RIJEKA Ime Josipa Vrlića, za tolike prijateljice i prijatelje jednostavno Vrlog, sa štovanjem se godinama izgovara na svim vaterpolskim meridijanima i paralelama. Tako je i nakon Olimpijskih igara u Parizu, gdje je s prijateljima iz hrvatske reprezentacije osvojio srebrnu medalju i s njom se oko vrata zadovoljan i ponosan vratio u domovinu i u svoj grad pod Učkom, na svoje ognjište, bazen na Kantridi, s kojeg je od onih davnih prvih zaveslaja krenuo k najvećim svjetskim ciljevima.

Zaradio je ugodan epitet Hrid s Kvarnera, koji je stekao zahvaljujući tolikim vrhunskim prezentacijama na dva metra, kojima je i na Igrama u očaj bacao brojne suparničke bekove i izbacivao iz igre, vaterpolski Gascoigne, obdaren visinom, izuzetnom snagom te smislom za igru i osebujnim stilom, naravno da je bio meta tolikih koji su mu na bazenu poželjeli čestitati, zagrliti ga, fotografirati se s njim za lijepu uspomenu ili samo dobiti od njega autogram na kapicu. Ova je medalja jedna u nizu s kojima se može dičiti, uz naslov svjetskog i europskog prvaka, ima i svjetsku broncu i europsko srebro.

– Ništa mi ovo nije naporno, dapače. Naime, na Igrama smo napravili dobru stvar te sve ovo sada nije nikakav napor, naprotiv, ovo mi je gušt – govori Josip Vrlić, dobroćudni div s Kantride, koji je u tom šušuru strpljivije izdržavao »startove i intervencije« brojnih znatiželjnika te obavezne razgovore s novinarima i poziranja fotoreporterima nego hrvanje u vodi sa snažnim konkurentima. Sjetio se i dana kada je bio među klincima koji su 2012. godine slavili olimpijsko zlato Riječana Igora Hinića i Samira Baraća.

Pristup

Vrlića i prijatelje iz hrvatske reprezentacije francuski organizatori su »držali na dijeti«, toliko da su morali naručivati hranu sa strane, ali i to su nadvladali.

– I ja sam bio navijač kada sam među mladima dočekao zlatnike s Igara u Londonu. U tom trenutku mi je to bio motiv više te i zbog njih i svih koji su se okupili na Kantridi na našem dočeku treba biti ponosan.

Motivacija je riječ koja se svakodnevno spominje u vrhunskom sportu, tako je i među vaterpolistima. U ovom najnovijem primjeru, motivacija je bila itekako zahtjevna zadaća jer je Hrvatska u kratkom periodu, praktički u jednoj sezoni, osvojila srebro na Europskom prvenstvu u Zagrebu te potom osvojila zlato na Svjetskom prvenstvu u Dohi. Odmah su se u mislima pojavili olimpijski krugovi, nove velike utakmice, sve je to zajedno iziskivalo ogromnu mentalnu i fizičku snagu.

– Istina da je sve to skupa bilo jako zahtjevno, ali je dobra stvar u svemu tome što se ovaj niz odvijao od »najslabijeg« natjecanja, Europskoga prvenstva u Zagrebu. Poslije toga smo išli na Svjetsko prvenstvo, koje je jedno veće natjecanje. Normalno da ćeš se za to motivirati. Na kraju su došle Olimpijske igre, koje su najveće natjecanje ikad. Stoga smo imali jedan dodatni motiv kada smo išli u Pariz.

Ova je generacija uzvitlala prašinu u hrvatskoj sportskoj javnosti nakon što je nakon osvajanja europskog srebra postala svjetski prvak. Samim tim su očekivanja od Igara postajala još veća, kako među navijačima, tako i u samoj momčadi.

– U ovom nizu nije bilo kalkulacija. Jednostavno smo razmišljali o prvom idućem duelu, išli smo po onoj »utakmicu po utakmicu«. Vjerojatno smo zbog takvog pristupa i napravili sve ovo jer pravi sportaš nikada ne razmišlja previše unaprijed, nego samo gleda na ono prvo što mu slijedi.

