Iz Poreča nam se još jednom javio Mateo Popić, ribolovaca koji u svojim urnima i potrazi za ribom uža cijelim svojim bićem.

A ovoga je puta uspio doživjeti euforiju prvog ulova.

Evo kako je to bilo:

– Strast, ljubav i emocije, to je ono šta nas pokreće u životu.

Kako opisati ‘običnim kopnenim ljudima’ da je more puno puno više od onoga što se vidi s rive ili površine?

Nemoguća misija… Pokušao sam više puta i odustao.

Svatko ima svoju ovisnost. Nekome su to izlasci vani, pijanke u društvu, nekome opet mir u prirodi, a nekolicini patoloških zaljubljenika u more jutarnji mir prije svitanja dok prova reže ljetnu bonacu i dok većina ljudi spava ne znajući koje čarobne boje koje ne bi uspjeli dočarati ni najbolji slikari, priroda nama poklanja svakodnevno i to kao poseban dar svima koji se s ljubavlju ustaju po mraku sljedeći svoju strast – priča nam Mateo.
– Bilo je to jedno uobičajeno ljetno jutro. Kako je ova godina specifična, rekao bih munjena, odužila se sezona ovčica kojih ove godine ima baš u izobilju.

Ustajanje u 4:40 i gas na more.

Želja je samo jedna – uživati u par sati tišine prije turističkog kaosa na moru.
Oblačim odijelo dok se prve boje novog dana tek pojavljuju.

Misao kao i uvijek prije svakog prvog urona ide na neprežaljenog prijatelja podvodnjaka Erika Radina, kojem je bila dvanaesta godišnjica smrti.

Uvijek si mi u mislima Erik…
Zrake obasjavaju novi pakleni ljetni dan, sparina je brutalna. Neopren me kuha, ali volja je jača

Uvjeren u promašaj zbog uske ribe otkrivam iznenađenje.

Pogodio sam ribu u oči i sad se koprca na tahitiani.

Uzimam je u ruke, a mojoj sreći nema kraja. Brzo joj nožem kratim muke.
Divno je kako nakon toliko ulovljenih trofeja jedna sasvim obična riba, čak ne prevelika, uspijeva izazvati tako jake emocije.

Moj prvi škaram!

Sretan sam i ispunjen.

To je ta strast, te emocije zbog kojih se ustajem po mraku i idem u more prije zore.

Nastavljam dalje, kombiniram šuljanje koje završava čekom i nedugo iza toga mi s lijeve strane dolazi još jedno manje jato. Nekih 5 – 6 riba mi mirno prilaze dok ležim na čeki.

Šut je formalnost pa tako i druga barakuda završava u jaceri, tek petnaestak minuta nakon prve.

Idem doma, dosta mi je za jedno jutro.

Hvala ti more po tko zna koji put na emocijama jer si ti moja ovisnost od koje se neću i ne želim izliječiti nikada – ispričao nam je Mateo Popić.