Slavni američki gitarist Bill Frisell je sa svojim trijom nastupio u Baptističkoj crkvi Rijeka, na 33. festivalu Jazz Time Rijeka. Muzicirao je uz kontrabasista Thomasa Morgana i bubnjara Rudyja Roystona. Frisell meditira svirajući opušteno, poigravajući se zvukom svoje gitare. Stječe se dojam kao da svira na stepenicama za susjede i prolaznike, no prije svega za sebe. Introspektivno improvizirajući u svojem prepoznatljivom stilu, u kojem spaja tradiciju i moderno, predstavlja se kao skladatelj velike imaginacije, ali i osebujan interpretator standarda kojima podaruje potpuno drukčiji karakter. Fascinira to što je njegova glazba usporediva s njegovom osobnošću, a upravo u to publika se mogla uvjeriti na koncertu u Rijeci. Njegov govor, pokreti, način hoda, ophođenja s ljudima, izraz lica, smiješak, sve to odražava se u njegovom skladateljskom rukopisu i stavu prema glazbi, ali i u samim izvedbama. Prepoznatljiv je i njegov zvuk po kojem odmah možemo zaključiti da je to upravo Bill Frisell.

Toliko je usredotočen na glazbu, toliko uronjen u svoje izvedbe, da se doima kao da ne želi raditi stanke između skladbi kako ne bi prekinuo tijek misli, kao da ne želi biti prekidan pljeskom jer se »srami« primiti pohvalu za svoj umjetnički čin. Svira diskretno, gotovo sramežljivo, baš kao što govori, a govori samo kad mu se netko obrati. Svoje glazbene zamisli riječima i svirkom izlaže strpljivo, bez brzanja i potrebe da brzo izgovori puno toga, već polako i staloženo iznosi samo ono bitno i duboko, ono što izravno pogađa ljudski duh i potiče slušatelje na razmišljanje. Slušajući njegove izvedbe publika može zaključiti da osim toga ništa drugo nije važno, zapravo da je sve ostalo suvišno. Nadahnuta raznim utjecajima, posebice tradicijom američke glazbe, njegova je glazba »Bill Frisell style«, a Frisell je danas toliko cijenjen da možemo govoriti o njegovom utjecaju na mnoge naraštaje gitarista.

Djetinji mod

Tijekom karijere često ste kroz duže vrijeme djelovali s istim glazbenicima. Jednu od dugogodišnjih suradnji ostvarili ste s Thomasom Morganom i Rudyjem Roystonom. Zašto volite svirati s njima i to na duge staze, sada već duže od 10 godina?

– Da, puno duže. Zapravo, Rudyja sam upoznao početkom 1990-ih, prije više od 30 godina. Thomasa također poznajem dugo. To je kao velika obitelj ljudi s kojima sviram. Ponekad sviram s Rudyjem i nekim drugim glazbenicima ili s Thomasom i drugim glazbenicima. Surađujući s njima osjećam kao da zapravo nisam vođa. Osjećam se kao da su oni moji učitelji. Oni znaju sve o tome što mi može pasti na pamet, a to je nevjerojatan luksuz. Počnemo svirati i ja se jednostavno mogu uputiti kamo god me mašta odvede. Oni znaju što ću odsviraiti prije nego što to odsviram. Također sviranje s ovim trijom dokaz je da je jako važno ne bojati se dok svirate. Osim toga, uvijek me iznenadi nešto što oni naprave. Nemamo set listu. Puno je skladbi koje znamo svirati, ali nikada ih ne izvodimo na isti način ili istim redoslijedom. To je ono čemu težim u glazbi. Uvijek želim biti iznenađen. Želim zadržati taj osjećaj. Kao kad si malo dijete i začuđeno uzvikneš: »Vau, vidi ti to!« Kao kad prvi put vidite nešto nevjerojatno. Pomažu mi da ostanem u tom nevinom, djetinjem modu. Naime uvijek želim biti pomalo izvan onoga što razumijem. Jedini način na koji to možete učiniti je ako pogriješite. Morate griješiti. Dakle, ako se bojiš da ćeš pogriješiti, sve ostane čvrsto i nema prilike za mijenjanjem. Ali s ovim dečkima nemam straha. Mogu odsvirati nešto potpuno krivo, ali Thomas će pronaći način da me usmjeri na pravi put. Ako se izgubim, on će mi pokazati gdje sam. Kao da svi jedni drugima stalno opraštamo, kao da spašavamo jedni druge.

