Malo je riba koje se ružnoćom mogu nadmetati sa grdobinom. Ono što većina ljudi vidi kad je ugleda na banku kakve ribarnice je tek sjena onoga kako ta riba izgleda pod morem. Mnoštvo najraznovrsnijih izraslina leluja sa njenog tijela pružajući joj savršenu prilagodbu na fangu, muljevitom morskom dnu, dok usta izgledaju poput samog ulaza u pakao. Stoga i nije nikakvo čudo što je većina imena na našoj obali za ovu ribu zasnovano na njenoj ružnoći.

Na Pagu je zovu škvaina, dok je drugdje poznatija kao vražica, hudobina, žaba, vukodlak, rošpa, ždrokun, račina, vražja mat, uz sveprisutan službeni naziv – grdobina.

Jedan od prvih pisanih opisa ove ribe sačuvan je iz doba stare Grčke.

Tako Opijan (Hal 2,86 id.) navodi:

– Riba je troma, koža joj je sluzava i meka, zbog svojih razjapljenih usta djeluje čudno i odvratno, a živi u blatu i gustom mulju.

Zanimljivo je da je i Aristotel (Ha 37,620 b 12) pisao o grdobini opisujući način na koji ova riba nesrazmjerno velike glave u odnosu na tijelo lovi drugu ribu, a što se u potpunosti podudara sa opisima kasnijih ihtiologa poput Cuviera ili primjerice Brehma.

U davno se doba smatralo da grdobina uništava ribarske mreže, što je zapravo u uskoj vezi sa njenom ružnoćom i dojmom kao da je u uskoj vezi sa paklom, vragom i svime što je teško objašnjivo.

Današnja znanost je oslobođena takvih predrasuda i grdobinu gleda baš kao i svaku drugu ribu, što naravno ne umanjuje njenu ružnoću.

U Jadranu žive dvije vrste grdobine i obje pripadaju obitelji grdobina (Lophiidae) .

Prva je grdobina žutka (Lophius budegassa, Spinola 1807). Duljinom dosegne 70 centimetara, a bude teška preko 8 kilograma. Boje je odozgo tamnožućkasto smeđe, dok je prema trbuhu svjetla, gotovo bijela. Donja joj je čeljust nešto duža od gornje dok su joj oči smještene visoko gore. Prva šipčica leđne peraje je produžena s mesnatim nastavkom na kraju pa ležeći ukopana u mulju, tim nastavkom mami plijen. Nakon što neoprezne ribe privučene treperenjem priđu, grdobina se munjevito baca otvarajući ogromna usta i stvarajući vakum kojem ništa ne uspijeva umaći. Mnogobrojni stožasti i vrlo oštri zubi ne ostavljaju nikakvu šansu nesretnim žrtvama.

U Jadranu nalazimo i nešto manje zastupljenu njenu prvu rođaku, grdobinu mrkulju (Lophius piscatorius, Linnaeus, 1758), koja je u svemu ostalom ista kao i žutka osim u boji i dimenzijama. Mrkulja je maslinasto smeđe boje, crnkasto izmrljana, sa trbušne strane izrazito svijetla, te dosegne impresivnih 200 centimetara duljine i preko 60 kilograma težine.

Ribari ih najčešće ne razlikuju već ih naprosto nazivaju jednim od uobičajenih naziva za kraj gdje bude ulovljena.