Bugva (Boops boops, Linnaeus, 1875) je riba iz obitelji ljuskavki (Sparidae) i spada u grupu najbrojnijih riba Jadrana. Iako službeni podaci navode da može narasti do 35 centimetra dužine i 0,50 kilograma težine, na ribarnicama se nerijetko mogu naći primjerci teži od 0,80 kilograma.

Mada ima osrednje razvijene peraje, bugva je izvrstan plivač. Ima vretenasto tijelo i relativno malu glavu s upadljivo velikim očima. Usta su mala, naoružana nizom sitnih, ali vrlo oštrih zuba. Temeljna je boja sivkasta, s leđa modrikasto-zelenkasta, prema trbuhu srebrno-bijela. Bočna linija uz koju se pružaju još tri do četiri uzdužne zlataste pruge vidljiva je cijelom dužinom.

Bugvu nalazimo po cijelom Jadranu, nešto više na vanjskoj strani otočnog niza. Iako zalazi i do 200 metara dubine, najčešće se lovi od 5 do 50 metara.

Bugva je riba jata i kao takva formira veće skupine. Mrijesti se u proljeće od ožujka do svibnja, nakon čega se povlači dalje od obale. U principu, uz obalu je brojnija u hladnijem dijelu godine. Kao prava pelagička vrsta nije ovisna o morskom dnu.

Poziciju za obalni ribolov bugava nije teško naći. Svaki istureniji rt ili lukobran može biti dobro mjesto za uspješan ribolov. Razlog tome su morska strujanja, kurenti zbog kojih se na takvim mjestima bugve i zadržavaju. Naime, ove su ribe gotovo neprestano u potrazi za hranom. Budući da kurenti svojim strujanjem uvijek donose obilje hrane, bugve ćemo i potražiti na rubu kurenta, gdje uz minimalni napor održavanja položaja s lakoćom mogu uletjeti u kurenat po zalogaj i jednako brzo, bez puno napora, se vratiti natrag na rub.

U situaciji kad kurenta nema, bugve ga same stvaraju neprestano se krećući. To je posebno izraženo noću kada patrolirajući oko rtova u pravilnim intervalima napadaju udice.

Bugva je temperamentan borac i kao takva omiljena lovina većine udičara. Lovi se gotovo svim udičarskim alatima, no u obalnom je ribolovu najčešće lovljena na tri načina: á volo, plovkom i klasičnim odmetom.

Tehnika á volo je jedan od najčešćih pristupa u ribolovu bugava s obale. Pribor je vrlo jednostavan. Bez obzira lovili štapom ili iz ruke, osnovna struna ima promjer ne deblji od 0,25 milimetara. Iako nisu pretjerano osjetljive na vidljivost strune, znatno se bolji rezultati mogu postići korištenjem fluorokarbona za formiranje predveza. Sam se predvez sastoji od dvije prame nejednake dužine ne tanje od 0,18 milimetara, najčešće vezane vipera čvorom. Udice su žičane, dugog vrata, najčešće tipa crystal, širine luka od 7 do 10 milimetara.

Naješkane udice se izbacuju što je moguće dalje te se nakon izbačaja puštaju polako tonuti održavajući strunu cijelo vrijeme napetom. Ukoliko je pozicija dobro odabrana, napad bi trebao uslijediti već nakon prvih metar i pol dubine.

Bugve treba izvlačiti što je brže moguće. Naime, nakon kačenja bugva se neprestanim grickanjem pokušava osloboditi udice. U tim pokušajima najčešće strada završni dio prame neposredno iznad udice, pa taj dio predveza nakon svake izvučene bugve treba provjeriti i po potrebi navezati novi predvez.

Iako se u ovoj tehnici ne koristi nikakvo otežanje, kod jakog kurenta je poželjno staviti olovnu kuglicu neposredno iznad čvora predveza kako bi se udice čim prije našle u lovnoj zoni.

Jednako se tako može koristiti i vodena kugla kojom možemo ostvariti dalji izbačaj, no takav se pristup koristi jedino ako su bugve uistinu dalje nego se možemo dobaciti neotežanim sistemom.