Osim što su sjajni solisti koji improviziraju s razumijevanjem, s vama se upuštaju i u kolektivne improvizacije. Kako organizirate međudjelovanje s njima?

– Nije zapravo toliko soliranje, više je vođenje razgovora. Za mene je sve što se događa u pozadini jednako važno kao i ono što se događa ispred. Ponekad će Thomas biti ispred nas dvojice i svirati solo, ali to je ipak više kao stalni razgovor trojice sugovornika.

Zašto ste odlučili snimiti album u duu s njim?

– Odsvirali smo u duu nekoliko koncerata, između ostalog i u Village Vanguardu, i bilo je predivno. Bilo je tako dobro da smo odlučili nastaviti. Imao sam sreće da je moja prijateljica Sarah Humphries, koja je u to vrijeme radila u njujorškom uredu ECM Recordsa, čula za nas. Čula nas je kako sviramo i rekla nam da bi bilo dobro da snimimo album. Imao sam sreće sa snimanjem jer su svi vjerovali u mene.

Zajedno s njim i Roystonom svirate u različitim situacijama. Primjerice, na album »Orchestras« uvrstili ste izvedbe što ste ih ostvarili s njima i Brussels Philharmonic orkestrom te Umbria Jazz Orchestrom, što je doista nešto posebno. Zapravo, za vas to nije nova situacija, ali rijetka je…

– Da, zaista rijetko radim tako nešto.

Vjerni načelima

Što vam je bilo najvažnije u toj situaciji?

– Za mene je najvažniji Michael Gibbs koji je napisao aranžmane. Kad govorimo o njemu, moramo se vratiti daleko u prošlost, u moje rano doba. Prvi put sam čuo njegovu glazbu 1968., kad sam slušao grupu Garyja Burtona. Tada sam još bio u srednjoj školi i sanjao o tome da postanem glazbenik. Učio sam svirati gitaru i klarinet. Zapravo nisam znao što radim, samo sam sanjao o glazbi. Tada sam prvi put čuo njegovu glazbu, otprilike u isto vrijeme kada sam prvi put slušao Milesa Davisa, Sonnyja Rollinsa, Theloniousa Monka i sve te slavne glazbenike. Uz tu sam glazbu eksplodirao. Moj um je proključao. Tada sam počeo pronalaziti i istraživati različite ploče na kojima su bile izvedbe s njegovim aranžmanima, jer on nije instrumentalist. Ne možeš ga pronaći u bendovima. Samo bih na stražnjim stranama omotnica ploča vidio njegovo ime kao autora skladbi ili aranžmana. Obožavatelj sam Michaela Gibbsa više od 50 godina. Tada sam živio u Coloradu u središtu Sjedinjenih Država, mjestu koje baš nije poznato po jazzu. Ali nekoliko godina kasnije napustio sam Colorado i otišao na školovanje u Boston gdje je predavao. Bilo je to 1975. Tada sam ga prvi put sreo. Pohađao sam njegove satove. Svirao sam u njegovom bendu. Jedno je vodilo drugome. Počeo me pozivati na gaže. Dakle, to je duga, duga povezanost. Slušao sam njegovu glazbu, a on je uvijek slušao moju glazbu. Imamo nevjerojatnu povezanost u oba smjera. Stvarno, to je kao san. Ostvario mi se životni san da imam to s njim – njegov zvuk u spoju s mojim.

Kako su vas se dojmili njegovi neobični, ekstravagantni aranžmani, kao primjerice oni koje je napravio za album »Apocalypse« Mahavishnu Orchestra.

– Drago mi je da znate za to, jer on je napravio toliko stvari kojih ljudi nisu svjesni. On je gotovo nevidljiv. Ljudi ne znaju za sve što je učinio, primjerice za Joni Mitchell ili Jacoa Pastoriusa. Bavio se i filmskom glazbom. Naravno, pisao je i glazbu za vlastite projekte. Ali on je uvijek tih i nenametljiv i zato nije dovoljno poznat.

I vi ste takvi, ali ipak ste poznati u cijelom svijetu, prvenstveno zbog vašeg osebujnog pristupa: opuštenog, prirodnog. Kako ste osmislili takav pristup?