Zajedništvo

Hrvatska reprezentacija se od prve utakmice pa sve do kraja turnira u Parizu nalazila pod lupom javnosti. Komentirala se svaka utakmica, pričalo se o igri i pritom su apostrofirane oscilacije te usponi i padovi u igri. Na drugoj strani bili su oni kojima je ova momčad jednostavno ulijevala povjerenje, ali u svemu ovome, najvažnije je kako su se osjećale »teme« tih diskusija, protagonisti u vodi.

– Znali smo da nam ona utakmica četvrtfinala nosi sve ili ništa. Na Olimpijskim igrama u skupini imaš pet utakmica. Sve su one redom bitne, ali na kraju dolazi taj četvrtfinale, koji je utakmica na ispadanje. Tu se odlučuje ideš li u borbu za medalju ili ne ideš. Tako da je svima nama ta utakmica bila u mislima. Primjerice, Španjolci su dobili svih pet utakmica u skupini, a onda su izgubili od nas u četvrtfinalu. Mislim da smo i fizički i psihološki bili dobro pripremljeni za tu utakmicu.

Svaka uspješna generacija sportaša ima odlike, zaštitni znak, nešto osebujno u momčadi, što je nosi prema uspjesima. I ova povijesna generacija hrvatskih vaterpolista, koja je u nezapamćenom nizu na najvećim natjecanjima u manje od godinu dana osvojila olimpijsko srebro, svjetsko zlato i europsko srebro, ima jake adute za ovakva dostignuća.

– Sigurno da nam je najveća snaga naše zajedništvo koje nas krasi od prvih dana kada se stvorila ova reprezentacija. Ono je naš adut.

Vrhunski sportaši su suvremeni nomadi. Gledajući tolike treninge na raznim pripremama, brojna putovanja, dijeljenje soba po hotelima, da se o raznim stresnim situacijama na velikim utakmicama ne govori, čovjek automatski pomisli da se ljudi, koji sve to skupa prolaze, tim više i zbližavaju.

– Istina je da je prirodno zbližiti se provodeći toliko vremena zajedno, ali u sportu i životu nije uvijek tako. Neki se ljudi, iako su skupa, ne mogu povezati, a smo se od prvoga dana uspjeli povezati i to srećom još uvijek traje.

Olimpijske igre su tema za prepričavanje, tako i ovo hrvatsko vaterpolsko srebro koje je još jedan uspjeh, radosni trenutak koji je ova momčad priredila navijačima Lijepe Naše.

Ambicije

– Što više vremena prolazi od Igara, sve sam ponosniji na ovaj rezultat. Na kraju krajeva, to mi je dodatni motiv za dalje. Sportskog života imam još malo, tako da mi je ovo svakako dodatna motivacija.

Koliko je Vrlić ponosan na olimpijsko srebro, toliko smo svi mogli biti ponosni na gestu Vrlića i društva nakon poraza u finalu od Srbije. Kao jedan zaplivali su sa Srbima, čestitali im i zagrlili ih, pokazali da su svjetski prvaci pravi »građani svijeta«.

– Nema se tu što reći, u bazenu smo rivali, a izvan njega sportski prijatelji. Mislim da tako treba razmišljati svaki sportaš.

Govoreći o kratkom sportskom životu Vrlić na kraju ipak poručuje da »u svići još ima ulja«.

– Ne da imam još sportskih ambicija, nego imam i ugovor s Mladosti koji traje još dvije godine. Što se tiče reprezentacije, to treba pitati izbornika Ivicu Tucka, kakva su njegova razmišljanja. To uvijek ovisi o izborniku, naravno, ja sam uvijek na raspolaganju.

Josip je jedna od dika riječkog vaterpola, koja je nastavila zvjezdanom stazom slavnih prethodnika iz Primorja osvajajući medalje na najvećim natjecanjima.

– Lijepa je tradicija Riječana u reprezentaciji koji osvajaju medalje. Nadam se da će tako biti i dalje, da će ih biti u još većem broju. Znamo, naime, da je Rijeka bila izvoznik reprezentativaca, a pogotovo centara – zadovoljno je poručio Josip Vrlić.