RIJEKA  Netom nakon toliko uzbudljivih dana u kojima su među protagonistima na Olimpijskim igrama bili hrvatski vaterpolisti, ušli smo u dane sređivanja dojmova, kao što gledatelji nakon spuštanja zastora komentiraju velike predstave kojima su svjedočili. U ovom balu na vodi najboljih svjetskih vaterpolista u posljednjem činu, »utakmici svih utakmica«, Hrvatska je u finalu izgubila od Srbije, a izabranici Ivice Tucka su u riznicu trofeja hrvatskog vaterpola dodali pariško olimpijsko srebro. Među tolikim slavnim imenima koja su pomno pratila taj veliki duel bio je i stari vaterpolski vuk Zoran Roje, desetljećima jedan od zaštitnih znakova kvalitete Primorja i hrvatskog vaterpola, kapetan olimpijskih pobjednika s ondašnjom Jugoslavijom, u raspletu sjajne karijere uspješan trener Primorjaša, te izbornik hrvatske reprezentacije koja je 2003. godine u Kranju postala viceprvak Europe.

– Srbi su se izdigli s dna i u finalu nisu imali što izgubiti. Bili su psihološki stabilniji i s jasnijim idejama u igri – Rojina je ocjena duela velikih suparnika, zapitkujući se pritom što su uzroci pada u igri svjetskih prvaka. I on je, kao obrambeni igrač svjetske klase, u složnom zboru koji se spominje hrvatskih obrambenih pukotina.

– S druge strane, mi smo pak odigrali utakmicu ispod kvalitete finala. Možda je razlog što smo bili malo preopterećeni finalom. Objektivno, mi smo bili malo favoriti. Tko zna, možda smo se i previše potrošili u polufinalu s Mađarskom. Objektivno, Srbi su imali malo lakši put do finala, samim tim bili su svježiji i s jasnijim idejama. Tehnički gledano, mi smo odigrali loše tu utakmicu, napravili smo puno pogrešaka. Nismo imali onu tečnost u igri, igrača više smo od 12 situacija iskoristili tek pet puta. Srbija je pak iskoristila svih početnih sedam igrača više, pritom je lako poentirala. Mislim da obrana nije bila kompaktna, čvrsta, s jasnim idejama što se mora napraviti. To je sigurno bio najveći problem.

Zlatna slova

Slučajno ili ne, ali dugo se, još prije Igara, govorilo o hrvatskom zlatu u Parizu, kao da nema izuzetno jake konkurencije i samo se čeka Hrvatsku da dođe po naslov. Tom klimom u javnosti, teret imperativa se našao na leđima igrača i stručnog stožera.

– Kada se počne pričati o eventualnim imperativima, ulazi se u domenu nekakvih prepostavki. Ono što je sigurno je da je Srbija imala jasne ideje u obrani i u napadu, imala je tečnost, igru, također i raspoložene strijelce. Uz to, tu je možda i najveća razlika između njih i nas, ona u vratarima. Gledajući iz našega kuta, moramo reći da smo razbranili njihovog vratara i on im je svakako bio važna prevaga i kvaliteta. Ali, općenito, mislim da u finalu nismo bili blizu razine na kojoj možemo odigrati. Ali, to je tako, ovo su veliki, teški turniri i teško je ocjenjivati nešto s distance. Gledao sam utakmicu, ali da bih rekao nešto ozbiljnije, morao bih sjesti i nekoliko puta pogledati utakmicu za točnije procjene. Općenito, na prvi pogled, Srbija je bila više u igri, imala je jasnije ideje i sigurnija u kvalitete koje posjeduje. Ponavljam, smatram i da nije imala imperativ, on je bio na našoj strani. Oni su i tu prednost realizirali na najbolji mogući način.

Zoran Roje/Foto V. KARUZA

Naravno da i Roje nakon svega hvali i ističe sjaj hrvatskog olimpijskog srebra podsjećajući i na one svježije podvige hrvatske reprezentacije.

– Ovo što je ostvareno na Igrama je fenomenalan uspjeh. Ovo srebro je čudo. Normalno, ljudski je to što bismo svi htjeli zlato. Najbolji smo na svijetu, htjeli smo biti i najbolji na Igrama. Ali, radujmo se što imamo nevjerojatan niz u kojem su Europsko prvenstvo u Splitu na kojem smo bili prvi, potom Europsko prvenstvo u Zagrebu na kojem je osvojeno drugo mjesto. Nakon toga smo prvi na Svjetskom prvenstvu, sada smo drugi na Olimpijskim igrama. To je nevjerojatno, to je čudo, nešto neopisivo. Srebro je fenomenalno, naravno da dok su dojmovi još svježi u meni ima gorčine. Želio sam mom dragom prijatelju Tucku da osvoji zlato, još više našem Josipu Vrliću da mi iz Primorja na ploču na ulasku na bazen upišemo zlatnim slovima još jedno ime. Stoga, malo mi je teško, ali tako je u životu. To je sport i lijep je. Izgubili smo od boljeg suparnika, čestitajmo mu i budimo sretni sa srebrnom medaljom jer smo ostvarili sjajan uspjeh.

Med i mlijeko

Roje »iznutra«, kao član Stručnog savjeta HVS-a, može točnije svjedočiti o pravilno određenom smjeru po kojem hrvatski vaterpolo brodi već godinama prema velikim uspjesima poput ovoga pariškog.

– Apsolutno je sigurno da idemo pravim putem. Ali svi živimo život i znamo da u njemu nisu samo uspjesi. U ovom slučaju, normalno je da se može dogoditi da nakon ove četiri godine, svjetskih i europskih prvenstava te Olimpijskih igara i svih tih fenomenalnih rezultata, dođe do nekog pada. Jednostavno, to je život. Ali, bitno je da postoji jasna ideja, dobro vodstvo i da je tu jedna dobra priča. E sada, ako i dođe jedna godina pauze, opet ćemo se dignuti, iznova ćemo biti u vrhu. To je tako, nikada se ne može stalno biti u vrhu, u sportu je to vrlo teško i rijetko. U pravilu su tu usponi i padovi, važno je da je vrijeme tih padova kratko, a da periodi kada se dižeš k vrhu traju. Nemojmo se zavaravati da će sve uvijek biti med i mlijeko. Zasad je odlično, ovi rezultati su fenomenalni, traju od Olimpijskih igara i zlata u Londonu, čak i prije toga. To je dvanaest godina da hrvatska vaterpolska reprezentacija bilježi nevjerojatne uspjehe. Život ide dalje, moramo nastaviti raditi kako smo radili i rezultata će biti. Možda i preskočimo koju godinu, no važno je da ne bude velikih padova i da nisu dugotrajni. Ali bit će ih, mora biti i lošijih rezultata, ni grožđe ne rodi dobro svake godine. No, važno je imati glavu i rep, da je Savez dobro vođen, da imamo odličan stručni stožer koji dobro radi, i rezultata će biti.