– Pretpostavljam da to nije nešto što mogu planirati. Svakog dana počinjem iznova. Pokušavam ići dalje. Teško mi je vidjeti gdje sam jer jednostavno svaki dan krećem ispočetka. Malo po malo pokušavam učiti. Nikad se ne osjećam kao da sam stigao do cilja. To je kao hodanje po planini, a ne vidi se vrh, cilj jednostavno nestane iz vidokruga, ali ti samo nastavljaš i nastavljaš. Pokušavam razjasniti kako se to događa, ali nikako mi ne uspijeva. Trudim se ostati uz ono što volim. Volim glazbu. Želim to pokazati. Pokušavam naučiti kako se to radi i pokazati ljudima što je to.

Možda do odgovora možemo doći ako razjasnimo kakav je vaš ukus i koji su vam glazbenici bliski po ukusu.

– Prije smo spomenuli Theloniousa Monka. On je svakako jedan od njih. Postoje glazbenici koji su bili tako jaki u vlastitim vizijama ili vlastitim stavovima, čak i uz mnoge poteškoće. Ostali su vjerni svojim načelima. Čak i kad bi ljudi mislili da su ludi ili su ovo ili ono. Vjerovali su u sebe. Puno ih je: Sonny Rollins ili Charles Ives, ili Beethoven ili… Ostali su vjerni onome u što su vjerovali. Oni me nadahnjuju. Najprije se moramo dobro osjećati u onome što radimo, a tek tada to pokušati pokazati publici. Ne možete pokušati pogoditi što bi se publici svidjelo. Nije ni potrebno. To nikad ne upali.

Glazbenik iz sjene

Kakav je vaš ukus kad je riječ o sviranju gitare, koji gitaristi utječu na vas, koji su od njih najvažniji za vaš način sviranja?

– To seže tako daleko u prošlost. Ponekad pričam o tome da sam gledao i slušao Beatlese u Ed Sullivan Showu ili sve britanske bendove u ranim 1960-ima, poput Rolling Stonesa i Beatlesa. Ali čak i prije toga bila je surf glazba i The Ventures i… Uvijek sam bio fasciniran gitarom. Čak i prije toga. Kao dječak na televiziji sam gledao kako kauboj svira gitaru. To je bilo fascinantno, tako cool. No kad sam kao srednjoškolac čuo Wesa Montgomeryja to je bilo nešto veliko. Pomislio sam: »Vau, što je to?!« Tada se sve promijenilo. To je sada teško čuti u mojoj glazbi, ali uvijek puno mislim na njega.

Mislite li ponekad na Jima Halla koji je bio vaš učitelj i suradnik?

– Svaki dan razmišljam o njemu. Samo malo kasnije nego sam čuo Wesa Montgomeryja čuo sam Jima Halla. Upoznao sam ga još kad sam imao devetnaest ili dvadeset godina, u vrijeme kad sam tek skidao skladbe i učio ih svirati. Za mene je bio, još uvijek je, junak i veliko nadahnuće. Stječe se dojam da je on već napravio sve što se može napraviti. Na njega sam gledao kao na Boga, kao na nekoga tko je sišao s neba, utjelovio se i pokazao mi da je moguće svirati na tako visokoj razini na kojoj je on svirao, iako se doima da je nemoguće. Bio je nevjerojatan, tako velikodušan. Uveo me u glazbeni svijet i pomogao da se u njemu ugodno osjećam. Imao sam sreću da sam ga upoznao, učio od njega i svirao s njim. To je za mene bilo nešto veliko – kad sam ga upoznao i vidio koliko je velikodušan i koliko je zainteresiran za mene. Bilo je nestvarno koliko mu je bilo stalo do mene. Mislim da su zato svi voljeli svirati s njim, jer uvijek je slušao što se događa oko njega. Uvijek je nalazio način da nekako okupi kompaktnu grupu.

Kad sam ga pitao o vama, rekao mi je da vas iznimno cijeni. Jako vas je volio.

– Nedostaje mi.

Kako ste se osjećali na pozornici, svirajući s njim?

