Samo 84 sata trebalo je Hrvatskoj vojsci i policiji da riješe pet godina star problem okupiranih područja u Hrvatskoj, natjeraju vodstvo bosanskih Srba na mirovne pregovore, slome ideju velike Srbije, a od Hrvatske naprave regionalnu vojnu silu. Transkript razgovora između Slobodana Miloševića i vrhovne vojne komande otkrio je koliko su se u Beogradu tada bojali Hrvatske vojske – na Miloševićev prijedlog da Vojska Srbije zbog ofenzive na »krajinu« napadne Osijek, generali su mu poručili da radije pričeka jer su »Hrvati prejaki«. Zanimljivo je da smo bili prejaki još u prosincu 1991., kada je bilo više nego jasno da jugoarmija i beograski voždovi nisu uspjeli u naumu izbijanja na »zapadne granice Jugoslavije« i kada smo već počeli s protuofenzivnim akcijama, no savezno Predsjedništvo u Beogradu je to shvatilo i brže-bolje uputilo zahtjev UN-u za slanjem mirovnih snaga u Hrvatsku. Pa smo morali čekati četiri godine.

A te četiri godine iskoristili smo da od dobrovoljačkih brigada Zbora narodne garde napravimo pravu profesionalnu vojsku po najvišim NATO-vim standardima, bespilotnim letjelicama skenirali smo cijelu »krajinu« uzduž i poprijeko, izveli nužno potrebne akcije ograničenog dometa u cilju normalnog funkcioniranja države – akcije Miljevci, Maslenica, Medački džep i Bljesak, tenkovima se popeli na Dinaru i cijelo vrijeme rata Knin imali na nišanu. Pitanje nije glasilo hoćemo li osloboditi okupirane krajeve, nego kada.

Osim kukavičlukom, pobunjeni Srbi pridonijeli su hrvatskoj pobjedi i svojom bahatošću i nerazumijevanjem političke situacije i to onog trenutka kada su odbili njima itekako naklonjen plan međunarodne zajednice Z-4, iako ih je Milošević preklinjao da ga prihvate jer je sadržavao gotovo pa sve ono zbog čega ih je i potaknuo na pobunu protiv legalno izabrane hrvatske vlasti. Upravo će se ta bahatost Kninu razbiti o glavu s obzirom na to da je američki veleposlanik u RH Peter Galbraith osobnom uvredom doživio činjenicu da Mile Martić nije htio niti uzeti plan Z-4 u ruke, a kamoli pregovarati o njemu. »Vidjet ćete što će vam se sada dogoditi«, bijesno je, maltene prijeteći, poručio Galbraith Martiću i odjurio iz Knina. Ni Hrvatska nije bila oduševljena planom Z-4 i idejom države u državi, ali smo odigrali taktičko-diplomatski i međunarodnu zajednicu obavijestili da smo plan »uzeli u razmatranje« te da plan može poslužiti kao daljnja osnova za pregovore.

Nikako ne smijemo zaboraviti da je VRO Oluja uslijedila manje od mjesec dana od genocida u Srebrenici, gdje se međunarodna zajednica na čelu s UN-om itekako osramotila nesposobnošću da okorjelog ratnog zločinca Ratka Mladića spriječi u naumu istrebljenja muslimanskog stanovništva iz enklava koje je UN proglasio zaštićenim zonama, poput Goražda ili Bihaća, a nažalost i Srebrenice i Zvornika, »zaštićenih« gradova koje su Srbi zauzeli i počinili najgore ratne zločine. A to nije bio prvi put da se Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i spomenuti zlotvor – sve odreda osuđeni ratni zločinci – izruguju međunarodnoj zajednici. Kada je nakon masakra na tržnici u Sarajevu NATO konačno zaprijetio bombardiranjem srpskih položaja, Srbi su na sve potencijalne mete lisicama vezali pripadnike mirovnih snaga i ponizili UN, a i NATO, kao nitko dotad. Prijetio je pad Bihaća, još jedne nominalno zaštićene enklave, no tada smo stvari odlučili uzeti u svoje ruke – Tuđman i Izetbegović potpisuju Splitsku deklaraciju kojom Hrvatska na sebe preuzima odgovornost u slučaju pada Bihaća, a HV-u se dozvoljava ulazak u BiH. Ostalo je povijest.

Tako je Hrvatska vojska operacijom Oluja i manevrima u BiH osvjetlala obraz i međunarodnoj zajednici koja je konačno shvatila da Srbi razumiju jedino jezik sile i da ih se samo na takav način može natjerati na pregovore. Što su i učinili kada smo im zajedno s Armijom BiH došli nadomak Banje Luke. Ujedno smo toj istoj međunarodnoj zajednici, koja nam 1991. nije bila naklonjena, pokazali kako se treba razbiti velikosrpska ideja, koja je iza sebe imala četvrtu najjaču armiju u Europi. I svejedno izgubila rat. Jer je naletjela na Hrvate za koje je Napoleon odavno rekao: »Hrvat ne treba biti ratnik, Hrvat jest ratnik!«