financijske strukture gdje je zarada veća, a pritisak kudikamo manji. Na tom će se putu ponovno suočiti s novim valom nezadovoljstva kojeg mu podmeću bezobrazni politički protivnici. Prosvjedi su već počeli. Protekle je subote na ulice francuskih gradova prema različitim procjenama izašlo između 100 i 300 tisuća ljudi kako bi Emmanuela nazvalo monarhom i poručilo mu da neće mirno gledati autoritarnu zloupotrebu moći. Izborni pobjednici, a politički gubitnici imaju se pravo ljutiti, svjesni da je pred njima zadaća okupljanja nezadovoljnika, odnosno privlačenje tri četvrtine francuskih birača koji smatraju da Macron nije ispoštovao rezultate izbora. Dok će francuski kraljević u novom obračunu s neprijateljima odabrati taktiku koja mu je u prošlosti donijela mnogo toga dobroga – čekanje da entuzijazam pobunjenog naroda splasne – ovog bi se puta moglo dogoditi da pametna igra lijevoj opoziciji daruje status jedine moguće alternative neoliberalnoj desnici. Uz gubitak aure kojom je francuska demokracija očaravala cijeli kontinent i erodiranje političkog kreda Pariza, pogotovo u njenim kolonijama na zapadu Afrike, mutacija jednog republikanizma opasno počinje sličiti na njenu fašističku negaciju. Sanjajući binarnost američkog političkog sustava u kom će ljevica biti samo daleko sjećanje, Emmanuel Macron i Marine Le Pen raširenih ruku koračaju jedno prema drugome. Njihov menuet samo što nije postao sentiš, no njihov DJ za fajrunt dao bi sve.