– O, da, divno. Osjećaj nije bio ništa drukčiji od onoga kad sam na početku pohađao njegova predavanja. Kad god ga slušamo kako svira s bilo kime, primjerice sa Sonnyjem Rollinsom ili Billom Evansom ili s vlastitim sastavom, možemo osjetiti kako uzdiže duh. Uvijek je privlačio pozornost, ali samo sa svojim stvaralaštvom. Svirajući na prvom nastupu s njim osjećao sam se nevjerojatno. Bilo je zapanjujuće. Kao da je razumio glazbu u njezinoj sveobuhvatnosti. No, istodobno stvorio je takve uvjete da sam se osjećao ugodno. On je još jedan miran glazbenik koji je stvarao iz sjene.

Shvaćao je važnost bluesa. Vidimo to i po nekima od njegovikh skladbi, primjerice »Big Blues«, »Bottlenose Blues«, »Mister Blues«, »Two’s Blues«, »Whose Blues?« i drugima, a zajedno ste napisali i snimili skladbu »Beijing Blues«. Zašto se vi uvijek vraćate bluesu?

– O, da. Da, zato što je to ključno. Zanimljivo je da su Beatlesi i Rolling Stonesi na neki način ukazali nama Amerikancima na našu glazbu. Nismo bili svjesni što je to, nismo znali što imamo. Primjerice, Rolling Stonesi su svirali pjesme Muddyja Watersa, što nas je potaknulo da počnemo provjeravati Muddyja Watersa i Roberta Johnsona. Kao da sve uvijek nekako kruži uokolo povezujući se na različite načine.

Jasna vizija

(U tom trenutku projurio je motor uz zaglušujuću buku i potpuno poremetio našu kontemplaciju, op. autora) Juhuuuu! Kako vas to nadahnjuje? Ma ne, to nije vaš film, zar ne? Vaša je glazba ipak tiha i sofisticirana. Kada govorimo o tim kvalitetama, na pamet mi padaju Mel Lewis i Billy Higgins.

– Oh, vau. Da.

Možemo li govoriti o istom duhu? Možemo li vas i njih svrstati u isto društvo kad je riječ o nježnosti i profinjenosti?

– Oh, čovječe, nikad nisam svirao ni s jednim od njih, ali sam ih upoznao. Billy Higgins je bio tako sofisticiran. Na veličanstven je način uzdizao glazbu. Jednom sam ga slušao u Japanu. Nastupila su šestorica bubnjara i svaki je svirao solo. Od jednog do drugog, svi su pokušavali svirati više i brže i glasnije… Razmetali su se nastojeći privući čim više pažnje. On je bio posljednji. Pokušao sam domisliti što bi mogao odsvirati nakon svega toga, pribojavajući se da im neće moći parirati, a on se samo nasmiješio i počeo svirati na hi-hatu. Svirao je samo na hi-hatu, posve jednostavno, a bilo je nevjerojatno. Samo ritam na hi-hatu. I cijelo se vrijeme smješkao. Bilo je tako lijepo.

Ipak, za vašu je karijeru bio važniji jedan drugi bubnjar – Paul Motian. Kako je suradnja s njim usmjerila vaše stvaralaštvo?

– Njegov utjecaj na moju karijeru ima gigantske razmjere. Zajedno smo svirali više od trideset godina. Bio mi je poput oca, ujaka, brata… S njim sam odsvirao toliko glazbe. Imam osjećaj da sam uz njega odrastao i razvio se u glazbenika.

Kao član njegovih sastava snimili ste dvadesetak albuma. No snimili ste ih puno i kao vođa sastava. Zapravo imate sreću, ali zato morate donositi teške odluke. Naime, Nonesuch poželi da snimate za njih, ECM poželi da snimate za njih, Blue Note također, a vi se uvijek odazivate na suradnje. Kako se snalazite u toj situaciji?

– Sve se to događa nekako prirodno. Dugo sam surađivao s Nonesuchom, ali tada san krenuo u nešto novo što sam želio učiniti brže, pa sam se udružio s nekim drugim. Puno puta se radi o mogućnosti snimanja glazbe u trenutku kada je spremna.

Za Nonesuch ste snimili album »Ghost Town«, svoje prvo solo ostvarenje. Zašto solo i kako…?

– Do sada sam objavio jedan za Nonesuch, a potom jedan za Sony i također jedan za Johna Zorna. To je zapravo izazov. Želim vidjeti mogu li sam napraviti cijeli projekt. No ipak, uglavnom najviše volim svirati s drugim glazbenicima.

Kad ste spomenuli Johna Zorna, možemo li o vama govoriti kao o slobodnom duhu, jer kada govorimo o Johnu Zornu, mislimo na slobodan duh?

– Oh da, on je još jedan. Kad sam govorio o ljudima koji ne kompromitiraju svoje stavove, mislio sam i na njega. Još kad je bio mali dječak znao je što želi raditi. Nikad neće dopustiti da ga netko tjera na nešto, da mu netko govori što bi trebao raditi. Uvijek ima jasnu viziju. I tako je otvoren. Upoznat je s ogromnom količinom glazbe.

Savršeni glazbenici

Kakva je vaša glazbena komunikacija?

– S njim je potpuno drukčije. Kada sviram s njim izvedbe su iznimno strukturirane. To je više kao da sviram njegovu skladbu. Svoje vizije drži pod kontrolom. No želi surađivati sa mnom samo zbog mog zvuka. Prijatelji smo, ali ja sam tu da služim u realizaciji njegove glazbe. Ne mogu se opustiti svirajući s njim.

Govorili ste o greškama koje radite na sceni, što, naravno, nije slučaj kad svirate s njim.

– Da, ha-ha-ha.

Ali što je s pogreškama koje se događaju kada skladate? Kako pogreške utječu na vaše skladanje? Naime, znamo da su neke od najboljih skladbi nastale iz grešaka.

– Da, da, da, to je nešto što polako učim. Učim uz pisanje. Još uvijek pišem na papiru. Ne koristim računalo. Pišem bilješke. U početku bih to radio da shvatim u čemu sam pogriješio. Nešto što bih napisao, proučavao bih i ponekad shvatio da to nije dobro. No danas nastojim zaboraviti je li dobro ili loše i samo pokušavam nastaviti i pisati, i pisati i pisati. Uvijek se mogu vratiti na ono što sam napisao i odlučiti što mogu ili ne mogu koristiti. Morate se nekako zavarati da jednostavno ne blokirate zamisli.

Pišete, pišete i pišete i dovršite skladbu, a zatim je pokažete članovima sastava i zajedno uvježbavate. Kako oni tijekom tog procesa utječu na mijenjanje vaših skladbi?

– To je tako uzbudljivo jer zapravo ne želim da skladba bude izvedena na određeni način. Stvarno je izazovno iznijeti im nove zamisli i vidjeti što će oni dodati ili promijeniti, a to je često nešto o čemu nisam ni razmišljao. To volim. Ne skladam na uobičajen način, ne znam ni kako bih to nazvao. Rezultat ne mora biti nešto što je unaprijed određeno. Želim da se skladbe mijenjaju i razvijaju. Svaki put kad ih novi glazbenik vidi ili svira, iznenadi me.

Ponekad pišete skladbe za određene osobe, posvete. Na primjer, kako ste i zašto napisali skladbu »Ron Carter«?

– Obično naslovi za skladbe dolaze kasnije. To je bila jedna od onih stvari koje se jednostavno ušuljaju. Samo su dvije note u toj skladbi odsvirane na kontrabasu (pjeva oponašajući sviranje kontrabasa, op. autora). Isti motiv prisutan je u cijeloj skladbi. On može svirati bilo što, a čak i ako svira samo jednu notu, to može biti impresivno. Prva skladba Wesa Montgomeryja koju sam čuo bila je »Bumpin’ on Sunset« u izvedbi koju je svirao upravo Ron Carter. Cijelo vrijeme svira samo jednu notu i time pobuđuje divan osjećaj. Osim toga, time na sjajan način povezuje druge glazbenike. To se doima kao da je posve jednostavno, ali nije (ponovo pjevajući oponaša sviranje kontrabasa, op. autora). To je zapravo najvažnije od svega što radi i kako radi. Briljantan je.

Koncentracija i predanost

Da, samo treba vjerovati u to što jesi…

(Pokazujem u smjeru drveta s kojega se već neko vrijeme čuo glasan pjev ptica, toliko glasan da ga nismo mogli ignorirati, op. autora)

– Ptice.

Da. Nadahnjuju li vas ptice, kao što su nadahnjivale Charesa Ivesa kojeg ste spomenuli, kao što su nadahnjivale Erica Dolphyja?

– O da. To volim. Da, ovdje ima puno ptica. Zvuče super. To je kao pjesma. Toliko je istinito. Na neki način ptice su savršeni glazbenici. Ne traže novac niti priznanje. Ne žele biti slavne. One samo pjevaju. Jednostavno su savršene.